Euharistija, koja izgrađuje Crkvu, stvara zajedništvo njezinih članova

1. U netom završenoj Godini euharistije razmišljali smo o Isusovoj nazočnosti među nama, o otajstvu što izgrađuje Crkvu. Razmišljali smo o Kristu u kojemu nas je Bog izabrao prije postanka svijeta i u kojemu želi uglaviti sve na nebesima i na zemlji (Ef 1, 10). K njemu, naime, sve smjera. On je središte, svrha i cilj ljudskih stremljenja. U betlehemskom događaju ostvarena je tijesna povezanost Boga i čovjeka o kojoj su starozavjetni pisci i proroci davno govorili kad su Mesiju opisivali kao “kneza mira” koji “tješi svoj narod”, kao “slugu Božjeg koji pravdu donosi” (Izaija), kao “savršenu sliku i objavu Očevu” (Hebrejima). Utjelovljenjem Božje Riječi združilo se božansko s ljudskim i izvanvremensko s vremenskim. Dijete nam se rodilo, Bog nam je darovan. Tako je ostvareno zajedništvo neba i zemlje, a ono je bitna odlika prvih kršćana, koji bijahu “postojani u zajedništvu” (Dj 2, 42) i kojima je “sve bilo zajedničko” (Dj 4, 33). Takvu obliku zajedništva najbliži je onaj što ga nalazimo u obitelji, a opisan je kao zajedništvo stola i materijalnih dobara. Za obiteljskim stolom, naime, zbiva se susret i ostvaruje razgovor. Sustolnici jedni s drugima razgovaraju, uzajamno se obogaćuju i vode brigu jedni o drugima. Stoga je Božić obiteljski blagdan.

2. Euharistija je ustanovljena na Posljednjoj večeri, u obiteljskom ozračju. U prigodi blagovanja Pashe Isus uzima kruh, blagosliva ga i daje učenicima uz riječi: “Ovo je tijelo moje”. I određuje neka to učenici čine njemu na spomen. Od tog nezaboravnog dana obnavlja se isto na našim oltarima kad se kršćanska zajednica okuplja oko stola Gospodnjeg blagovati njegovo tijelo. Stol i blagovanje postaju tako prepoznatljivim znakovima Crkve. A euharistija, koja izgrađuje Crkvu, stvara zajedništvo njezinih članova. Zanimljivo je također kako je svoju javnu djelatnost Isus počeo za stolom, na svadbi jedne obitelji u Kani Galilejskoj (Iv 2, 1-11). Djela apostolska govore o prvoj kršćanskoj zajednici rječnikom obiteljskog zajedništva što se zbiva za stolom, tijekom euharistijskog slavlja. I postat će vidljivim i prepoznatljivim znakom njezine crkvenosti. Isus, naime, nije htio Crkvu kao neku osobitu organizaciju ili društvenu nadgradnju. Želio je jednostavno neka “njegovi budu zajednica braće i sestara” (Mt 23, 8), zajednica stola i blagovanja, zajednica uzajamne ljubavi.

Pisac Djela apostolskih izvješćuje kako “u mnoštvu onih, što su prigrlili vjeru, bijaše jedno srce i jedna duša”, te kako “nitko od njih nije zvao svojim ništa od onoga što je imao, nego im sve bijaše zajedničko” (Dj 4, 32). A tvorac je takva zajedništva Duh Sveti koji odgaja i mijenja ljudska srca, koji “mekša ćudi kamene i grije grudi ledene”.

3. Takvo zajedništvo bilo je plod molitvenog i sakramentalnog života. Isus je zato još za života uputio svoje učenike kako moliti. Naučio ih je kratku i jednostavnu molitvu Očenaša u kojoj se prepoznaju kao braća. I mole neka dođe Božje kraljevstvo, a Gospodin, koji daje kruh svagdanji, neka im oprosti njihove dugove kako bi bili kadri pobjeđivati zlo u sebi i u svijetu. Očenaš je tako postao uzorkom kršćanske molitve koju molimo, ne samo privatno, nego i u sklopu euharistijskog slavlja. Zajednička molitva osigurava Isusovu obećanu nazočnost: “Ako dvojica od vas na zemlji jednodušno zamole što mu drago, dat će im Otac moj, nebeski. Jer, gdje su dvojica ili trojica sabrana radi mene, tu sam ja među njima” (Mt 18, 19-20). Pisac iz starine, Tertulijan, stoga bilježi kako su njegovi suvremenici u sjevernoj Africi molili u svakoj prigodi, “kamo god su išli, dok su se obuvali, umivali ili bili za objedom, kad su palili svjetlo ili se spremali na počinak, dok su sjedili u društvu i razgovarali”. I zaključuje kako su “uvijek načinili znak križa na čelu”. Istim duhom i apostol Pavao potiče svoje Filipljane neka “prošnjom i zahvaljivanjem očituju svoje molbe Bogu” (Fil 4, 6), a učeniku Timoteju preporučuje neka moli “za sve ljude, kraljeve i one koji su na vlasti.., jer to je dobro i ugodno pred Spasiteljem našim Bogom koji hoće da se sve ljudi spase” (1 Tim 2, 3-4). Sve to pokazuje kako treba trajno moliti, za sve ljude, u svim prigodama i na različite načine. Jer molitvom očitujemo vjeru i zajedništvo s Kristom koji se rodio, umro i uskrsnuo.

4. Braćo i sestre u Kristu! Utjelovljeni Isus, kojeg rođendan na Božić slavimo, želi nam se ovih dana pridružiti. Želi nas pohoditi u našim domovima. Želi nam se priključiti u zajedničkoj obiteljskoj molitvi, kako to čini u prigodi «lomljenja kruha», u euharistiji. Hoće li naći mjesta u svratištima naših srdaca, u našim kućama i obiteljima? Jesmo li u ovoj božićnoj trci spremni zaustaviti se, stati i osluhnuti njegov hod i kucanje na našim vratima? On i ove godine dolazi pred vrata naših stanova. Zove i traži. Kuca i nosi darove blagoslova i mira. Krist je blizu. Anđeoski korovi su ga dopratili do ove suzne doline. Odliježe pjesma radosti i mira: Slava Bogu na visini, a na zemlji mir ljudima dobre volje! Ustani i pogledaj kako u svijet opterećen nepravdama, grijehom i sukobima silazi Ljubav, Istina, Pravednost i Svetost. “S neba siđe doli radi grješnika, rodi se u štali radi čovjeka”. Ne zaboravi u ovo božićno vrijeme zajedno sa članovima svoje obitelji poći mu u susret, kako bi u sakramentalnoj ispovijedi dobio duševni mir što ga jedini on može darovati? Potraži ga i zamoli neka se i ove godine navrati Tvojoj obitelji. Ponavljaj mu molitveni vapaj: Ti si, Isuse, mir i čežnja naša. Ti si Emanuel, Bog s nama. Tvoja su vremena i vjekovi! Dođi, Gospodine Isuse! Neka tvoj mir zavlada posvuda u našem kraju.

Svećenicima, redovnicima, redovnicama i cijelom puku dubrovačke biskupije želim čestit Božić i blagoslovljenu Novu 2006. godinu!