Ivan Pavao II. bio je mistik, karizmatik i prorok

Među prvim riječima koje je blagopokojni papa Ivan Pavao II. uputio vjernicima kao Petrov nasljednik bile su: “Ne bojte se”! U njima je i odjek riječi koje smo danas čuli naviještene u evanđelju: Ne boj se, Marijo! Papa je od samoga početka htio svoju službu protkati navještajem ljubavi Boga prema čovjeku: Ne bojte se! Otvorite, štoviše, širom rastvorite vrata Kristu! Privlačan je taj navještaj koji ne dopušta da strah zaustavi ljubav i dobro.

On sam o tome piše: Kad sam 22. listopada 1978. na Trgu Sv. Petra izrekao riječi: “Ne bojte se!” nisam mogao znati kako će daleko odvesti mene i čitavu Crkvu. Njihov sadržaj dolazio je više od Duha Svetoga što ga je Gospodin Isus obećao apostolima kao Tješitelja, nego od čovjeka koji ih je izgovarao… Poziv “Ne bojte se!” treba čitati u vrlo širokoj dimenziji. Na neki način bio je to poziv svim ljudima, poziv da pobijede strah od sadašnjega stanja u svijetu kako na Istoku tako i na Zapadu, kako na Sjeveru tako i na Jugu. Ne bojte se onoga što ste sami stvorili, ne bojte se ni svega onoga što je čovjek proizveo, a što svakim danom postaje sve veća opasnost za njega! Na kraju, ne bojte se samih sebe! (Ivan Pavao II., Prijeći prag nade, Zagreb 1994., str. 231)
Stoga, nipošto nije slučajno što je njegova prva enciklika i cijeli pontifikat bio povezan s istinom otkupljenja da je Bog ljubio čovjeka do te mjere da je predao svoga Sina Jedinorođenca. Otkupljenje prožima cijelu povijest čovjeka, a “moć Kristova križa i njegova uskrsnuća veća je od svakoga zla kojeg bi se čovjek mogao i morao bojati” (Isto). U toj brizi za čovjeka Ivan Pavao II. kršćanstvo nije svodio na humanizam. Crpio je snagu iz duboko usađenoga marijanskog iskustva, zbog čega izabire geslo: “Totus tuus – sav tvoj”. Marija se u svojoj vjeri nije bojala, iako se pitala.

Biblijski navještaj anđelova dolaska Mariji slika je Božjega odnosa s čovjekom. Sve što kršćani vjeruju o Isusu iz Nazareta započinje u slici Navještenja: Božji poslanik – navjestitelj i ljudski odgovor. Marija je ponajprije pozorno slušala, a zatim se u njezinu odgovoru susreću Bog i čovjek. Božje traženje izgubljene slike čovjeka pronašlo je svoj cilj – Mariju. Ni naše vrijeme nije drukčije od ondašnjega. Današnje vrijeme brzo proizvodi ljudske drame, ostavlja čovjeka prepuštena samoći, u buci u kojoj se ne čuje Božji glas koji progovara: Ne bojte se! I danas čovjek postaje obeshrabren i nesiguran u svoje sposobnosti, a tada kao da se gubi zanimanje za drugoga čovjeka.

Evanđeoski dijalog u kojemu se događa izvještaj o navještenju jest šutnja. Šutnja koja rađa riječ. Dobiva se dojam da riječi izranjaju iz ponora tišine. Marijina šutnja je šutnja slušanja, ispunjena pozornošću, poštovanjem i sudjelovanjem u poruci koja dolazi odozgor. Marijina šutnja naglašava udaljenost njezina uobičajenog planiranja, njezinih životnih nacrta i onoga što prodire u njezin svijet kao prekid njezinih dotadašnjih očekivanja. Šutnja Mariji omogućuje da prihvati zahtjev osobitog Božjeg prijedloga i ponude koja ju nadilazi. Šutnjom Marija ulazi u drugi svijet, u onaj koji u nju utiskuje korijenitu promjenu. Baš je to lako otkriti u životopisu pape Ivana Pavla. Duh Životvorac ga je u njegovu životu često pozivao na hrabrost i ujedno mu darivao tu hrabrost u prostoru između šutnje i riječi, u molitvi i poglavito u euharistijskome susretu.

