Iz pravednosti svakog čovjeka rađa se mir za sve

1. Pravednost ide zajedno s mirom i s njim je u trajnoj i dinamičnoj vezi. Pravednost i mir usmjereni su na dobro svakoga i svih, zbog toga zahtijevaju red i istinu. Kad je jedno od toga ugroženo, oboje tetura; kad se povrijedi pravednost, stavlja se na kocku također mir.
Postoji tijesna povezanost između pravednosti svakoga i mira svih, i upravo bih se zbog toga, s ovom Porukom za Svjetski dan mira, htio obratiti prije svega državnim vladarima, imajući dobro na pameti da suvremeni svijet, premda u mnogim krajevima označen napetostima, nasiljima i sukobima, traži nova ustrojstva i čvršću ravnotežu glede pravoga i trajnog mira za cijelo čovječanstvo.
Pravednost i mir nisu apstraktni pojmovi ili daleki ideali; to su vrijednosti utisnute, kao zajednička baština, u srce svake osobe. Pojedinci, obitelji, zajednice, narodi, svi su pozvani živjeti u pravednosti i djelovati za mir. Nitko se ne može od toga osloboditi
Moja je misao upućena, u ovom trenutku, kako svima koji su zahvaćeni, protiv svoje volje, u bolnim sukobima, tako i potisnutima na rub društva, siromašnima, žrtvama svake vrste iskorištavanja: to su osobe koje u svom tijelu doživljavaju odsutnost mira i bolne učinke nepravde. Tko bi mogao ostati ravnodušan pred njihovom čežnjom prema životu ukorijenjenom u pravednosti i istinskome miru? Odgovornost je svih činiti da im to bude omogućeno: nema pune pravednosti ako nije svima dana mogućnost da je jednako uživaju.
Pravednost je, istodobno, ćudoredna krepost i zakonski pojam. Ponekad je se predstavlja s povezanim očima; doista, pravdi je vlastita pozornost i budnost za osiguravanje ravnoteže među pravima i dužnostima, također za promicanje pravedne podjele troškova i dobara. Pravednost obnavlja, ne razara, pomiruje, umjesto da potiče na osvetu. Njezin najdublji korijen je, ako se dobro gleda, u ljubavi, koja ima svoj najrječitiji izraz u milosrđu. Pravda, stoga, odijeljena od milosrdne ljubavi, postaje hladna i ranjavajuća.
Pravda je dinamična i živa krepost: brani i promiče neprocjenjivo dostojanstvo osobe i preuzima breme zajedničkog dobra, kao čuvarica odnosa među osobama i narodima. Čovjek ne živi sam, nego od prvog trenutka svoga postojanja u odnosu je s drugima, tako da njegovo dobro, kao pojedinca, i dobro društva napreduju podjednako: između ta dva odnosa postoji osjetljiva ravnoteža.

