Gospa guadalupska za cijelu Ameriku

1. Još su mi živi dojmovi s nedavnog hodočašća u Meksiko i Sjedinjene Države, na kojima se danas želim zaustaviti.
Iz srca mi izvire zahvalnost Gospodinu: u svojoj providnosti htio je da se vratim u Ameriku, točno dvadeset godina od mog prvog međunarodnog putovanja, da do nogu Djevice Guadalupske zaključim Posebnu sinodu biskupâ za Ameriku koja se održala u Vatikanu na kraju 1997. Iz te Skupštine – kako je to bilo za Afriku i poslije za Aziju, Oceaniju i Europu – sabrao sam analize i prijedloge u apostolsku pobudnicu pod naslovom Crkva u Americi koju sam u gradu Meksiku službeno predao onima kojima je namijenjena.
Danas želim ponoviti svoju živu zahvalnost onima koji su pridonijeli ostvarenju toga hodočašća. Osobito sam zahvalan gospodi predsjednicima Meksika i Sjedinjenih Američkih Država koji su mi s velikom prijaznošću iskazali dobrodošlicu; nadbiskupima grada Meksika i Saint Louisa i drugoj časnoj braći u biskupstvu, koji su me ljubazno primili.
Zahvaljujem, također, redovnicima i redovnicama te brojnoj braći i sestrama koji su me s toliko vjere i topline pratili u vrijeme tih milosnih dana. Zajedno smo doživjeli dirljivo iskustvo “susreta sa živim Isusom Kristom, koji je put obraćenja, zajedništva i solidarnosti”.
2. Položio sam prve plodove sveameričke povijesne Sinode do nogu Svete Marije od Guadalupe, pod čijom se majčinskom zaštitom razvijala evangelizacija Novoga svijeta. Ona se s pravom danas zaziva kao zvijezda njegove nove evangelizacije. Zbog toga sam odredio da se njezin liturgijski spomendan 12. prosinca protegne kao blagdan na cijeli američki kontinent.
Po uzoru Djevice Marije, Crkva u Americi je primila Radosnu vijest evanđelja i, u razdoblju od gotovo pet stoljeća, za vjeru rodila mnoge narode.
Sada su – kako je izrazilo geslo pohoda u Meksiko: “Rađa se tisućljeće. Učvrstimo vjeru” – kršćanske zajednice Sjevera, Središta, Juga i Kariba pozvane obnoviti se u vjeri, da bi razvile sve snažniju solidarnost. One su pozvane surađivati u koordiniranim pastoralnim nacrtima, pridonoseći zajedničkoj zadaći svaka svoja duhovna i materijalna bogatstva.
Taj duh suradnje je nužan, naravno, i na građanskom području te stoga iziskuje zajedničke moralne temelje, kako sam mogao istaknuti u susretu s diplomatskim zborom u Meksiku.
3. Kršćani su “duša” i “svjetlo” svijeta: na tu sam istinu podsjetio neizmjerno mnoštvo koje je došlo na nedjeljno euharistijsko slavlje na Autodrom meksičkoga glavnog grada. Svima sam, osobito mladima, upravio poziv sadržan u Velikom jubileju: obratiti se i slijediti Krista. Meksikanci su odgovorili na Papin poziv sebi svojstvenim zanosom, i na njihovim licima, u njihovoj žarkoj vjeri, u njihovu uvjerenom prianjanju uz Evanđelje života još sam jednom prepoznao utješne znakove nade za veliki američki kontinent. Rukama sam pipao te znakove također u susretu sa svijetom patnje i tamo gdje ljubav i ljudska solidarnost znaju u slabosti uprisutniti snagu i skrb Krista uskrsnuloga.
U gradu Meksiku, stadion Azteka, čuven po znamenitim športskim utakmicama, bio je sjedište čudesnog trenutka molitve i slavlja s predstavnicima svih naraštaja dvadesetog stoljeća, od najstarijih do najmlađih: divno svjedočanstvo kako vjera uspijeva sjediniti sve životne dobi.
Na ovoj prijelomnici stoljeća i tisućljeća Crkva u Americi i cijelome svijetu vidi u mladim kršćanima najljepši i obećavajući plod svoga rada i svojih patnja. Velika je moja radost što sam susreo, kako u Meksiku tako u Sjedinjenim Državama, veliki broj mladih. Svojim sudjelovanjem bogatim zanosom, ujedno pozornim i uzdrhtalim, svojim pljeskanjem u predasima govora u kojima sam prikazao zahtjevne mogućnosti kršćanske ponude, oni su pokazali da žele biti promicatelji novog doba hrabroga svjedočanstva, djelotvorne solidarnosti, velikodušne zauzetosti u službi Evanđelja.
4. Drago mi je dodati da sam našao američke katolike vrlo pozorne i zauzete u obrani života i obitelji, neodvojivih vrijednosti koje čine veliki izazov za sadašnjost i budućnost čovječanstva. Taj je moj pohod bio, u određenom smislu, veliki poziv Americi, da prihvati Evanđelje života i obitelji; da odbaci i suzbija svaki oblik nasilja protiv ljudske osobe, od njezina začeća do naravne smrti, s intelektualnom i ćudorednom dosljednošću. “Ne” pobačaju i eutanaziji; dosta s nepotrebnim pribjegavanjem smrtnoj kazni; “ne” rasizmu kao nasiljima nad djecom, ženama i urođenicima; neka bude kraj umovanjima o oružju i drogi te razaranju naslijeđenoga okoliša!
Crkva se svakodnevno za to zauzima naviještajući Krista, istinu o Bogu i istinu o čovjeku. Djeluje nadasve u obiteljima koje su svetišta života i temeljne škole kulture života: u obitelji se, doista, uči rasti na čvrstim moralnim temeljima i, napokon, po zakonu Božjem.
Amerika će moći razviti svoju važnu zadaću Crkvi i u svijetu samo braneći i promičući golemu duhovnu i socijalnu baštinu svojih obitelji.
5. Meksiko i Sjedinjene Države, dvije velike zemlje, predstavljaju tako mnogoliko bogatstvo američkog kontinenta kao i svoja proturječja. Duboko utkana u uljudbeno i društveno tkivo, Crkva sve poziva susresti Isusa Krista, koji je također danas “put za obraćenje, zajedništvo i solidarnost”.
Taj susret s majčinskim zagovorom Svete Marije od Guadalupe neizbrisivo je označio američku povijest. Povjeravam zagovoru zaštitnice toga ljubljenog kontinenta želju da susret s Kristom nastavi prosvjetljivati narode Novoga svijeta u tisućljeću koje je pred nama.