EVO STAVLJAM PRED VAS PUT ŽIVOTA I PUT SMRTI

U svom velikom milosrđu Bog nam dariva ovu korizmu, kako bismo se obratili njemu u kome je «izvor životni» (Ps 36, 10). Tijekom šest korizmenih tjedana imat ćemo priliku, u svijetlu Božje riječi, upoznati i usporediti dvije osnovne mogućnosti ljudskog života: onu bez Boga i onu s Bogom, te, u istom svjetlu, spoznati koju smo od njih sami izabrali. Konačni rezultat bi, naravno, trebao biti revidiranje izbora, ako je potrebno i odlučno opredjeljenje za život u zajedništvu s Bogom.

Život bez Boga

Čovjek koji svoj život koncipira i živi bez Boga na svom obzoru, stavlja samog sebe na Božje mjesto i postaje sam svoj zakonodavac, koji odlučuje o istini i laži, dobru i zlu. U skladu s time, izričito ili prešutno, proglašava «mjerom svih stvari».
Već prve korizmene nedjelje riječ Božja nas suočava, ne samo s mogućnošću, nego i s razlozima i samom stvarnošću takva životnog izbora. Glavni razlog takva izbora je uvjerenje da je Bog čovjekov suparnik, koji mu zavidi te ga nastoji obmanuti i prevariti. Sve počinje klicom sumnje u Božju dobrotu i iskrenost, koju đavao ubacuje u ljudsku dušu. Možda Bog nije tako dobar kako nam se predstavlja i kako želi da vjerujemo? Možda su njegovi postupci motivirani zavišću, kao što su često naši? Možda on samo ljubomorno štiti svoju vlast, kako je ne morao dijeliti s drugima?
Riječ je o ubitačnim sumnjama, jer predstavljaju Boga kao čovjekova konkurenta, a Božje zapovjedi kao nepravedno ograničavanje čovjekove slobode. Stoga, ako se čovjek takvim sumnjama ne suprotstavi na odgovarajući način, one ga neminovno odvode u neposluh i u odbacivanje Boga.
Tijekom čitava korizmenog vremena riječ Božja skreće neprestano našu pozornost na sudbinu ljudi koji su izabrali mogućnost života bez Boga. Tako nam treće korizmene nedjelje govori o praznini i ispraznosti koje takav život nužno prate. Odrekavši se Boga, čovjek se opredijelio za traženje sreće izvan i mimo njega. Poput Samarijanke, koja je u potrazi za srećom promijenila pet muževa, on neumorno trži ono što bi ga moglo usrećiti i ispuniti, ali, na kraju, slično njoj, ostaje prazan i razočaran, što je razumljivo, jer je ljudsko srce takvo da može naći sreću samo u Bogu. Iskusivši i sam nemogućnost sreće bez Boga, sv. Augustin će napisati čuvene riječi: «Stvorio si nas za sebe, i nemirno je naše srce dok se ne smiri u tebi».
Odvojen od Boga, čovjek postaje duhovno slijep, pa ne može, ne samo postići sreću, nego i istinu i konačni smisao svoga života, na što nas posebno upozorava riječ Božja četvrte korizmene nedjelje. Konačno, život prožet prazninom, besmislom, samoćom i tjeskobom završava smrću, jer nadu u uskrsnuće može dati samo Bog, kako slušamo u evanđelju pete korizmene nedjelje. Drugim riječima, oni koji se opredijele za život bez Boga, ostaje jedino, zajedno s Martom i Marijom, Lazarovim sestrama i njihovim tješiteljima, kukati nad nemilom sudbinom svojom i svoga brata, žaleći, otvoreno ili prikriveno, što nema onoga koji može pobijediti smrt. Na taj nas način Božja riječ, iz dana u dan, iz nedjelje u nedjelju, vodi do sve dublje spoznaje mnogih kriza koje pogađaju čovjeka našeg vremena. Zar uzrok tolikim duhovnim lutanjima, nesigurnostima i tjeskobama današnjih ljudi nije upravo u tome što su isključili Boga iz svojih života? Zar grozničavo traženje dobra ovoga svijeta nije pokušaj ispunjavanja one praznine u ljudskom srcu koja je nastala udaljavanjem od Boga i njegovih zakona? No, krivo bi bilo misliti da su samo drugi pošli za starim napasnikom ljudskog roda i nasjeli njegovim lukavstvima i lažima. Nema čovjeka koji ne dođe u iskušenje osloboditi se Boga i pokušati biti sretan bez njega. Stoga, dok gledamo što se događa drugima, dobro je ispitati zbiva li se što slično možda i meni, odnosno sa mnom.