Pravda se temelji na poštivanju ljudskih prava
2. Osoba je po naravi obdarena općim, nepovredivim, neotuđivim pravima. Ona, ipak, ne ostaje sama. Obzirom na to, moj časni prethodnik, papa Ivan XXIII, naučavao je da osoba “posjeduje kako prava tako i dužnosti koji neposredno i istodobno proizlaze iz same njegove naravi” (1). Na ispravnom antropološkom temelju tih prava i dužnosti, također i na njihovoj prisnoj povezanosti, temelji se prava obrana mira.
U posljednjim su stoljećima ta ljudska prava oblikovana u različitim normativnim izjavama, kao i u obvezujućim pravnim ispravama. Njihovo proglašenje, u povijesti naroda i država u traženju pravde i slobode, spominje se s opravdanim ponosom također zato što je često doživljavano kao prijelomnica nakon otvorenih povreda dostojanstva pojedinaca i cijelih naroda.
Prije pedeset godina, nakon rata označenog nijekanjem prava sve do opstanka za neke narode, Generalna skupština Ujedinjenih naroda proglasila je Opću povelju o čovjekovim pravima. Bio je to svečani čin, do kojeg je došlo, nakon žalosnoga ratnog iskustva, u želji formalnog priznanja istih prava svim osobama i svim narodima. U tom se dokumentu čita slijedeća tvrdnja, koja se oduprla kušnji vremena: “Priznavanje nerazdvojnog dostojanstva svim članovima ljudske obitelji i njihovih prava, jednakih i neotuđivih, temelj je slobode, pravednosti i mira u svijetu” (2). Ne manju pozornost zaslužuju riječi s kojima dokument završava: “Ništa se u sadašnjoj Povelji ne smije tumačiti u smislu da uključuje pravo bilo koje države, skupine ili osobe, da djeluje ili da izvrši čin koji je usmjerene uništenju nekih od prava i sloboda u njoj proglašenih” (3).
Potresno je da se, još u naše dane, to opredjeljenje javno krši tlačenjem, sukobima, korupcijom ili, himbenije, pokušajem drugačijeg tumačenja, čak i namjerno iskrivljavajući njezin smisao, samih definicija sadržanih u Općoj povelji. Ona se mora obdržavati cjelovito, u duhu kao i u slovu. Ona ostaje – kako to reče papa Pavao VI. časne uspomene – jedan od najvećih razloga slave Ujedinjenih naroda “osobito kad se misli na važnost koja joj se pridaje kao sigurnom hodu prema miru” (4).
Prigodom 50. obljetnice Opće povelje Ujedinjenih naroda o čovjekovim pravima, koja se slavi ove godine, zgodno je podsjetiti da je “promicanje i zaštita ljudskih prava od prvotne važnosti za međunarodnu zajednicu” (5). Nad tom su se obljetnicom, ipak, nadvile sjene nekih ograničenja, očitovane oko dvije bitne značajke samoga poimanja čovjekovih prava: njihove sveopćosti i njihove nerazdruživosti. Treba ponovno snažno potvrditi te bitne značajke da bi se odbilo kritike onih koji pokušavaju iskoristiti kulturalne posebnosti za pokriće kršenja ljudskih prava, kao i onih koji osiromašuju pojam ljudskoga dostojanstva niječući pravnu vrijednost gospodarskim, društvenim i kulturalnim pravima. Općenitost i nerazdruživost dva su vodeća načela koja općenito zahtijevaju ukorijeniti ljudska prava u različite uljudbe, također produbiti njihovo pravno oblikovanje da se zajamči njihovo puno poštivanje.
Poštivanje ljudskih prava ne uključuje samo njihovu zaštitu na području prava, nego treba voditi računa o svemu što proizlazi iz pojma ljudskoga dostojanstva, koje je u temelju svakoga prava. U tom pogledu veliku važnost poprima odgovarajuća pozornost na pitanje odgoja. Osim toga, važno je razmotriti i promicanje ljudskih prava: ono je plod ljubavi za osobu kao takvu, budući da “ljubav ide dalje od onoga što može izvesti pravda” (6). U ozračju tog promicanja, naročito, morat će se izvršiti krajnji napori da se zaštite prava obitelji, koja je “naravna i temeljna sastojnica društva” (7).