Ivan Pavao II. znao je da svijet i povijest ne mijenja on, čovjek u odgovornoj službi Petrova nasljednika, nego Duh Božji koji mu je davao snage da i u najvećim tjeskobama, na najrazličitijim mjestima ima snage živjeti i nositi riječi uskrsnuloga Krista: Ne bojte se! (usp. Lk 24,36; Mt 28,10). Znao je da su one potrebne čovjeku u neslobodama totalitarizama; znao je da su potrebne u hodu prema zajedništvu i pomirenju; znao je da te riječi moraju probiti zidove crkvenoga nejedinstva i zatvorenosti među narodima i religijama. Baš je njih ugradio u svoja brojna hodočašća, da bi u najudaljenijim krajevima svijeta u savjestima ljudi ponovno osnažio sigurnost da postoji netko tko drži u rukama ključeve svijeta koji prolazi i ključeve smrti i podzemlja. Taj Netko je ljubav koja se utjelovila, bila raspeta i uskrsnula; Ljubav uvijek prisutna među ljudima – euharistijska ljubav. Taj je izvor Papa tražio, prema njemu se uspinjao i samo on je za njega bio jamstvo riječi: Ne bojte se!
Sveti Otac je bio uronjen u molitvenu šutnju. Riječ postaje snažnom i znakovitom samo u onima koji poznaju vrijednost šutnje. Postoji šutnja koja izriče puninu. Kada se daje prednost šutnji, kada joj se povjerava, nastaje susret. U šutnji se riječ u nama utjelovljuje, ona u nama zrije. Šutnja nije post riječi, već nazočna riječ, iščekivana i pripravljana. Bez šutnje naše riječi odbijaju govor, jednostavno ne žele govoriti.
Draga braćo i sestre! Više gotovo i ne postoje riječi u ljudskim rječnicima koje bi mogle predočiti veličinu osobnosti izraženu u nazivima koji su Ivanu Pavlu II. davani tijekom ovih dana i onih koji će ljudskim mjerilima i dalje biti pridavani tome neobičnome svjedoku Božje blizine. Rijetke su smrti pojedinaca koje toliko ranjavaju čovječanstvo, istodobno dajući dragocjenu objavu otajstva ljudske dragocjenosti.

Za mene je Ivan Pavao II. bio mistik, karizmatik i prorok.
Osjećaj blizine čovjeka koji je mistik osobno sam doživio u automobilu zajedno sa Svetim Ocem na putu od Zagreba do Marije Bistrice, dana 3. listopada 1998. godine. Papa je kao mistik bio vezan, sljubljen s Misterijem, s Božjim otajstvom; iz njega je crpio svjetlo za trajno drukčiji i nov pogled na događaje i ljude – evanđeoski pogled koji je zahtjevan i možda baš zbog toga razloga neki ga nisu mogli do kraja razumjeti. I onda kad je neumorno tražio čovjeka da bi mu viknuo Božju istinu, da bi mu pozornost usmjerio na dostojanstvo i vrijednost ljudskoga života, poput proroka je znao gdje mu je Izvorište i Nadahnuće.

Papa kao karizmatik do zadnjega je časa bio vezan uz ljude koji su ga smatrali dijelom sebe. Zato je umro u dirljivome zagrljaju Crkve, na rukama satkanim od molitava svih ljudi, od najmlađih do najstarijih. On je osvojio srca jednostavnošću pristupa, uvjerljivošću nastupa, pronicavošću i toplinom pogleda. Stoga kao da su u času njegove životne agonije sve molitve i suze, svi osjećaji ljubavi i pažnje, posijane na kontinentima našega svijeta, okružile njegovu bolesničku postelju urodivši plodom zajedništva ljudi za kojim je cijeloga života težio. Imao je srca za čovjeka gurnuta u tamu nemilosrdnosti, znao je koje riječi on treba izgovoriti, jer su drugima oduzete. Papa je osjećao gdje je pravda naroda i pojedinaca ugušena i gdje je istina zaboravljena. On je našao snage za traženje i promicanje opraštanja, kad su se tražili razlozi i različita prava da se drugima ne oprosti; i – konačno – znao je da nada ne smije gasnuti.

