Duhovnost zajedništva - Poziv Crkvi u Hercegovini na opraštanje i zajedništvo

Draga braćo i sestre u Kristu!

Ovaj večerašnji euharistijski susret u katedrali posvećenoj Mariji, Majci Crkve u Mostaru ima posebno značenje jer je on susret sveg hrvatskog Episkopata s klerom i vjernicima ovdje okupljenima. Biskupi članovi Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine i članovi Hrvatske biskupske konferencije, danas su održali svoj redoviti godišnji susret za koji je ove godine izabran grad Mostar. Od srca zahvaljujem biskupu domaćinu, mons. Ratku Periću, za poziv i bratsko gostoprimstvo. Pozdravljam sav njegov kler, dijecezanski i redovnički, njegovih biskupija: Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanjske. Pozdravljam časne sestre redovnice. Posebno pozdravljam mnogopoštovanog provincijala provincije Uznesenja Blažene Djevice Marije u Mostaru oca Slavka Soldo. U ime uzoritog kardinala Vinka vrhbosanskog nadbiskupa metropolite te nazočnih nadbiskupa i biskupa srdačno pozdravljam sve vas draga braćo i sestre danas okupljene na ovoj svečanoj misi.

Dolazim iz Zagreba te nosim Mostaru i čitavoj Hercegovini pozdrave zajedničkoga grada svih Hrvata, koji u svojoj katedrali zahvalno čuva zemne ostatke blaženoga Alojzija Stepinca, najsvjetlijeg lika Crkve Božje u Hrvata, mučenika crkvenog jedinstva i zajedništva. Kao zagrebački nadbiskup prigodu ovog biskupskog susreta u Mostaru povezujem s osobnim vjerničkim činom hodočašća Hercegovini, zemlji ponosnoj, iz koje potječu mnogi vjernici Zagrebačke nadbiskupije, koji se u svojim novim župama u Zagrebu i okolici prepoznatljivo odlikuju svojom odanošću Katoličkoj Crkvi. Ovdje na korijenima vašega porijekla zahvaljujem Bogu svemogućemu za tolika herojska vjernička svjedočenja vaših očeva i majki, vaših pradjedova, kroz dugu povijest koja ovu zemlju i ovaj narod nije poštedjela u iskušenjima, onim davnih i ovim nedavnih. Mi biskupi iz Hrvatske želimo danas očitovati svoju blizinu, potvrditi svoje zajedništvo s vama i dati vam podršku u svim vašim pravednim nastojanjima da u zajedništvu s drugim građanima očuvate svoj katolički i hrvatski identitet u ovom svom gradu i u ovoj svojoj zemlji.

Providnost je htjela da se današnji biskupski susret održi i ova zajednička misa slavi u danima vaše duhovne priprave na blagdan sv. Josipa, nebeskoga zaštitnika vaše biskupije Mostarsko-duvanjske. Biskupijski zaštitnik je posebna prigoda za vjernike da posvijeste svoju crkvenu pripadnost i da ojačaju svoje eklezijalno zajedništvo koje je tako bitno za svakoga člana Katoličke Crkve.

Papa Ivan Pavao II. u svom pismu «Ulaskom u novo tisućljeće» u kojem daje Crkvi pastoralne smjernice za današnje vrijeme posebno naglašava zajedništvo u Crkvi za koje se treba zauzeti svim vjerničkim snagama jer zajedništvo utjelovljuje i očituje samu bit otajstva Crkve. Sveti Otac je snažno naglasio kako je pri planiranju konkretnih pastoralnih inicijativa neophodno prije svega promicati duhovnost zajedništva, bez koje svako drugo pastoralno nastojanje malo vrijedi.

Što znači duhovnost zajedništva?
Ponajprije znači pogled srca usmjeren na otajstvo Presvetog Trojstva koje boravi u nama i čije svjetlo treba također prepoznati na licima braće i sestara pokraj nas.

Nadalje, duhovnost zajedništva znači sposobnost čuti brata i sestru u katoličkoj vjeri kao nekog tko nama pripada, kako bismo znali podijeliti s njim njegove radosti i njegova trpljenja, naslućivati njegove želje i brinuti se za njegove potrebe.

Duhovnost zajedništva je i sposobnost otkrivanja pozitivnoga i drugačijega u drugome te prihvaćanje i vrednovanje toga kao Božjeg dara.

Duhovnost zajedništva znači, da ako postoje podjele i napetosti u Crkvi, ne smijemo ih svojim riječima i djelima utvrđivati i zaoštravati, nego svim srcem nastojati da one otupe.

Duhovnost zajedništva, konačno, podrazumijeva «dati prostora» bližnjemu, nositi bremena jedni drugima i odbijati napasti sebeljublja koje nas neprestance obuzimaju (NMI 43).