Život s Bogom

Kako nam pokazuje život bez Boga, tako nas riječ Božja, tijekom korizmenog vremena, kontinuirano poučava i o životu s Bogom. Dok se prvi Adam odlučuje za prvu alternativu, Isus Krist, novi Adam, bira život s Bogom i tako ostvaruje izvorni Božji naum sa čovjekom. Prvi Adam, okružen obiljem Božjih darova u zemaljskom vrtu, otkazuje Bogu poslušnost, zavaravajući se da će daleko od njega i bez njegove milosti postići slobodu. Za razliku od njega, Isus Krist izabire poslušnost, odbacujući svako iskušenje obiljem, moći, slavom i autonomijom. Isus odlučno odbija sve napasnikove kušnje, jer ima bezgranično povjerenje u svog nebeskog Oca, dok im prvi Adam podliježe zbog sumnje u Boga. Prvi Adam želi biti poput Boga i zato niječe Boga, a Isus se pokazuje Sinom Božjim tako što bezrezervno prihvaća Očevu volju kao vrhovnu normu svog života. Takav odnos prema Ocu Isus pokazuje i prema ljudima. Zbog toga nikad neće ljude kupovati kruhom, niti će ih htjeti privezati uz sebe čudima i neodoljivom silom. Naprotiv, on koji ima bezgranično povjerenje u Boga, s istim se bezgraničnim poštovanjem i povjerenjem odnosi prema ljudskoj slobodi. Zato na napasnikov prijedlog da svijet osvoji silom, on odgovara osvajajući ga ljubavlju. Od toga puta neće ga odvratiti nikakvi neuspjesi, ni prijevare, pa ni sama smrt. Na taj je način Isus postao uzor svima koji žele svoj život ostvariti u zajedništvu s Bogom.
Upravo nas zbog toga Sveti Otac usrdno poziva da se, na početku trećeg tisućljeća kršćanstva, posebno posvetimo razmatranju Isusova lica, kako bismo u njemu otkrili «istinsko lice čovjeka», jer on, kaže Papa, citirajući Drugi vatikanski sabor, «u potpunosti razotkriva čovjeka čovjeku» (apostolsko pismo Ulaskom u novo tisućljeće br. 23; GS, br. 22). Dakako, u tom licu ne prepoznajemo samo istinsko lice čovjeka, nego i Sina Božjega, onoga o kome će glas iz oblaka posvjedočiti: Ovo je Sin moj , Ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!» (Mt. 17, 5), kako ćemo čuti u evanđelju druge korizmene nedjelje. Riječ Božja će nas tijekom ove korizme također poučiti da taj ljubljeni sin ima moć utažiti čovjekovu žeđ za srećom, izliječiti oči njegova duha, darovati mu istinsko zajedništvo s Bogom i pobjedu nad smrću, a sve to zbog toga jer je on utjelovljeni Sin Božji. Pretpostavka za dioništvo u njegovim milostima i darovima je, međutim bezuvjetno nasljedovanje, koje nije lako, jer se radi kako sam Isus kaže o «tjelesnom putu», ali ipak o jedinom koji vodi u istinski život. Mnogi su, suočeni s poteškoćama, odustajali i posustajali na tom putu života s Bogom, a neki su, zajedno s Petrom, unatoč svemu, ostajali, govoreći: «Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga! I mi vjerujemo i znamo: ti si Svetac Božji» (Iv 6, 68-69).
Korizma je vrijeme za ispitivanje među kojima smo mi: među onima koji posustaju, odustaju ili ostaju, ili među onima koji uopće nisu izabrali Isusov životni put? Mnogi se zavaravaju govoreći da su kršćani, da su, dakle, s Isusom na njegovu putu, samo zato jer su kršteni, možda i krizmani, pričešćeni, čak i crkveno vjenčani. No, sve to nije dosta, jer život s Bogom, po uzoru na Isisa Krista, nešto je posve drugo i više od verbalnih deklaracija. Možda je upravo ova korizma milosni trenutak u kojem možemo spoznati što doista znači u Boga vjerovati, u Krista se krstiti i njegovim imenom nazivati?

