Homilija kardinala Paula Pouparda, predsjednika Papinskog vijeća za kulturu, na 37. obljetnicu smrti kardinala Alojzija Stepinca u hrvatskoj crkvi sv. Jeronima u Rimu, 9. veljače 1997.

“#!Hajdemo drugamo, u obližnja mjesta, da i ondje propovijedam! Ta zato sam došao#!. I prođe svom Galilejom i ozdravi bolesnike – a bijahu mnogi i razne im bolesti – i zloduhe mnoge izagna” (Mk 1,38-39). Ovaj lik Isusa navjestitelja Evanđelja, koji nam Evanđelje prikazuje na petu nedjelju kroz godinu, čudesno nas uvodi u spomen obljetnice smrti, rođenja za nebo, Sluge Božjega kardinala Alojzija Stepinca.
Neumorno propovijedati Evanđelje kao njegov Učitelj, liječiti srca slomljena od strahota rata i pritiska diktature, usmjeravati pameti među grebenima protukršćanskih ideologija stoljeća, istjerivati demone mržnje i nasilja – evo pastoralnog programa kojeg je s toliko zauzetosti i hrabrosti promicao kardinal Stepinac u vrijeme svoje biskupske službe u zagrebačkoj nadbiskupiji. Poput sv. Pavla, mons. Stepinac bijaše uvjeren da propovijedati Evanđelje nije za njega hvastanje, nego dužnost. I on je duboko osjećao mučan imperativ Apostolovih riječi: “Jao meni, ako Evanđelja ne navješćujem!” (1 Kor 9,16).
Dopalo ga je biti pastirom Božjega stada u osobito teškom času povijesti hrvatskoga naroda. Doista, protukršćanske ideologije bjesnjele su Europom sijući rasnu mržnju i klasne suprotnosti. Prema njima mons. Stepinac zauzima sasvim jasan stav, bez ljudskih obzira i političkih računa, u potpunoj vjernosti Evanđelju, nauku Crkve i svojoj savjesti katoličkog biskupa. Prvi sukob, u kojemu se očituje sva veličina i nepodijeljenost duše mons. Stepinca, bijaše s rasističkom ideologijom nacističkoga soja. 31. listopada 1943, pred zagrebačkom katedralom, po završetku procesije, mons. Stepinac svečano opominje: “Katolička Crkva ne poznaje rase gospodara i rase robova; poznaje samo stvorenja Božja, i ako ima veće poštovanje za nekoga, to je onaj koji ima plemenitije srce a ne jaču pesnicu.” Mons. Stepinac ne prestaje podsjećati da Crkva osuđuje i da je uvijek osuđivala svaku nepravdu i nasilje u ime klase, rase ili nacije. Iza njegovih riječi slijedili su čini, postavši zaštitnikom Srba, Židova i Cigana.
Ali najoštriji i najduži sukob – koji je trajao zapravo sve do njegove smrti – bio je s komunističkim režimom i njegovom ideologijom, utemeljenom na bezbožnom materijalizmu. Nakon dolaska komunista na vlast, u svibnju 1945, započinje na cijelom području bivše Jugoslavije politika sustavne ateizacije. Vjerska pouka mladeži je zabranjena, svećenici, redovnici i laici su zatvarani ili ubijani. Tisak i radio neprestano napadaju Svetu Stolicu i biskupe. Nakon brojnih osobnih bezuspješnih intervenata, katolički biskupi objavljuju u rujnu 1945. zajedničko pismo čiji je glavni nadahnitelj mons. Stepinac, a koje sadrži brojne prijekore novome režimu. Biskupi su napisali: “U ime vječne pravde podižemo glas ne samo u obranu nepravedno osuđenih svećenika, nego također u obranu spomena tisuća i tisuća drugih nevinih žrtava, osuđenih na smrt bez ikakve mogućnosti da se brane.” Doista, komunistički režim, u poratnim mjesecima, učinio je u tim zemljama pokolj svojih političkih protivnika neviđenih razmjera. Biskupi su prosvjedovali također protiv ukidanja katoličkog tiska, spaljenih crkvenih dobara, ometanja vjerske pouke i sustavne dekristijanizacije mladeži. Mons. Stepinac savršeno je vodio računa od težini svoga čina: “Sve bi mi oprostili osim ovoga pisma”, rekao je jednom prijatelju. Nakon tog hrabrog čina katoličkih biskupa, komunistička je