Ova Papina poruka može nam se učiniti prezahtjevnom i neostvarivom, ali sam nas je Isus poučio da je vrhunac kršćanskog života ljubav. Nema sumnje da samo iz našeg zajedništva s Isusom i međusobnog zajedništva, a to znači samo iz naše uzajamne ljubavi bogate opraštanjem, može poput snažne riječne struje poteći milosrdna ljubav koja se otvara sveopćem služenju i potiče nas na konkretnu ljubav prema svakom ljudskom biću, osobito prema domaćima u vjeri, prema onima koji pripadaju istoj zajedničkoj nam Katoličkoj Crkvi.

Sveti Otac tvrdi da ako hoćemo ostati vjerni naumu Božjem i odgovoriti na očekivanja svijeta, moramo prihvatiti izazov i danas učiniti «Crkvu domom i školom zajedništva». Crkva je dom, zgrada, ugodno boravište sazdano odgojem u duhovnosti zajedništva. A to je moguće samo ako, svjesni da nam je kao grešnicima oprošteno, promatramo članove Crkve kao zajednicu onih koje Bog posvećuje dan za danom. Svaki član Crkve bilo kojoj župi on pripadao ne smije biti onaj kojega se moram kloniti već «netko tko mi pripada». S njim se trebam radovati zajedničkom milosrđu, s njim trebam dijeliti radosti i boli, protivštine i nade.

Crkvi je Isus dao i sredstvo kojim se neprestano gradi zajedništvo a to je opraštanje. «Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu ako se ogriješi o mene? Do sedam puta?», pita Petar Isusa. Odgovori mu Isus: «Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam» (Mt 18, 21-22), kaže današnje Evanđelje.

Isus naglašava kako je potrebno bezgranično opraštati. Kad bi se u matematičkom smislu izrazila napomena «sedamdeset puta sedam» i kad bi se primijenila u svakodnevici kao što je rečeno u Evanđelju – primjećuje netko – morali bismo barem svake tri minute oprostiti. Slikoviti je to pokaz koliko se Crkva kao zajednica temelji na uzajamnom opraštanju.

U Katekizmu Katoličke Crkve stoji: «Opraštanje je vrhunac kršćanske molitve; samo srce usklađeno s Božjom samilošću, može primiti dar molitve. Opraštanje također svjedoči da je u našem svijetu ljubav jača od grijeha. Nekadašnji i današnji mučenici daju to Isusovo svjedočanstvo. Opraštanje je osnovni uvjet pomirenja kako djece Božje s njihovim Ocem tako i ljudi međusobno. Ovo, u biti, božansko praštanje nema granica ni mjere (…) mi smo, u stvari, uvijek dužnici» (br. 2844-2845). Opraštanje je u Novom zavjetu i u kršćanstvu uistinu središnji i ključni stav.

Opraštanje je specifično kršćanska i novozavjetna stvarnost. O opraštanju se govori i u drugim religijama, ali u kršćanstvu i u evanđeljima dostiže neusporedivu puninu, čistoću i zahtjevanost. Korisno je u tu svrhu pročitati neke stranice pomalo zaboravljene enciklike pape Ivana Pavla II.: Dives in misericordia (Bogat milosrđem), u kojoj se puno govori o Božjem milosrđu i, kao posljedici, o potrebi opraštanja.

Dostatno je naglasiti da se tema opraštanja u Novom zavjetu često pojavljuje. U govoru na gori neprekidno se i na različite načine ponavlja: «Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju», a krotki su oni koji znadu opraštati; «Blago mirotvorcima», onima koji šire mir (Mt 5,5,9). Sjetimo se Isusovih riječi: «Ako dakle prinosiš dar na žrtvenik pa se ondje sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe, ostavi dar ondje pred žrtvenikom, idi i najprije se izmiri s bratom, a onda dođi i prinesi dar» (Mt 5, 23-24). Ključna riječ ovoga teksta je «izmirenje» a ono pretpostavlja oproštenje. U nastavku Isus kaže: «Čuli ste da je rečeno: Ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelja. A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone» (Mt 5, 43-44). Na drugom mjestu stoji zapisano: «I otpusti nam duge naše kako i mi otpustismo dužnicima svojim. I ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od Zloga» (Mt 6,12-13). Riječ je dakle o herojskom opraštanju.

Draga braćo i sestre, opraštanje je tijesno povezano s našom svakidašnjicom, i apsolutno je neophodno ako želimo mir u obiteljima i zajednicama. Već sam napomenuo da svake tri minute, ponekad u skrovitosti srca i strpljivo, trebamo prihvatiti nekoga ili nešto što bismo željeli da je drugačije. Opraštanje neprekidno uspostavlja sklad, dok je nesklad plod trenutačnih, zajedljivih reakcija. Opraštanje stoga mora postati stvarnošću svakodnevnoga života u zajednicama, obiteljima, župama, školama, tvornicama, na radnim mjestima i u društvu. Opraštanje je najjači cement kršćanskih zajednica. I samo evanđelje potvrđuje da u zajednicama, pa i u župama, pa i u biskupiji, neminovno mogu nastati nesporazumi, neslaganja, svađe, ali tamo gdje opraštanje liječi rane i prodire duboko u ljudska srca, postoji mogućnost da svađe prerastu u ljubav i razumijevanje. Koliko puta se događa da se nakon pomirenja i priznavanja krivice puno bolje razumijemo i surađujemo! Opraštanje je temeljni element obitelji, Crkve i društva. Ono je cvijet iz kojega se rađaju istinski ljudski odnosi. Nemoguće je živjeti u Crkvi bez opraštanja, život bi postao nepodnošljiv.