Papa kao prorok više puta je ostao usamljen u pustinji svojih viđenja, Božji čovjek pritisnut težinom križa, ali istodobno i na njega oslonjen. Ima koraka Ivana Pavla II. koji ostaju zadaćom, a koje ne smijemo prešutjeti ni onda kad ih do kraja ne razumijemo. Glas proroka ne gubi se u našim nejasnoćama i ljudskim neslaganjima. Glas proroka traži istinu u dubini srca. Draga braćo i sestre, ostavio nam je baštinu koju valja razmatrati, s njom se suočiti i vjernički graditi Kristovim žarom i snagom Duha koji prebiva u Crkvi i u srcu svakoga vjernika.
U današnjem čitanju iz knjige proroka Izaije slušali smo govor o znaku koji Bog daje u rođenju sina kojemu će se nadjenuti ime Emanuel – “S nama Bog”. Ivan Pavao II. bio je znakom koji je olakšavao čitanje istine o Božjoj prisutnosti; o Bogu koji je s nama i u življenju i u umiranju. To nije Bog nečijih interesa, nego Bog koji u sjeni križa ostaje vjeran. Čovjek koji poput svetoga Pavla živi vjeru, postaje u stanovitome smislu gospodar nad vlastitom smrću. U kojem god trenutku dođe, bit će prihvaćena kao životna sastojnica koja ispunja smisao ljudskoga života. Zato sv. Pavao kaže: “Mani je živjeti Krist, a umrijeti dobitak!” (Fil 1,20). Ako Krist cijelomu životu daje smisao, tada čovjek tako proživljava i smrt. Onako kako je to u smirenosti i nutarnjoj vedrini u svojem umiranju posvjedočio Ivan Pavao II.
No, što bi bio taj život da nije prekinut na zemlji u večernjim satima 2. travnja ove godine? I na to se pitanje nalazi odgovor u Pavlovoj poslanici Filipljanima: “… živjeti u tijelu mi omogućuje plodno djelovanje”. Na taj način ne samo da život govori o načinu prihvaćanja smrti, nego i smrt daje svjedočanstvo o životu. Ivana Pavla susretali smo kao nositelja radosti vjere. Ovo slavlje Naviještenja Gospodnjega vraća tu radost, a više od dvadeset i šest godina njegova pontifikata Gospodin mu je dao da i Crkva osjeti radost uskrsne vjere. Baš kao i Apostol naroda i Ivan Pavao II. bio je razapet između želje da bude s Kristom i želje da bude na službu ljudima i s ljudima: ” Pritiješnjen sam između ovoga dvoga: želja mi je otići i s Kristom biti…, ali ostati u tijelu potrebnije je poradi vas” (Fil 1,23).

I onda kad tijelo više nije moglo nositi snagu njegova duha ostao je znakom za sve nas. Svijetu je Papa bolesnik postao govor, a njegovo je tijelo postalo još jača slika Krista patnika. Baš je u prvome pohodu Hrvatskoj Ivan Pavao II. prvi put ponio sa sobom i štap. Oslanjao se na njega i pokazivao vrijednost čovjeka, vrijednost pogleda i žrtve. Uistinu, kolika je cijena ljudskoga pogleda i tko ga smije ugasiti i onda kad ostane samo on u tijelu prožetom patnjom?

Draga braćo i sestre! Slavimo euharistiju: liturgiju smrti i uskrsnuća Kristova. Ona je posebno rječita kad ju slavimo u povezanosti sa smrću dragih ljudi koji su vjerovali u uskrsnuće. Koliko li je samo puta Papa molio: Vjerujem, “iščekujem uskrsnuće mrtvih i život budućega vijeka”? I kako je samo snažno osobnom vjerom ispovjedio: “Krist će se uzveličati u mome tijelu, bilo životom, bilo smrću” (Fil 1,20). Ivan Pavao II. svojim je životom, i kao čovjek koji je znao komunicirati suvremenim medijima, rabiti razne govore u evangelizaciji, i kao patnik ljude učinio osjetljivijima na znakove. Na razne je načine želio prenositi Božju istinu o čovjeku.
Predragi vjernici, ovo su dani zajedničkih emocija ljudi cijeloga svijeta. No, rijetka su mjesta poput ove naše prvostolnice u kojoj te emocije postaju vidljive, urezane u kamen i ljude, ponajprije zato što nas je ovdje Ivan Pavao II. dvaput obradovao svojim dolaskom, u trenutcima kada nam je kao Crkvi i kao narodu trebala ne samo njegova riječ, nego i njegova prisutnost među nama. Tu žive oni teško ponovljivi titraji i naboji vjerničke snage rođeni u susretu s Petrom naših dana “koji učvršćuje braću i sestre u vjeri”. Papa je došao k nama i ostao je za nas dragocjenim živim spomenom u riznici hrvatskih osjećaja i duboke vjere.

Tri njegova pohoda Hrvatskoj kojima je uspio ostvariti želju spontano izrečenu u Zagrebu 11. rujna 1994. da posjeti i druge gradove i Crkve u Hrvatskoj, ostaju dragulji hrvatske duhovnosti. I koliko god se htjelo Papino djelovanje svesti na političko ili socijalno, ono je izraslo iz teološke istine Otkupljenja. Današnja svetkovina na to upućuje. Sveti Otac hodočasnik mira, radosti, zajedništva, ekumenizma, istinskoga čovjekoljublja, građenja mostova, pomirenja, čuvanja kulture života, promicanja pravednosti, hodočasnik je koji je uvijek htio obradovati istinom o čovjeku. “Stoga nisu opravdani ni očaj, ni pesimizam, ni pasivnost. Premda s ogorčenjem, potrebno je reći: kao što se može griješiti sebičnošću, pohlepom za pretjeranom dobiti i vlašću, isto je tako moguće, naspram hitnim potrebama mnoštva ljudi koji žive u nerazvijenosti, učiniti velike propuste iz straha, neodlučnosti i, konačno, iz malodušnosti” (Socijalna skrb, 47) – piše Ivan Pavao II. Kako u svijetu, tako i kod nas, tražio je ponajprije malene i siromašne, obespravljene i daleke i do njih dopirao, čak i onda kad je bio ograničen protokolarnim okvirima. I naš ga je hrvatski čovjek osjetio u svakome selu i gradu.