Svesvjetsko povezivanje u solidarnosti
3. Velike geo-političke promjene koje su uslijedile nakon 1989, bile su popraćene pravim prevratima na društvenom i gospodarskom polju. Svesvjetsko povezivanje gospodarstva i novčarstva sada je stvarnost, i sve se jasnije sabiru učinci brzih napredaka povezanih s informatičkom tehnologijom. Na pragu smo novoga razdoblja, koje sa sobom nosi velike nade i uznemirujuća pitanja. Koje će biti posljedice tih promjena? Hoće li svi moći izvući korist iz svesvjetskog tržišta? Hoće li napokon svi moći uživati mir? Hoće li odnosi među državama biti pravedniji, ili će ekonomska natjecanja i nadmetanja među narodima i državama dovesti čovječanstvo u prilike još veće nestabilnosti.
Za pravednije društvo, za čvršći mir u svijetu u hodu na putu svesvjetskog povezivanja žurna je zadaća međunarodnih organizacija pridonijeti promicanju smisla odgovornosti za opće dobro. Ali da se to postigne, potrebno je nikada ne izgubiti iz vida ljudsku osobu koja mora biti u središtu svakoga socijalnog pothvata. Samo tako Ujedinjeni narodi mogu postati prava “obitelj narodâ”, prema svom izvornom poslanju “promicanja društvenog napretka i uzvišenijeg smisla života u široj slobodi” (8). To je put za izgradnju svjetske zajednice utemeljene na “uzajamnom povjerenju, na međusobnom podupiranju, na iskrenom poštovanju” (9). Napokon, izazov je osigurati svesvjetsko povezivanje u solidarnosti, svesvjetsko povezivanje bez omalovažavanja. Evo očite dužnosti pravde, koja uključuje znatna ćudoredna pitanja u organiziranju gospodarstvenoga, društvenog, uljudbenog i političkog života narodâ.

Teško breme inozemnog duga
4. Narodi i cijela područja, zbog svojih krhkih novčanih i ekonomskih mogućnosti, u opasnosti su biti isključeni iz gospodarstva koje obuhvaća cijeli svijet. Neki imaju velike zalihe, ali nažalost ne mogu iz njih izvući korist iz različitih razloga: nereda, nutarnjih sukoba, nedostatka odgovarajućih ustrojstava, zaostale sredine, raširene korupcije, kriminala i još drugih razloga. Svesvjetsko povezivanje ovisi o solidarnosti. Stoga se trebaju odobriti posebne pomoći, zahvaljujući kojima bi neke zemlje, koje samo svojim silama ne mogu uspješno ući na svjetsko tržište, mogle nadići svoje sadašnje nedostatke. To im se duguje zbog pravde. U pravoj “obitelji narodâ” nitko ne smije biti isključen, naprotiv, najslabijega, najkrhkijeg treba poduprijeti, da može potpuno razviti svoje mogućnosti.
Svoju misao upravljam onamo gdje su najveće poteškoće kojima danas odolijevaju najsiromašniji narodi. Želim se osvrnuti na teško breme inozemnog duga, koji izlaže pogibelji gospodarstva cijelih naroda, kočeći njihov društveni i politički napredak. Glede toga, nedavni pothvati međunarodnih novčarskih ustanova pokrenuli su važan pokušaj usklađivanja smanjenja tog duga. Od srca želim da se i dalje napreduje u tom hodu, spretno primjenjujući predviđene uvjete, tako da se sve države koje imaju pravo mogu time okoristiti prije godine 2000. U tom će smislu mnogo moći učiniti najbogatije zemlje, pružajući svoju potporu u ostvarivanju spomenutih poticaja.
Pitanje duga dio je vrlo opširnog problema: problema trajanja siromaštva, ponekad i krajnjeg, i pojave novih nejednakosti koje prate proces svesvjetskog povezivanja. Ako je riječ o svesvjetskom povezivanju bez marginalizacije, ne smije se više podnositi da žive bok uz bok veoma bogati i bijedni, oni koji su bez posjeda lišeni čak i onoga najosnovnijeg i ljudi koji se bez sustezanja razmeću s onim što je drugima očajnička potreba. Slične suprotnosti su povreda dostojanstva ljudske osobe. Sigurno ne manjkaju odgovarajuća sredstva za iskorjenjenje bijede, kao promicanje postojećih društvenih i proizvodnih ulaganja sa strane svih svjetskih gospodarstvenih ustanova. To ipak pretpostavlja da međunarodna zajednica želi djelovati s potrebnim političkim određenjem. Hvalevrijedni koraci u tom su smjeru već učinjeni, ali trajno rješenje zahtijeva usklađeni napor svih, uključivši i napor samih zainteresiranih država.