partija izgubila svaku nadu da će moći upravljati zagrebačkim nadbiskupom za svoje naume stvaranja narodne Crkve, odvojene od Rima. Snažna kampanja tiska prethodila je hapšenju i presudi na šesnaest godina prisilnoga rada od strane narodnoga suda u Zagrebu. U tom sudbonosnom času, kao i uvijek, mons. Stepinac se znao pokazati velikim, po primjeru apostola i biskupa prvih stoljeća. Pred sucima je izjavio: “Pred Bogom i pred ljudima moja je savjest mirna. Sva se moja krivnja sastoji u tome što nisam pokleknuo pred vašim zahtjevima. Ali ako moram položiti svoj život zato što sam vršio svoju dužnost, položit ću ga. Optuženi zagrebački nadbiskup ne samo da zna trpjeti, nego, ako je potrebno, zna i umrijeti za svoje ideje.” Obrazloženje osude, bolje rekuć izlika, bijaše političko, kao što se dogodilo toliko puta u povijesti, od Nerona do Domicijana, sve do suvremenih progonitelja, koji, da ne čine mučenike, prizivaju društvene i političke razloge. Mons. Stepinac bijaše osuđen, prema riječima pape Ivana Pavla II, zbog svog odupiranja “tlačenju bezbožnog komunizma, uime prava čovjeka i vrijednosti slobode, osobito vjerske slobode”. To je isto potvrdio mons. Stepinac pred sucima: “Pod ovim režimom sloboda je samo prividna i ne smijemo prihvatiti da budemo robovi bez ikakvoga prava. Svim ćemo se zakonitim sredstvima boriti za poštivanje svojih prava, također pod ovim režimom.”
Propovijedati Evanđelje, biti svjedokom Evanđelja – eto velikog zanosa, plamena koji je plamtio u srcu kardinala Stepinca, po primjeru apostola Pavla. Bio je propovjednik i svjedok Evanđelja kao mladi svećenik i kao mladi biskup prije svjetskoga rata. Bio je to u tragičnim godinama svjetskoga sukoba, i nastavio je to biti pod komunističkim režimom, i čak pred sucem i u zatvoru. “Svojom prisutnošću, svojim radom, hrabrošću i strpljivošću, šutnjom i, konačno, smrću, pokazao se pravim čovjekom Crkve, spremnim na najvišu žrtvu, samo ne odreći se vjere.” Riječi su to Njegove Svetosti pape Ivana Pavla II. izgovorene u zagrebačkoj katedrali 10. rujna 1994. Teško je zamisliti ljepšu pohvalu jednome biskupu sa strane vrhovnog crkvenog autoriteta. Propovijedati Evanđelje i biti njegovim svjedokom, bila je to za kardinala Stepinca osobna obveza, nutarnji zahtjev koji potpuno obvezuje, čin bezuvjetnog darivanja Bogu, Crkvi i svome narodu. Takav je ostao do kraja. Dvije godine prije smrti pisao je Prvostolnom kaptolu zagrebačkom iz Krašića, kamo je bio prognan: “Sada, tijelo je uglavnom uništeno, ali duh ostaje odlučan: braniti prava naše Crkve, čast Božju i dostojanstvo čovjeka, bude li potrebno, #!usque ad effusionem sanguinis#!”
Ivan Pavao II, u apostolskom pismu “Tertio millenio adveniente” piše: “Na kraju drugog tisućljeća Crkva je ponovno postala Crkva mučenika” (br. 37). Među tolikima koji su u ovom stoljeću krvavih sukoba posvjedočili riječju i životom svoju vjernost Kristu i njegovoj Crkvi, ističe se svijetli i veliki lik kardinala Alojzija Stepinca. Dok zahvaljujemo Gospodinu što ga je dao Crkvi i hrvatskome narodu u presudnom trenutku njegove povijesti, molimo također da nikada ne uzmanjkaju pastiri Stepinčeve vjere i hrabrosti. I konačno, osobno sjećanje: u onim olovnim godinama, našavši se u Hrvatskoj, i osobito u Zagrebu, zbog različitih susreta i dogovora, svaki sam put išao moliti na grob kardinala Stepinca. Bio sam ganut videći uvijek puno cvijeća i tolike ljude u molitvi. Sve to svjedoči živu zahvalnost naroda za njegovu nadbiskupsku hrabrost i također povjerenje u njegov zagovor za kršćansku budućnost plemenitoga hrvatskog naroda.