GOVOR NOVOZAREĐENOGA BISKUPA HRANIĆA

“Kako su mi, Bože, naumi Tvoji nedokučivi” (Ps 139,17). Danas, prostrt licem prema zemlji, želio sam se pokloniti pred svim njegovim naumima. I onima što dotiču mene. Želim im pristupiti s dubokim osjećajima vjerničkog predanja i iskrene zahvalnosti. Njegovi su mi naumi nedokučivi, ali vjerujem i znam: on dobri Otac, u svom spasenjskom promislu vodi svakog čovjeka, svaki narod, Crkvu i svekoliku ljudsku povijest. Zahvalan sam Trojedinom Bogu što je u mom srcu u mladenačkoj dobi zapalio sveti nemir traženja, obdario me usrećujućim iskustvom vjere, u svom me promislu odveo u Bogoslovne sjemenište, doveo na svećeničko ređenje i čuvao me do sada da se kao svećenik ne izgubim. Zahvalan sam mu duboko i za današnji dan te s povjerenjem u njegov očinski naum prihvaćam i službu pomoćnog biskupa u ovoj našoj dragoj đakovačkoj i srijemskoj biskupiji, s naslovom biskupa Gaudiabe. Danas mogu samo zahvalno reći: “Velika mi djela učini Svesilni” (Lk 1,49). “Dođem li im do kraja, ti mi, Gospodine, preostaješ” (usp. Ps 139,18).

Biskupsku službu doživljavam kao poziv koji mi, službom Crkve, preko pape Ivana Pavla II., dolazi od Očeve providnosti i promišljam je u svjetlu njegova apostolskog pisma Ulaskom u treće tisućljeće. U njemu Papa poziva i ohrabruje Crkvu na zadaću nove evangelizacije Isusovim riječima, upućenim apostolu Petru poslije neuspješnog ribolova: “Izvezi na pučinu!” (Lk 5,4). “Izvezi na pučinu” doživljavam kao poziv upućen meni osobno da proširim djelokrug svoga dosadašnjeg rada te da kao pomoćni biskup i neposredni suradnik dijecezanskog biskupa preuzmem još veći stupanj suodgovornosti za koncilsku i sinodsku obnovu naše biskupije, te da se zauzetije trudim oko rasta svih nas svećenika i vjernika u osobnoj vjeri i predanju Kristu i promicanja sinodalnosti kao stila života svih članova naše biskupijske zajednice i Crkve u cjelini.

Zar ne, draga braćo svećenici, da se i u naše redove pomalo uvukla određena klonulost i malodušnost? I mi se, zajedno s Petrom, osjećamo razočarano i umorno zbog “neuspješna ribolova”. Čini nam se da ljudi i sredina u kojoj živimo nisu zainteresirani za naše propovijedanje, da su suvremeni čovjek, pa i naše hrvatsko društvo, ravnodušni prema evanđeoskim vrednotama i spasenjskoj ponudi Isusa Krista, te nam kao i Petru teško padaju zahtjevi nove evangelizacije, sinodske obnove, pozivi na obnovu naših zajednica, župna kateheza, pastoralni zahtjevi i različiti programi koji se pred nas postavljaju. Čini nam se da mnogo toga nema smisla “jer to ljude ne zanima”. Zato se pred nekim pastoralnim inicijativama ponekad mogu čuti glasovi našeg umora ili ravnodušnosti da je sve to sanjarenje, daleko od života, nerealna utopija i nepotreban balast u ionako velikim svakodnevnim opterećenjima. No, istodobno osjećamo i vjerujemo da je Isus Krist pravi odgovor na životna traženja i naših suvremenika, da on i danas mora biti jednako aktualan kao i nekada, da se ne smijemo povlačiti i zadovoljavati tek time da zadržimo one koji još uvijek traže samo sakramente Crkve, te da je doista dozrela potreba nove evangelizacije. Osjećamo da smo kao Crkva pozvani izaći na horizonte ove naše ravnice, isploviti na otvoreno more našeg hrvatskog društva i suvremenoga svijeta i da bismo trebali biti sposobni našim suvremenicima posvjedočiti spasenjsku snagu i novinu života u Isusu Kristu te tajnu usrećujuće zahtjevnosti njegova evanđelja.

