GOSPODARSTVO MORA BITI U SLUŽBI ZDRAVSTVA A NE OBRATNO!

Rim, 7. 2. 1998. (IKA) – Odnos gospodarstva i zdravstva veliki je etički problem, koji je zajednički svim zemljama, bilo onim bogatima koje danas razmatraju odnos između gospodarstva i zdravstva, bilo siromašnima kojima nedostaje gospodarska potpora. To je istaknuo mons. Sergio Pintor, ravnatelj Ureda za dušobrižništvo zdravstvenih djelatnika Talijanske biskupske konferencije (CEI), u tijeku predstavljanja programa Šestoga svjetskog dana bolesnika koji će se 11. veljače održati u Loretu. Svrha tog dana je svratiti pozornost na problem zdravlja i solidarnosti s onima koji trpe. Okupljene novinare mons. Pintor je upoznao s nizom pothvata koji započinju već 8. veljače, kao i s međunarodnim skupom koji će biti posvećen temi “Gospodarstvo i zdravstvo. Prioriteti i jednakost u podjeli izvora”. Taj će skup, prema njegovim riječima, biti prigoda za sučeljavanje s različitim problemima na koje se nailazi nadasve na europskoj razini, gdje je u tijeku reorganizacija zdravstvene uprave. “Riječ je o razmišljanjima koja neće bučiti”, primijetio je mons. Pintor, “no koja zaslužuju veću pozornost od strane obavijesnih sredstava jer zdravstvo nije samo ‘loše zdravstvo’ već i tiho služenje i sebedarje.”
Ističući međunarodno obilježje Svjetskog dana bolesnika, mons. Javier Lozano Barragan, predstojnik Papinskog vijeća za dušobrižništvo zdravstvenih djelatnika, upozorio je na “veliko rasipanje sredstava za demografski nadzor, dok se istodobno vrlo malo ulaže u najosnovniju zdravstvenu skrb koju trebaju najsiromašniji narodi.” U ovom razdoblju nužne obnove zdravstvenih sustava, nadodao je biskup Barragan, potrebno je bdjeti kako “se od zdravlja ne bi učinila trgovina, te je potrebno poštivati nedodirljivo dostojanstvo osobe.” Osvrćući se na “slučaj Di Bella”, mons. Sergio Pintor kritizirao je “način razmišljanja koji dovodi do skrbi za patologije, istodobno polažući malo pažnje prema osobi.” U tim slučajevima, prema njegovim riječima, “čini se da se s velikim entuzijazmom zauzima za skrb o patologiji, dok postoji nada u ozdravljenje, no kada te nade nema osoba se prepušta, jer je ‘bolesnik na samrti’.” Ako bi se promijenio kut gledanja “potpunoma bi se promijenila kultura zdravlja”.
Vraćajući se još jednom na “slučaj Di Bella”, mons. Pintor je priupitao zašto se čekalo sve do danas kako bi se nastavilo s pokusima: “Već je dvadeset godina poznato tjeskobno i skupo utjecanje tolikih ljudi njegovim metodama. Zašto istraživači nisu pokušali sjesti za stol ranije te vrednovali različite terapijske pristupe kako bi suzbili to strašno zlo?” Kako ističe mons. Pintor još uvijek sve nije jasno jer neke obitelji na vrlo dramatični način proživljavaju odluku svojih bolesnih članova da se podvrgnu toj metodi, no istodobno se treba pitati “ako terapija na neki način odgovara svojoj namjeni, zašto braniti i drugima da se uteknu tom lijeku?”