GOSPODIN SVEČANO PROGLAŠAVA SVOJU RIJEČ

Uvodno biblijsko čitanje: “Prinesite Jahvi, sinovi Božji,/prinesite Jahvi slavu i moć!/ Prinesite Jahvi slavu njegova imena,/ poklonite se Jahvi u svetištu njegovu!/ Čuj! Jahve nad vodama,/ Jahve nad vodama silnim!/ Čuj! Jahve u sili,/ Jahve u veličanstvu!/ Čuj! Jahve lomi cedre,/ Jahve lomi cedre libanske,/ i Liban skakuće poput teleta,/ a Sirion kao mlado bivolče!/ Čuj! Jahve sipa munje,/ Jahve sipa munje ognjene!/ Čuj! Jahve potresa pustinjom,/ Jahve potresa pustinjom kadeškom!/ Čuj! Od straha se mlade košute,/ prerano se mlade košute šumske./ Čuj! Bog veličanstveni zagrmje,/ a u Hramu njegovu svi kliknuše: Slava!/ Jahve nad vodama stoluje,/ stoluje Jahve – kralj dovijeka!/ Jahve narodu svom daje jakost,/ Jahve narod svoj mirom blagoslivlje” (Ps 28).
1. Neki znanstvenici smatraju Psalam 28 koji smo upravo čuli, jednim od najdrevnijih u psaltiru. Snažna je slika koja ga podupire u njegovu pjesničkom i molitvenom razvoju: nalazimo se, doista, pred postupnim očitovanjem oluje. Ona je u hebrejskom izvorniku izražena riječju “qol”, koja istodobno znači “glas” i “grmljavina”. Stoga neki komentatori naš tekst nazivaju “Psalam sedam gromova”, prema broju koliko puta u njemu odzvanja ta riječ. Doista se može reći da psalmist shvaća grmljavinu kao znak božanskoga glasa koji, s transcendentnim i nedokučivim misterijem, prodire u stvorenu stvarnost da je potrese i prestraši, ali koja je u svojem najdubljem značenju riječ mira i sklada. To podsjeća na 12. glavu četvrtog evanđelja gdje glas s neba koji odgovara Isusu mnoštvo shvaća kao grmljavinu (usp. Iv 12,28-29).
Predlažući Psalam 28 za moljenje Pohvala, Služba nas časova poziva zauzeti stav dubokoga i pouzdanog klanjanja pred božanskim Veličanstvom.
2. Dva su trenutka i mjesta u koja nas uvodi biblijski pjesnik. U središtu je prikaz oluje (stihovi 3-9) koja se podiže počevši od sredozemnih “silnih voda”.
Morske vode u očima biblijskog čovjeka oličavaju kaos koji ugrožava ljepotu i sjaj stvorenja sve do rastakanja, uništenja i obaranja. Stoga se primjećuje da oluja koja bijesni otkriva neizmjernu Božju moć. Molitelj vidi vihor kako odmiče prema sjeveru i ruši na zemlju najviše cedre na brdu Libanonu i Sirionu, koji se ponekad naziva Hermon, kako ih munje lome i kao da uz grmljavinu poskakuju poput preplašenih zvijeri. Udari se približavaju, prelaze cijelom Svetom Zemljom, spuštaju se na jug u pustinjsku kadešku stepu.
3. Nakon te slike snažnog pokreta i napetosti pozvani smo promišljati, kao suprotnost, drugi prizor koji je prikazan na početku i na kraju psalma (stihovi 1-2 i 9b-11). Strahu i bojazni sada se suprotstavlja poklonstvena proslava Boga u sionskom hramu. Kao da je kanal saobraćanja koji sjedinjuje jeruzalemsko svetište s nebeskim: na oba ta sveta mjesta je mir i uzdiže se hvala božanskoj slavi. Zaglušujuću buku grmljavine slijedi sklad liturgijskog pjevanja, strahota je zamijenjena sigurnošću božanske zaštite. Bog sada izgleda kao onaj koji “stoluje nad valima” kao “kralj dovijeka” (stih 10), to jest kao Gospodin i vrhovni Gospodar nad svim stvorenjem.
4. Pred tim dvjema oprečnim slikama molitelj je pozvan doživjeti dvostruko iskustvo.
Ponajprije mora otkriti da čovjek ne može obuhvatiti niti vladati misterijem Boga, izraženim znakom oluje. Kao što pjeva prorok Izaija, Gospodin sličan munji i oluji prodire u povijest sijući strah među izopačenima i tlačiteljima. Pod zahvatom njegova suda, oholi su protivnici iskorijenjeni poput stabala koje je srušio vihor ili cedara slomljenih božanskim munjama (usp. Iz 14,7-8). U tom je svjetlu jasno što je suvremeni mislilac (Rudolph Otto) označio kao gnjev Božji, to jest njegovu neizrecivu transcendentnost i nazočnost kao pravednog suca u povijesti čovječanstva. Ono se uzalud obmanjuje suprotstavljajući se njegovoj vrhovnoj moći.
I Marija će u svom Veliča uzvisivati takvo Božje djelovanje: “Iskaza snagu mišice svoje, rasprši oholice umišljene. Silne zbaci s prijestolja” (Lk 1,51-52a).
5. Psalam nam stoga predstavlja drugi vid Božjega lica, onaj koji se otkriva u bliskosti molitve i liturgijskog slavlja. Prema spomenutom misliocu, privlačnost Božja je privlačnost koja proizlazi iz njegove milosti, otajstvo ljubavi koja se razlijeva na vjernika, smirena sigurnost blagoslova koja je zajamčena pravedniku. Čak pred kaosom zla, u povijesnim olujama, i pred samim gnjevom božanske pravde, molitelj se osjeća u miru, okružen zaštitnim plaštem koji Providnost pruža onome koji hvali Boga i slijedi njegove putove. Po molitvi se spoznaje da se prava želja Gospodinova sastoji u darivanju mira. U hramu ozdravlja naš nemir ili briše naš strah; mi sudjelujemo u nebeskoj liturgiji sa svim “sinovima Božjim”, anđelima i svetima. I nad olujom, slično kao u rušilačkoj poplavi ljudske zlobe, proteže se stoga dúga božanskog blagoslova koja podsjeća na “Savez između Boga i svake žive duše, svakog tijela na zemlji” (Post 9,16).
To je nadasve poruka koja proizlazi iz “kršćanskog” čitanja psalma. Ako sedam “gromova” predstavljaju glas Božji u svemiru, najuzvišeniji izraz toga glasa je onaj kojim je Otac, u bogojavljenju uz Isusovo krštenje, otkrio svoju najdublju istovjetnost, a to je “Ljubljeni Sin” (Mk 1,11). Sveti Bazilije piše: “Možda je i otajanstvenije odjeknuo ‘glas Gospodina nad vodama’ kad odozgo dođe kod Isusova krštenja rekavši: Ovo je Sin moj, Ljubljeni. Tada je doista Gospodin lebdio nad mnogim vodama, posvetivši ih krštenjem. Bog slave zagrmio je s visine glasom svoga svjedočanstva… Pod ‘grmljavinom’ možeš također shvatiti promjenu koja se, nakon krštenja, vrši po snažnom ‘glasu’ evanđelja” (Omelie sui Salmi: PG 30,350).