Ekumenizam i odijeljene Crkve na Zapadu

Bila je to 136. kateheza Ivana Pavla II. na takvim generalnim audijencijama. Nastavlja govoriti o ekumenizmu. Na kraju je među nazočnima pozdravio i skupinu djece iz Bosne i Hercegovine. Na početku je na viče jezika pročitan ulomak Poslanice Rimljanima (Rim 5, 1-5).
“Opravdani dakle vjerom u miru smo s Bogom po Gospodinu našem Isusu Kristu. Po njemu imamo vjeru i pristup u ovu milost, u kojoj stojimo i dičimo se nadom slave Božje. I ne samo to! Mi se dičimo i u nevoljama jer znamo: nevolja rađa postojanošću, postojanost prokušanošću, prokušanost nadom. Nada pak ne postiđuje. Ta ljubav je Božja razlivena u našim srcima po Duhu Svetom koji nam je dan!

1. U sklopu suvremenog ekumenskog nastojanja danas želimo usmjeriti pogled na brojne crkvene zajednice koje su izrasle na Zapadu u doba reformacije i nakon nje. Drugi vatikanski koncil napominje da te crkvene zajednice “otvoreno priznaju Isusa Krista kao Boga i Gospodina i jednoga posrednika između Boga i ljudi, na slavu jedinoga Boga, Oca, Sina i Duha Svetoga” (Unitatis redintegratio, 20). Priznavanje Isusova božanstva i ispovijedanje vjere u Trojstvo predstavljaju sigurnu osnovicu za dijalog, premda treba , kako ističe isti Koncil, voditi računa o “ne lakim razilaženjima s naukom Katoličke Crkve glede Krista, utjelovljenjem Riječi Božje i glede djela otkupljenja, istoga glede misterija i ministerija (otajstva i služenja) Crkve te glede Marijina djelovanja u djelu spasenja” (ondje).
Uostalom, znatne se razlike susreću između samih spomenutih crkvenih zajednica do te mjere da je “zbog njihova različita podrijetla, nauka i duhovnoga života (…) dosta teško točno ih opisati” (UR, 19). Dapače, nerijetko se unutar iste zajednice otkrivaju međusobno razrožna učenja, s razlikama koja se tiču i onoga što je u vjeri bitno. No, upravo te poteškoće čine potrebnijim ustrajno traženje dijaloga.

2. Drugi značajni razlog koji potkrjepljuje ekumenski dijalog je “ljubav, čašćenje i gotovo štovanje Svetoga Pisma” što tu našu braću potiče “na trajno i marljivo proučavanje svete Knjige” (UR, 21). Tu se, doista, svakome pruža mogućnost spoznaje i prihvaćanja Krista “izvora i središta crkvenoga zajedništva. Obuzeti željom sjedinjenja s Kristom, oni se osjećaju potaknutima sve viče tražiti jedinstvo Crkve i svjedočiti svoju vjeru među svim narodima” (UR, 20).
Moramo im se diviti zbog tog njihovog duhovnog stava koji je, među ostalim, izvoričte dragocjenih dostignuća u istraživanju na biblijskom području. Istodobno pak moramo priznati da postoje ozbiljna razilaženja glede shvaćanja odnosa između Svetoga Pisma, Predaje i vjerodostojnog crkvenog Učiteljstva. Osobito tom posljednjem oni niječu odlučnu vlast u tumačenju smisla riječi Božje, kao i u izvlačenju iz Pisma etičkih naputaka za kršćanski život (usp. encikliku Ut unum sint, 69). Taj različiti pristup Objavi i istinama koje se na njoj osnivaju ipak ne smije priječiti nego čak poticati zajedničko zauzimanje za ekumenski dijalog.

3. Krštenje koje nam je zajedničko s tom braćom predstavlja “sakramentalni vez jedinstva koje važi među svima koji su njime preporođeni” (UR, 22). Svaki je krštenik pritjelovljen Kristu raspetom i proslavljenom te biva iznova rođen za sudjelovanje u Božjem životu. No, poznato je kako je krštenje “po sebi samo početak i ishodište” novoga života, usmjereno kao što i jest “cjelovitom ispovijedanju vjere, cjelovitom uključenju u ustanovu spasenja kakvu je Krist htio i potpunom ucjepljenju u euharistijsko zajedništvo” (ondje).
U cjelovitom, naime, poimanju krštenja sadržani su, naime, i sakramenti svetoga reda i euharistije. Ta dva sakramenta nedostaju onima koji, upravo zbog pomanjkanja svećeničtva, “nisu sačuvali izvornu i cjelovitu bit euharistijskoga misterija” (UR, 22), oko kojega se izgrađuje nova vjernička zajednica. Treba ipak nadodati da zajednice koje su nastale nakon reformacije “u svetoj večeri imaju čine spomen smrtio i uskrsnuća Gospodnjega”, te “priznaju da je u zajedništvu s Kristom naznačen život i čekaju njegov slavni dolazak” (ondje). Ti sastojci njihova vjerovanja približavaju se katoličkom nauku.
Na tim uporištima od temeljne važnosti osobito je nužno nastavljati teološki dijalog, ohrabrujući se značajnim koracima koji su već poduzeti u tom smjeru.

4. Ovih je godina doista bilo brojnih studijskih susreta s kvalificiranim predstavnicima različitih crkvenih zajednica koje potječu od reformacije. Plodovi tih susreta zapisani su u vrlo važnim dokumentima koji su otvorili nove vidike, a istodobno su dali razumjeti kako treba neka pitanja dublje istražiti (usp. Ut unum sint, 70). No, treba priznati da široka naukovna različnost koja postoji u tim zajednicama donekle otežava, u njima samima, potpuno prihvaćanje dosegnutih rezultata.
Potrebno je ustrajno i s poštovanjem nastaviti putem bratskog susretanja, oslanjajući se prije svega na molitvu. “Upravo zbog toga što traženje punog jedinstva traži sučeljavanje vjere među vjernicima koji se pozivaju na istoga Gospodina, molitva je izvor prosvjetljenja o istini koju treba cijelu prihvatiti” (Ut unum sint, 70).

5. Put koji treba priječi još je dug. Treba nastaviti s vjerom i hrabro, bez površnosti i nerazboritosti. Uzajamno upoznavanje i dosegnuta slaganja glede nauka urodili su ohrabrujućim porastom raspoloženja i djelovanja u korist zajedništva. Ali, ne smijemo zaboraviti da je “krajnji cilj ekumenskog pokreta ponovna uspostava punog vidljivog jedinstva svih krštenika” (Ut unum sint, 77). Ojačani onim već postignutim, kršćani trebaju udvostručiti napore.
Unatoč starim i novim poteškoćama koje ometaju ekumenski put, mi ponovno stavljamo neslomivu nadu u “Kristovu molitvu za Crkvu, u Očevu ljubav prema nama i u silu Duha Svetoga” (UR, 24), uvjereni sa svetim Pavlom da “nada ne postiđuje, jer je ljubav Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan” (Rim 5, 5).

——————-

Na kraju je Sveti Otac pozdravio viče nazočnih skupina, a djeci iz BiH je posebno rekao:
“S ljubavlju grlim djecu iz Bosne i Hercegovine te, dok bolno suosjećam s patnjama njihova naroda, želim da vrijeme što ga provode u Italiji pridonese njihovu pouzdanju i nadi.”