Hitna je kultura zakonitosti
5. I što reći o teškim nejednakostima unutar samih država? Stanje posvemašnjeg siromaštva, gdje god se ono očituje, prava je nepravdu. Ukloniti ga – svima treba biti prvenstvena zadaća, kako na narodnoj tako i međunarodnoj razini.
Ne smije se, stoga, prešutjeti zlo korupcije, koja podriva društveni i politički razvoj tolikih naroda. To je pojava koja raste, koja se podmuklo uvlači na mnoga društvena područja, ne mareći za zakon i zanemarujući propise pravde i istine. Protiv korupcije se teško boriti, jer poprima različite oblike: svladana na jednom području, ponekad se javlja na drugom. Treba hrabrosti već i na nju upozoriti. Stoga da bi se korupciju suzbilo, potrebna je uz upornu volju vlasti velikodušna potpora svih građana, potaknutih snažnom moralnom sviješću.
Velika odgovornost te borbe pada na osobe s javnom odgovornošću. Njihova je zadaća zauzeti se za pravednu primjenu zakona i da javnost ima uvida u sve čine javne uprave. Stavljena u službu građana, država je upraviteljica narodnih dobara, kojima mora upravljati obzirom na opće dobro. Dobro upravljanje zahtijeva točni nadzor i punu ispravnost svih gospodarstvenih i novčanih poslova. Ni na koji način ne smije se dopustiti da zalihe namijenjene općem dobru služe drugim probicima privatnog ili čak kažnjivog značaja.
Prijevarna upotreba javnoga novca kažnjava nadasve siromašne, koji prvi podnose lišavanje usluga bitno nužnih za razvoj osobe. Kad se stoga korupcija uvuče u sudstvo, opet su siromašni oni koji podnose njezine najteže posljedice: zakašnjenja, nedjelotvornosti, nedostatak odgovarajućih ustanova, nedostatak odgovarajuće zaštite.

Osobito teški oblici nepravde
6. Postoje i drugi oblici nepravde koji ugrožavaju mir. Želim spomenuti dva oblika: ponajprije nedostatak sredstava za pravedno odobravanje zajma. Siromašni su toliko puta prisiljeni ostati izvan redovitih gospodarstvenih tokova ili pasti u ruke nesavjesnim trgovcima novcem koji traže pretjerane kamate, s krajnjim učinkom pogoršanja prilika koje su već po sebi nesigurne. Zbog toga je dužnost svih zauzeti se da im se omogući pristup zajmu u pravednim rokovima i s povoljnim kamatama. Uistinu, u različitim dijelovima svijeta već postoje novčarske ustanove koje daju male zajmove uz povoljne uvjete onima kojima su potrebni. Te poticaje valja ohrabriti, jer se tim putem može u korijenu uništiti sramotno zlo lihvarstva, učinivši tako da potrebna ekonomska sredstva za dostojan razvoj obitelji i zajednica budu svima pristupačna.
A što reći o povećanju nasilja nad ženama, djevojčicama i dječacima? Danas je to jedno od najraširenijih kršenja ljudskih prava, koje je postalo tragično sredstvo terora: žene uzete kao taoci, mladi nečovječno masakrirani. Tome se pridružuje nasilje prisilne prostitucije, kao i iskorištavanje maloljetnika u radu u pravim ropskim uvjetima. Da se pridonese zaustavljanju širenja tih oblika nasilja potrebni su konkretni pothvati, osobito odgovarajuće zakonske mjere kako na državnoj tako i na međudržavnoj razini. Nameće se također potreba odgojnog rada i uljudbeno promicanje, da se, kako sam često spomenuo u prethodnim porukama, prizna i poštuje dostojanstvo svake osobe. Jedna sastojnica doista ne smije nikako izostati u etičko-kulturalnom nasljeđu cijeloga čovječanstva i svake pojedine osobe: svijest da su sva ljudska bića jednaka u dostojanstvu, da zaslužuju isto poštovanje i da su nosioci istih prava i dužnosti.