Osamnaesto poglavlje Matejeva evanđelja iz kojega je uzeto današnje misno evanđelje govori o Crkvi i međuljudskim odnosima u njoj. Crkva je zajednica u kojoj vlada zakon opraštanja. To je Crkva u kojoj se živi zajedništvo. To je zajednica koja posebno poštuje najmanje, one koji u očima ljudi malo vrijede. U toj se zajednici pravila poštuju, a kažnjavaju prekršitelji što znači da je to odgovorna zajednica. U njoj se neprekidno mora opraštati, tražiti izgubljenoga i veseliti se povratniku. To je zajednica kojoj je središte Isus Krist, on je njezino srce i snagom svoga uskrsnuća čini od nje – pod duhovnim vodstvom Pape i biskupa – zajednicu vjere i ljubavi. Ta je zajednica, iako svjesna svojih slabosti, sigurna u neprekidno Gospodinovo opraštanje. Takvu zajednicu svakodnevno moramo graditi među nama, polazeći od obitelji, preko župe i biskupije sve opće Crkve. Takva Crkva postaje najrječitiji znak u svijetu.

Čak i pred najgorim sukobima današnjice ovakva vizija ulijeva hrabrost i sigurnost da će mržnju pobijediti ljubav, a osvetu opraštanje. To ovisi i od svakoga od nas.

Draga braćo i sestre, mi smo Crkva katolička, tj. Crkva Kristova. Mi želimo biti Crkva, članovi onakve Crkve kakvu je Krist osnovao. Bit ćemo to ako živimo duhovnost zajedništva i ako se svi članovi Crkve u jednoj župi ili konkretnoj biskupiji osjećaju povezanima tj. ako žive zajedništvo. Ne smije u Crkvi biti podjela, a ako ih ima treba ih liječiti opraštanjem.

Kako rekoh na početku hrvatski narod Hercegovine je kroz svoju povijest dao Katoličkoj Crkvi visoko svjedočenje svoje vjernosti Bogu i vjeri. Danas u vrijeme kad nas sve više nagriza sekularizacija i hedonizam pred nas se postavlja izazov novog svjedočenja a to je poziv na svjedočenje zajedništva u katoličkoj Crkve Hercegovine. Nema petrovskih ni franjevačkih vjernika. Svi smo samo Kristovi vjernici u jednoj zajedničkoj nam Katoličkoj Crkvi. Zajedništvo je naša snaga. Zajedništvo je način i put našeg katoličkog i hrvatskog opstanka ovdje za danas i sutra.

Neka i ovo naše euharistijsko slavlje koje po ovdje prisutnima biskupima predstavlja sve vjernike katolike u hrvatskom narodu bude doprinos izgradnji zajedništva po mjeri srca našega Gospodina koji moli Oca da svi budemo jedno. Njemu povjeravamo svaku našu biskupiju, svaku župu, svaku redovničku zajednicu, svaku katoličku obitelj, svakog vjernika i cijeli naš dragi hrvatski narod da milošću Božjom svi postanemo graditelji zajedništva i uzajamne ljubavi koja preobražava svijet. Živeći takvo zajedništvo svjedočit ćemo autentičnu apostolsku Crkvu koja se hrani Svetim pismom, riječima Svetoga Oca i biskupa. Svjedočit ćemo zajednicu koja se rađa i hrani iz apostolskih korijena i koja se odlikuje duhovnim karizmama, osobito redovničkim. Svjedočit ćemo Crkvu kao stvarnost koja pripada više Kristu nego nama, prihvaćajući svoju pripadnost njoj kao dar, kao otajstvo. Zato večeras molimo za dar toga života i pravog crkvenog zajedništva u vjerodostojnom svjedočenju evanđelja Isusa Krista.

U ovom dramatičnom povijesnom trenutku u kojem svijet oplakuje brojne žrtve terorističkih napada i oružanih sukoba, pozvani smo moliti Gospodina za mir. Pozvani smo svjedočiti ljubav po kojoj možemo postati promicatelji mira u našoj sredini.

Djevica, Marija, Majka Crkve, koju se u ovoj katedrali časti i koja iz ove katedrale bdije nad gradom Mostarom i čitavom biskupijom, neka nam pomogne da s povjerenjem pođemo njezinim putem, putem ljubavi i opraštanja koji izvire iz slušanja Riječi i Euharistije.

O, Marijo, kraljice mira, budi našom zaštitnicom i zagovornicom i izmoli nam najpotrebniji Božji dar.

Sveti Josipe zaštitniče Mostarsko-duvanjske biskupije i čitavog hrvatskog naroda, moli za nas. Amen