Isusovo prikazanje u Hramu

Uvodno biblijsko čitanje: “Kad se zatim, po Mojsijevu Zakonu, navršiše dani njihova čišćenja, ponijeće ga u Jeruzalem, da ga prikažu Gospodinu – kao što piće u Zakonu Gospodnjem: Svako muško prvorođenče neka se posveti Gospodinu! – i da prinesu žrtvu, kako je rečeno u Zakonu Gospodnjem, dvije grlice ili dva golubića” (Lk 2,22-24).

1. U prizoru Isusova prikazanja u hramu, sveti Luka ističe Isusovo mesijansko određenje. Neposredni razlog putovanja sv. Obitelji iz Betlehema u Jeruzalem je, prema Lukinu tekstu, izvršenje zakona: “Kad se zatim, po Mojsijevu Zakonu, navrćiće dani njihova čišćenja, ponijeće ga u Jeruzalem, da ga prikažu Gospodinu – kao što piće u Zakonu Gospodnjem: Svako muško prvorođenče neka se posveti Gospodinu! – i da prinesu žrtvu, kako je rečeno u Zakonu Gospodnjem, dvije grlice ili dva golubića” (Lk 2,22-24).
Tim gestom Marija i Josip očituju nakanu vjerno poslušati volju Božju, odbijajući svaku povlasticu. Njihov dolazak u jeruzalemski hram poprima značenje posvećenja Bogu, na mjestu njegove prisutnosti.
Navedena svojim siromaštvom prinijeti grlice ili golubiće, Marija zapravo daruje pravo janje koje će morati otkupiti čovječanstvo, ono što bijaše unaprijed označeno obrednim prinosima Staroga zakona.
2. Dok je zakon zahtijevao samo očišćenje majke nakon poroda, Luka govori o “danima njihova čišćenja” (Lk 2,22), namjeravajući, možda, zajedno pokazati propise u odnosu na majku i sina prvorođenca.
Izraz “čišćenje” može nas iznenaditi, jer se odnosi na Majku koja je, po jedinstvenoj milosti, bila bezgrešna od samog začetka svog života, i na Dijete potpuno sveto. Treba se, međutim, podsjetiti da nije riječ o čišćenju savjesti od ljage grijeha, nego samo o ponovnom dobivanju obredne čistoće koja je, prema shvaćanju onoga vremena, bila povrijeđena samom činjenicom rađanja, bez ikakve krivnje.
Evanđelist koristi priliku istaknuti posebnu vezu koja postoji izmeću Isusa kao “prvorođenca” (Lk 2,7.23) i Božje svetosti, a ne samo pokazati duh poniznog prikazanja koji je prožimao Mariju i Josipa (usp. Lk 2,24). Zapravo, “dvije grlice ili dva golubića” bijaše prinos siromašnih (Lev 12,8).
3. U hramu su Josip i Marija susreli Šimuna, “čovjeka pravedna i bogobojazna, koji iščekivaće Utjehu Izraelovu” (Lk 2,25). Lukino pripovijedanje ne kaže ništa o njegovoj prošlosti i službi koju vrći u hramu; pripovijeda o duboko religioznom čovjeku koji u srcu gaji velike želje i očekuje Mesiju, Utjehu Izraelovu. Zapravo “Duh Sveti…bijaše na njemu” i “objavio mu da neće vidjeti smrti dok ne vidi Pomazanika Gospodnjega” (Lk 2,26). Ćimun nas poziva na promatranje milosrdnoga Božjeg djelovanja koji izlijeva Duha na svoje vjernike da bi izvršili svoj tajanstveni naum ljubavi. Šimun, uzor čovjeka koji se otvara djelovanju Božjem, “ponukan Duhom” (Lk 2,27), odlazi u hram gdje susreće Isusa, Josipa i Mariju. Uzevši dijete u naručje, blagoslovi Boga: “Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru!” (Lk 2,29).
Kao izdanak Staroga zavjeta, Šimun doživljava radost susreta s Mesijom i osjeća da je dosegao cilj svoga života; može stoga zamoliti Svevišnjega da mu dodijeli i mir drugoga svijeta. U događaju prikazanja može se zamijetiti susret Izraelove nade s Mesijom. Tu se također može vidjeti proročki znak čovjekova susreta s Kristom. Duh Sveti to čini mogućim, budeći u ljudskom srcu želju toga spasenjskog susreta i potpomažući njegovo ostvarenje.
Tu ne smijemo zanemariti ulogu Marije koja, po volji Božjoj, daje Dijete svetom starcu Šimunu te Majke koja daruje Isusa ljudima.
4. U otkrivanju Spasiteljeve budućnosti, Šimun se poziva na proroštvo “sluge”, poslanog izabranom narodu i narodima. Njemu Gospodin kaže: “Oblikovah te i postavih te za Savez narodu i svjetlost pucima” (Iz 42,6). I još: “Premalo je da mi budeš Sluga, da podigneš plemena Jakovljeva i vratić Ostatak Izaelov, nego ću te postaviti za svjetlost narodima, da spas moj do nakraj zemlje doneseš” (Iz 49,6). U svom hvalospjevu Šimun izokreće smisao ističući sveobuhvatnost Isusova poslanja: “Ta vidjeće oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem svih naroda, slavu puka svoga izraelskoga” (Lk 2,30-32).
Kako se ne diviti pred tim riječima? “Otac njegov i majka divili se što se to o njemu govori” (Lk 2,33). Ali Josip i Marija s tim iskustvom jasnije shvaćaju važnost njihova gesta prikazanja: u jeruzalemskom hramu prikazuju onoga koji je, jer je slava svog naroda, također i spasenje cijeloga čovječanstva.