Graditi mir u pravdi dužnost je svih i svakoga
7. Mir za sve rađa se iz pravde za svakoga. Nitko ne može izbjeći obvezi od tolike važnosti za čovječanstvo. Ona poziva svakog muškarca i svaku ženu, u skladu s njihovim sposobnostima i odgovornostima.
Pozivam ponajprije vas, čelnici država i odgovorni za narode, kojima je povjerena najviša pozornost na stanje prava u određenim državama. Izvršiti tako uzvišenu obvezu sigurno nije lako, ali je jedna od vaših prvotnih zadaća. Neka države kojima služite stvore narodima jamstvo pravde i poticaj na trajni porast građanske svijesti.
Graditi mir u pravdi zahtijeva, osim toga, doprinos svakog društvenog sloja, u njegovoj vlastitoj sredini i u skladu s drugim sastojnicama zajednice. Osobito ohrabrujem vas, učitelji, zauzete na svim razinama poučavanja i odgoja novih naraštaja: odgajajte ih za ćudoredne i građanske vrednote, ulijevajući u njih jasan smisao prava i dužnosti, počevši od samog područja školske zajednice. Odgajati u pravdi za odgoj u miru: to je jedna od vaših prvih zadaća.
U odgojnom hodu nezamjenjiva je obitelj, koja ostaje povlaštena sredina za čovječno oblikovanje novih naraštaja. O vašem primjeru, dragi roditelji, uvelike ovisi ćudoredni lik vaše djece: oni ga upijaju iz odnosa koje vi postavljate unutar i izvan obiteljske jezgre. Obitelj je prva škola života i u njoj primljeno obilježje odlučujuće je za buduće razvoje dotične osobe.
Vama napokon, mladeži cijeloga svijeta, koji naravno težite pravdi i miru, kažem: zadržite uvijek živu težnju tim idealima, i imajte strpljivosti i postojanosti da ih provodite u konkretnim prilikama u kojima živite. Budite spremni odbiti napasti nezakonitih prečaca prema lažnim obmanama uspjeha ili bogatstva; imajte stoga osjećaj za ono što je pravedno i istinito, i kad ostati na toj crti zahtijeva žrtvu i obvezuje ići protiv struje. Upravo tako da se “iz pravde svakoga čovjeka rodi mir za sve”.

Dijeljenje, put za sve
8. Velikim se koracima približava Jubilej godine 2000, doba za vjernike osobito posvećeno Bogu, Gospodaru povijesti, za sve poziv glede korjenite ovisnosti stvorenja o Stvoritelju. Ali u biblijskoj predaji, ono je također doba oslobađanja robova, vraćanja zemlje zakonitom vlasniku, otpuštanja dugova i dosljednog obnavljanja oblika jednakosti među svim članovima naroda. Stoga je to povlašteno doba za postizanje one pravde koja vodi u mir.
Snagom vjere u Boga-ljubav i sudjelovanja u općem Kristovu otkupljenju, kršćani su pozvani ponašati se prema pravdi i na život u miru sa svima, jer nam “Isus nije dao jednostavno mir. Dao nam je svoj mir, praćen njegovom pravdom. Jer je On mir i pravda, može postati našim mirom i našom pravdom” (10). Te sam riječi izgovorio gotovo prije dvadeset godina, ali u obzorju ostvarenja korjenitih promjena one sada poprimaju konkretniji i življi smisao.
Kršćaninov razlikovni znak, danas više nego ikada, mora biti ljubav prema siromasima, slabima, patnicima. Živjeti tu zahtjevnu obvezu traži potpuni preokret tih navodnih vrijednosti koje vode traženju dobra samo za sebe: moć, užitak, bogaćenje bez grižnje savjesti. Da, Kristovi su učenici pozvani upravo na to korjenito obraćenje. Svi koji se obvezuju slijediti taj put, zaista će doživjeti “pravednost, mir i radost u Duhu Svetom” (Rim 14,17) i okusiti “mironosni plod pravednosti” (Heb 12,11).
Želim ponovno predložiti kršćanima svih kontinenata opomenu II. vatikanskog koncila: “Neka se u prvom redu zadovolje zahtjevi pravde da se ne daje kao dar ljubavi ono što se već duguje na osnovi pravednosti” (11). Istinski solidarno društvo izgrađuje se zahvaljujući činjenici da se oni koji imaju dobra ne ograniče crpsti samo od svoga suviška da bi pomogli siromasima. Osim toga, nije dovoljno pružiti samo materijalna dobra: potrebno je raspoloženje dijeljenja, tako da se osjeti kao čast mogućnost posvetiti svoje brige i pažnje potrebama braće u teškoći. Danas se opaža sa strane kako kršćana tako i sljedbenika drugih religija i tolikih muškaraca i žena dobre volje, poziv na jednostavan život kao uvjet da pravedna podjela plodova Božjega stvaranja postane stvarnost. Tko živi u bijedi ne smije više čekati: potrebno mu je sada i zato ima pravo odmah primiti potrebno.