Dok primjećujemo kako ljudi oko nas, pritisnuti ratnim posljedicama i teškim gospodarskim stanjem upadaju u sve veću apatiju, bezvoljnost, pa čak i rezignaciju, kako i mladima nedostaje entuzijazma i prodornosti – kao da je zavladao sveopći umor, čini mi se da bi naša zadaća i poseban kršćanski doprinos trebala biti osobna oduševljenost za uprisutnjenje vrednota kraljevstva Božjega. Buđenje nade i poleta važan je preduvjet stvaralaštva i poduzetništva radi rješenja teških problema s kojima se susrećemo i to prepoznajem kao važnu dimenziju naše kršćanske solidarnosti s dragim nam hrvatskim narodom kojemu pripadamo i svim drugim narodima s kojima zajedno živimo. Umornog i bezvoljnog čovjeka može se liječiti samo osobnim svjedočenjem, oduševljenjem i nadom koja pokreće na akciju. Naša kršćanska posebnost jesu vjera, nada i ljubav. Za nas kršćane nema poteškoća u kojoj nam snagu ne bi davala radost uskrsnog jutra. Mi znamo da se do uskrsnuća dolazi samo po sposobnosti umiranja – poput zrna koje svojim umiranjem donosi mnogostruk rod. Krist je čovjeka oslobodio za sposobnost umiranja sebi; za samoprijegor i altruizam nasuprot komornosti i vlastitom egoizmu, za autentičnost i hrabrost biti vlastit; za pravednost, za istinu, za poštenje i velikodušnost, za širinu duha; za idealizam, za predan rad, za odvažnu i oduševljenu zauzetost u izgradnji ovoga svijeta. Naša osobna vjerodostojnost i oduševljenje, srce ispunjeno ljubavlju i Bogom i danas su najuspješnija evangelizacijsko-pastoralna metoda. Prazni i hladni poput umornog i razočaranog Petra, ne možemo ništa. Potrebna nam je snaga vjere: “Ali na tvoju riječ, Gospodine, bacit ću mreže” (usp. Lk 5,5).

Draga braćo svećenici, redovnici i redovnice, dragi vjeroučitelji, članovi župnih pastoralnih i ekonomskih vijeća, katoličkih udruga i pokreta, sinodski članovi, dragi bogoslovi i studenti teologije u Đakovu i u Osijeku, dragi sjemeništarci, draga braćo i sestre, “Izvezi na pučinu” shvaćam, zato, ponajprije kao snažan poziv na naše osobno obraćenje, na usvajanja logike pšeničnoga zrna, a potom na oduševljeni sustavan rad i kapilarnu evangelizaciju. “Izvezi na pučinu” shvaćam pozivom na promicanje ekleziologije i duhovnosti zajedništva, poosobljenih odnosa u Crkvi; kao poziv na prepoznavanje različitih karizmi i darova koje Duh Sveti budi među nama, te na promicanje planiranog i koordiniranog rada i suradnje svećenika i vjernika laika; kao poziv na studijsko zalaženje u pastoralnu problematiku naših gradova, počevši od Osijeka – ali i drugih naših gradskih središta i sela, razaranih i mukotrpno obnavljanih župa, te na ozbiljno shvaćanje duhovnih potreba – osobito obitelji te na osluškivanje očekivanja i proročkog dinamizma koji generacije naših mladih sigurno nose u sebi. “Izvezi na pučinu” shvaćam kao potrebu ohrabrujuće blizinu onima koji pate jer su izgubili smisao i ideale bez kojih se ne može živjeti te onima koji još uvijek na svom tijelu osjećaju posljedice ratnih stradanja. “Izvezi na pučinu” shvaćam i kao zauzetost za ekumenski dijalog te kao poziv na suradnju Crkve s društvenim institucijama brige za čovjeka. Sebe kao pomoćnog biskupa vidim ponajprije kao podupiratelja i animatora u raznolikim oblicima redovitog rada koji izgrađuje pojedince i produbljuje crkveno zajedništvo te plodove donosi na duge staze.

“Izvezi na pučinu” shvaćam kao osobni poziv upućen meni i svima nama da ne bježimo od svijeta, nego da ga iskreno ljubimo; kao poziv da izlazimo iz naše uhodanosti, naviknutosti i institucionalnosti – ali i iz snažne ukorijenjenosti, iskustva Božje blizine i spašenosti u Isusu Kristu, u javni, kulturni, prosvjetni, znanstveni, medijski, gospodarski i politički svijet Slavonije, Baranje i Srijema i čitave naše Domovine te u njega unosimo etičnost i vertikalnu dimenziju ljudskog života. Svako je vrijeme jednako nezgodno i svaka je kultura jednako otvorena i prikladna za evanđeoski navještaj.