Draga braćo i sestre, riječ koja povezuje Hrvatsku s blagopokojnim Papom svakako je riječ: hvala. Stoga danas zahvaljujemo – kako napisah u jednome predgovoru – “za ispruženu ruku utjehe i jasnu riječ Evanđelja nad srušenim crkvama i ranjenim dušama, nad umorom prognanika i hrabrošću vojnika, nad raspjevanim mnoštvom oko oltara i nad siromasima koji su u ljubavi ljudi pronašli snagu i pomoć” (Ivan Pavao II., Rimski triptih, Zagreb, 2003.) Teško je i nabrojiti što je sve za nas Papa učinio: prepoznavao je naše korijene i povijest vjere; divio se našim uzorima svetosti; naglašavao kulturu i obiteljske vrijednosti; branio naša vjerska i nacionalna prava; pastirskom je riječju hrabrio i usmjeravao pogled prema budućemu… I svaki put kad je stupio na tlo naše Domovine, osjetili smo posebnost međusobne blizine i vrijednost zajedništva na koje bismo se češće trebali vraćati.

No kad bismo svu ljubaznost i dobročinstva htjeli sažeti rekli bismo jednostavno da nas je razumio i volio. Osjećali smo ga svojim, ponekad ga “posvojili”, jer smo s divljenjem promatrali s koliko nas je blagosti razumio kad drugi nisu mogli ni htjeli razumjeti; blažio boli kad mnogi nisu vidjeli ni rane, a kamoli ih vidali; strepio s nama i bdio nad nadom, kad su drugi smatrali da nemamo pravo čak ni na nadu. Ali ono što je još radosnije – čitav ga je svijet osjećao svojim i to ovih dana pokazuje!

I danas osjećamo da između Ivana Pavla II. i nas, hrvatskih vjernika, živi obostrana privrženost koja je bezbroj puta rodila uzajamnu molitvu. Sjećajući se Papinih riječi u Zadru zagledani sada u Blaženu Djevicu Mariju, pogledom prepunim nade, zahvaljujemo Bogu mi, “zemlja ova sva i narod sav hrvatski”. Taj spomen obvezuje i nakon smrti dragoga nam Pape. Njegova ljubav prema nama zahtijeva od nas da evanđeoski mislimo, živimo i djelujemo. Uzvratiti ljubavlju na prepoznatu ljubav ne dopušta nikakvu dvoličnost i zatvaranje, podjele i netrpeljivosti u našemu narodu, nijekanje tuđih sloboda i gaženje istine. Nemamo pravo prečuti njegov proročki zov upućen nama, Crkvi u Hrvatskoj i cijelomu hrvatskom narodu. Ivana Pavla Drugog ne može se promatrati selektivno i proizvoljno, a zbog njegove nedvojbene ljubavi, i onda kad nas pogađa zahtjevnošću evanđelja, nastojmo ga i dalje osluškivati.
U molitvi smo i sada povezani s preminulim našim papom Ivanom Pavlom II. Vjerujemo da je, baš onako kako je molio da se mi otvorimo Kristu, Krist sada njemu širom otvorio rajska vrata.

Listajući stranice spomena na Papine pohode Hrvatskoj rado se vraćam pred ovu prvostolnicu.
Ivane Pavle, 2. listopada godine Gospodnje 1998. na Trgu pred ovom prvostolnicom progovorio si i dragim nam kajkavskim narječjem u Domjanićevim stihovima. I sada, kad si – kako vjerujemo – u domu nebeskoga Oca, rado ti uzvraćamo istim riječima: tu brat ti je vsaki, tu doma si taki…
Zagrebačka Crkva i Crkva u hrvatskom narodu nosi tvoje duboke tragove, nekad natopljene patnjom i trpljenjem, nekad prepune ponosa i nade.
Zato smo ovdje, a ti nas čuješ, osjećaš da tamo gdje glas ne može doprijeti progovara srce hrvatskih vjernika:
Hvala ti, Sveti Oče!
Hvala ti, Bože, za Ivana Pavla Drugog! Amen.