Duh Sveti djeluje u svijetu
9. S prvom nedjeljom došašća započela je druga godina neposredne priprave na Veliki jubilej 2000, posvećena Duhu Svetom. Duh nade djeluje u svijetu. Prisutan je u nesebičnom služenju onoga koji radi uz odbačene i patnike, koji prima doseljenike i izbjeglice, koji se hrabro odupire napasti odbiti osobu ili cijelu skupinu zbog etničkih, kulturalnih i religijskih razloga; prisutan je, osobito, u velikodušnom djelovanju onih koji strpljivo i trajno nastavljaju promicati mir i pomirenje među onima koji su nekoć bili protivnici i neprijatelji. Eto, i to su znakovi nade koji ohrabruju tražiti pravdu i vode k miru.
Srce evanđeoske poruke je Krist, mir i pomirenje za sve. Neka njegovo lice osvijetli hod čovječanstva, koje se približava prijeći prag trećega tisućljeća.
Neka njegova pravda i njegov mir postanu darovi za sve, bez ikakve razlike.
“Tad će pustinja postat voćnjak,
a voćnjak se u šumu pretvorit.
U pustinji će se nastaniti pravo,
i pravda će prebivati u voćnjaku.
Mir će biti djelo pravde,
a plod pravednosti –
trajan pokoj i uzdanje” (Iz 32,15-17).
Iz Vatikana, 8. prosinca godine 1997.

Ivan Pavao II.

BILJEŠKE
1. Enciklika Pacem in terris (11. travnja 1963),I: AAS 55(1963), 259.
2. Opća izjava o ljudskim pravima, Uvod.
3. Ondje, čl. 30.
4. Poruka Predsjedniku 28. generalne skupštine Ujedinjenih naroda o ljudskim pravima (10. prosinca 1973): AAS 65 (1973), 674.
5. Izjave iz Beča, Svjetska konferencija o čovjekovim pravima (lipanj 1973): AAS 65 (1973), 674.
6. II. vat. koncil, pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu, Gaudium et spes, 78.
7. Opća izjava o čovjekovim pravima, čl. 16 & 3. Usp. Povelja o pravima obitelji (22. listopada 1983), predstavljena od Svete Stolice: Ench. Vat. 9, 538-552.
8. Povelja Ujedinjenih naroda, Uvod.
9. Ivan Pavao II, Govor na 50. generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda (5. listopada 1995), 14: L#!Osservatore Romano, 6. listopada 1995, str. 7.
10. Ivan Pavao II. Homilija na njujorškom Yankee stadionu (2. listopada 1979), 1: AAS 71 (1979), 1169.
11. Dekret o apostolatu laika Apostolicam actuositatem, 8.