Pučina uključuje i različite rizike, opasnosti i nepredvidive poteškoće. No bojažljivošću, strahom, te sumnjičavošću i ravnodušnošću pred svakom novom inicijativom – pa i pred mogućim pogreškama – sigurno nećemo udovoljiti povijesnoj zadaći i odgovornosti evangelizacijskog poslanja u vremenu u kojem živimo. Ponekad je potrebno izvesti na pučinu i mreže baciti i na drugu stranu. Možemo onoliko koliko se usudimo i hoćemo.

Dragi Oče biskupe Marine, dragi zareditelju. Drago mi je što sam Vaš pomoćni biskup! Vama zahvaljujem na povjerenju koje ste mi iskazali. Htio bih Vam biti odan i vjeran suradnik, da se mognete doista s povjerenjem osloniti i na mene u svojim velikim i obnovnim inicijativama koje ste započeli. Molim Vas za Vašu usmjeravajuću riječ, savjet i kritičko oko.

Oče biskupe Đuro, preporučujem se i Vašoj otvorenosti, podršci, vedrini i bratskom zajedništvu u svemu. Oče biskupe Ćirile, vi ste me 1986. zaredili za prezbitera. Sa sobom ću u život ponijeti i Vašu mudru i duboku riječ koju ste mi nedavno, umjesto na duhovnim vježbama u Iloku, rekli na svojoj bolesničkoj postelji u bolnici u Osijeku, one večeri poslije Vaše operacije: Patienter, libenter, ardenter (Strpljivo, rado, gorljivo).

Svoju duboku zahvalnost izričem Vama dragi suzareditelji: zagrebačkom nadbiskupu, našem metropolitu i predsjedniku HBK mons. Josipu Bozaniću i apostolskom nunciju u Republici Hrvatskoj mons. Giuliu Einaudiju. U Vama gledam ljude vjere i Crkve te Vam zahvaljujem za spremnost da po polaganju Vaših ruku i molitvi, milošću Božjom, budem pridružen apostolskom zboru.

Zahvaljujem i svima Vama Oci nadbiskupi i biskupi koji ste s različitih strana, pa i uz napore i mijenjanje ranije zacrtanih planova, došli danas u naše Đakovo da me polaganjem svojih ruku, molitvom i bratskim zagrljajem primite u svoj zbor i da me ohrabrite kao svoga najmlađega brata. Dok Vam iskreno zahvaljujem, preporučujem se Vašoj dobrohotnosti i Vašem iskustvu.

S najdubljim osjećajima zahvalnosti i prijateljstva pozdravljam sve Vas, dragi profesori na Teologiji u Đakovu, Vas odgojitelji u Bogoslovnom sjemeništu, braću u Biskupskom ordinarijatu i sve Vas ostale svećenike, sestre i suradnike u središnjim biskupijskim ustanovama. Svaki je čovjek plod i izričaj svoje sredine. Radujem se i ponosan sam što pripadam upravo Vama. Hvala Vam na svem zajedništvu i na zdušnoj pripravi jučerašnjeg programa i današnjeg slavlja. Računam na Vašu zauzetost, stručnost i ljubav prema ovoj biskupiji i usrdno se preporučujem Vašoj suradnji. Hvala i katedralnom zboru.

Zahvaljujem svima Vama, dragi kolege i prijatelji s različitih strana za podršku koju mi danas izričete svojom prisutnošću. Zahvaljujem i pozdravljam i sve Vas, dragi gosti, koje je na početku slavlja pozdravio biskup Marin. Hvala Vam na prijateljskim osjećajima i izrazima podrške našoj biskupiji i meni osobno. Hvala Vama dragi moji Cerićanci i župljani iz Nuštra i Marinaca na čelu s našim župnikom Slavkom Vranjkovićem. Moje svećeništvo i biskupska služba plod je iskustva vjere što sam ga upijao u Vašoj sredini, uz pokojnog župnika Antuna Branka Gilića. Hvala i Vama, dragi Osječani iz zajednica u kojima sam djelovao na početku svoje svećeničke službe, osobito brojni Donjograđani, i svima Vama, dragi hodočasnici iz čitave naše biskupije.

I na kraju srdačan pozdrav i zahvalnost svoj dragoj okupljenoj rodbini, a na osobit način Tebi draga mama – a sjećam se danas i pokojnog tate, tebi sestro i Tvojoj djeci i Tebi brate i Tvojoj obitelji. Svima Vama, braćo i sestre, preporučujem se u zaufanu molitvu, zajedništvo i suradnju.

Đakovo, 22. rujna 2001.
Đuro Hranić, pomoćni biskup đakovački i srijemski