Duhovna obnova vjeroučitelja laika Požeške biskupije

Požega, (IKA) – Kako treba izgledati osobna duhovnost? Zašto se molitva često čini praznom i što učiniti kad se osjećaj Boga teško zamjećuje? Konkretni poticaj za pronalazak odgovora ponudio je animator za duhovnost Požeške biskupije o. Zvonko Šeremet na korizmenoj obnovi za vjeroučitelje laike te biskupije 29. ožujka. Naš temelj konkretnoga duhovnog života je molitva – osobna, obiteljska, molitva u župnoj zajednici, školi. Ona nije neka senzacija ili površni osjećaj, nego životni put poput Kristova puta na Kalvariju, koji je pun uspinjanja, ali i pun prepreka i osobnih pogrešaka. Kako se uspeti do Boga – to pitanje i iskustvo prolazimo i mi kao i poznati kršćanski mistici. O. Zvonko ističe četiri koraka. Prvi je divljenje i to je početak duhovnog rasta. Molitva je tada poput zaljubljenosti dviju osoba – čovjeka i Boga, koji nisu ravnopravni, ali se razumiju. Period naivnog entuzijazma je sljedeći korak. Nastupa gorljivost, ali i lažna sigurnost i luda odvažnost. Mnogi su u tom koraku naporni svojim bližnjima. Svako novo razočaranje znači i zanemarivanje molitve, a tada nastupa produbljivanje krize i otrežnjenje od zabluda što je najteži korak. To je doba razapetosti između svjetovnoga i duhovnog, prisutna je oholost, svadljivost i obeshrabrenost, a poniznosti nema. Neki se tada udaljavaju od Crkve, pitaju se ima li smisla moliti. Važno je ustrajati i stići do slave, četvrtog koraka. A to je svijest da je svaki trenutak mog života i rada za druge, ujedno i susret s Bogom. Priznanje, plaća ima drugotno značenje; na prvom mjestu je moj Bog. Za molitvu je važna sabranost, ustrajnost i pouzdanje kad dođu kušnje. O. Zvonko poručio je da treba uporno tražiti put Križa, ali i ne zaboraviti svjetlo Uskrsnuća. Susret je završen razgovorom i razmjenom iskustava samih vjeroučitelja o molitvi.