Korizma je vrijeme životnih izbora

Kako je Bog poručivao Izraelcima po proroku Jeremiji: «Evo stavljam pred vas put života i put smrti» (Jr 21, 8), tako on i nas ove godine stavlja pred isti izbor između života i zajedništva s njime i života daleko od njega. Slično čitamo i u Ponovljenom zakonu: «gledaj! Danas preda te stavljam život i sreću, smrt i nesreću… Život, dakle, biraj, ljubeći Gospoda, Boga svoga…» (Poz 30, 15. 19-20). Korizma je vrijeme kada trebamo učiniti pravi izbor, ili ga obnoviti ako smo već učinili. Za jedno i drugo je potrebno pomno propitkivanje i ispitivanje sebe, svog životnog usmjerenja, vrijednosti i postupaka. Očito je da živimo u vremenu kada sve veći broj ljudi prihvaća život bez Boga, slijedeći, kako Isus kaže «prostran put» (Mt 7, 13).
To nas, vjernike, stavlja pred pitanje: Zašto i mi ne idemo tim prostranim putem, nego radije biramo «tijesan put» života u poslušnosti Bogu? To znači da bismo u korizmenom vremenu trebali nastojati oko boljeg upoznavanja razloga i sadržaja svoje vjere. Istinska je vjera uvijek «obrazložena vjera», i samo takva može biti zrela vjera, sposobna osvjetljivati i usmjeravati život.
Želim vam, stoga, svima da u narednim korizmenim danima ponešto učinite za upoznavanje i produbljivanje svoje vjere. Nedopustivo je u vjeri ostajati sa znanjem koje smo stekli u djetinjstvu, dok se istovremeno na mnogim drugim područjima trajno usavršavamo. Djetinjom se vjerom ne mogu rješavati problemi zrelog čovjeka. Za to je potrebna zrela, proučena i razumski utemeljena vjera. Samo će nam takva vjera biti oslonac i radost u mnogim drugim prilikama i neprilikama. Dakako, ozbiljnost vjere dokazuje se djelima ljubavi. Zato je korizma ne samo vrijeme provjere vlastitih životnih izbora, nego i vrijeme prepoznavanja Gospodnjeg lica u licima braće, poglavito onih siromašnih i ugroženih. U tom smislu svima upućujem poziv i izazov sv. Jakova «Pokaži mi svoju vjeru bez djela, a ja ću tebi djelima pokazati svoju vjeru» (Jak. 3,18). Nema sumnje da samo djelima možemo pokazati kako smo stvarno, a ne samo deklarativno, izabrali Kristov životni put.
U duhu ovdje rečenoga, želim svima plodnu i blagoslovljenu korizmu. Neka oni koji traže sreću, nađu je u Kristu; neka onima koji sumnjaju u smisao života, čiji su ideali potamnjeli, kojima su zvijezde vrijednosti sve bljeđe na njihovom životnom svodu, Krist vrati duhovni vid darom vjere; i neka nas sve oslobodi tjeskobe, strahova, beznađa, kako bismo unatoč mnogim poteškoćama, radosno kročili njegovim putem, koji vodi do uskrsnog jutra. U to ime zazivam na sve vas Božji blagoslov.

Nadbiskup:
Ivan Devčić, v.r.