Izazov dosljednog svjedočenja kršćanskog života

Predraga braćo i sestre!

S velikom radošću slavimo danas svetkovinu Bogojavljenja. Ovom svetkovinom nastavlja se i rasvjetljava otajstvo Božića. Bogojavljenje nas potiče da svom snagom svoga bića obnovimo vjeru u Isusa Krista, rođena za nas u Betlehemu. No koje je stvarno, izvorno značenje ove svetkovine? Odgovor nalazimo u pažljivu slušanju Riječi Božje kao i u liturgijskoj predaji Crkve.

Navikli smo spontano povezivati Bogojavljenje s pohodom Mudraca s istoka. O tom događaju svjedoči i Evanđelje koje smo upravo slušali. Međutim, od davnine se u Crkvi na svetkovinu Bogojavljenja uz spomen pohoda Mudraca betlehemskom Djetetu, spominju i još dva važna događaja iz života Isusa Krista. U antifoni Večernje za evanđeoski hvalospjev Crkva danas moli ovako: “Trima čudima proslavljen blagdan slavimo: danas zvijezda mudrace privede k jaslama; danas posta vino iz vode na svadbi; danas na Jordanu Krist primi krst od Ivana da nas spasi”. Danas Crkva uz događaj pohoda Triju Kraljeva podsjeća i na Isusovo krštenje na Jordanu i na prvo čudo koje je Isus učinio na početku svoga javnog djelovanja pretvorivši vodu u vino na svadbi u Kani Galilejskoj.

Pitat ćemo se zašto liturgija Crkve ova tri događaja povezuje i što im je zajedničko? Povezuje ih upravo riječ “bogojavljenje”. U blagdanu triju Kraljeva, Isus rođen u Betlehemu “objavljuje” se kao Gospodin i Spasitelj svih naroda, ne samo kao Spasitelj Izraelskog naroda – naroda drevnoga saveza kojemu je i sam pripadao – nego Spasiteljem svih naroda zemlje predstavljenima u tim tajanstvenim osobama s istoka, to jest poganima, koji su napustili svoj zavičaj i vođeni svjetlošću zvijezde došli u Betlehem pokloniti se Isusu istinitom i jedinom Bogu. Krštenjem u Jordanu Isus se objavljuje kao Sin Božji. Glas Očev objavio je svijetu da čovjek iz Nazareta nije čovjek poput drugih ljudi, već njegov ljubljeni Sin. Riječ je o različitim događajima. Tridesetak godina dijeli pohod Mudraca od događaja krštenja u Jordanu, ali je značenje isto. Jednako je i s trećim događajem kojega se danas prisjećamo, s čudom vode pretvorene u vino u Kani Galilejskoj. O ovom prvom čudu sveti Ivan evanđelist je zapisao: “Tako, u Kani Galilejskoj učini Isus prvo znamenje i objavi svoju slavu” (Iv 2,11).

U svjetlu Riječi Božje i bogoslužja Crkve otkriva se pravi, višestruki i istoznačni smisao ove drevne svetkovine. Osobito je važno ovo značenje kojim se Isus predstavlja i “objavljuje” kao Gospodin i Spasitelj svih ljudi, kao ljubljeni Sin Božji, kao onaj koji posreduje plodove otkupljenja: ljubav, život, radost i mir. Isusova “objava” upućena je i svakome od nas. Pozivajući nas na osobnu odgovornost ona zahtijeva i osobni odgovor u slobodi savjesti. Sve se to događa osobito danas, na blagdan Bogojavljenja, kao sastavni dio slavlja. Slaviti, naime, znači prihvatiti dar te istodobno prihvatiti i odgovornost.

Ako je zvijezda Krista Gospodina zasjala u našem životu, ako je Riječ Očeva stigla do nas objavljujući nam u Isusu iz Nazareta Sina svoga ljubljenoga, ako nam se čudom u Kani Krist objavio u svojoj slavi, njemu i njegovu daru moramo odgovoriti. Nedopustivo je, dapače, nemoguće ne odgovoriti i ostati ravnodušan jer je i to jasan odgovor!

Svaki osobno i svi zajedno pozvani smo odgovoriti Kristu koji se danas objavljuje. Nije li to jednostavna ali zadivljujuća poruka Triju Kraljeva koju donosi evanđelje što smo ga maločas slušali? Čim ugledaše zvijezdu Kraljevi kreću na put tražeći Mesiju. Nisu se plašili poteškoća, zasjeda i drugih opasnosti na putu. Suočivši se s Herodovom podmuklom prijevarom, mogli su se vratiti natrag, ali ustrajući u traženju pronašli su Mesiju. Poklonivši mu se, prinijeli su svoje darove: zlato, tamjan i smirnu.

Kakvu nam poruku daju Mudraci? Mudraci su Isusu darovali blago, a mi kojima se objavio kao Gospodin i Spasitelj možemo i moramo darovati Isusu naše svakodnevno kršćansko svjedočenje. Naš odgovor Isusu Kristu koji nam se objavio kao Spasitelj mora postati trajno klanjanje svjedočenjem života. Danas smo u zbornoj molitvi govorili ovako: “Gospodine, ti si na današnji dan po zvijezdi prethodnici objavio narodima svoga Jedinorođenca. Mi smo te već upoznali po vjeri, pa daj, molimo te: privedi i nas gledanju svoje uzvišene krasote”.

Kristu Gospodinu trebamo se u prvom redu klanjati. Došavši u Jeruzalem, Mudraci su postigli cilj cijelog svog duhovnog puta: “Vidjesmo gdje izlazi zvijezda njegova pa dođosmo pokloniti mu se” (Mt 2,2). Pokloniti se, bila je želja cijelog njihova puta: Ušavši “u kuću, ugledaše dijete s Marijom, majkom njegovom, padoše ničice i pokloniše mu se” (Mt 2, 11).

Klanjati se Kristu Gospodinu iskrena srca znači prepoznati ga upravo u svjetlu njegova objavljenja na Bogojavljenje, u njegovoj jedinstvenoj i začuđujućoj “osobnosti”; prepoznati ga kao Mesiju, jedinog i pravog Spasitelja svakog čovjeka. Prepoznati ga kao ljubljenog Sina živoga Boga, Onoga koji za razliku od svih drugih ljudi, nepovratno zaboravljenih u povijesti, vlada i vodi cijelu povijest, kao njezin sudac i spasitelj, jer jedini On može dati puninu i smisao svijetu i čovjeku, pa tako i našoj svakodnevici.

Klanjanje tako uistinu postaje cjelovitim prihvaćanjem Isusa koji se objavljuje. Budući da nam se Isus objavljivanjem daruje, čineći i nas živim darom, klanjanjem smo pozvani potpuno se darovati njemu, potpuno se prepustiti i predati njemu jedinom razlogu, smislu i cilju našeg života i postojanja. Istinski se klanjamo Kristu ako je on životvorac naš, središte, izvor, smisao i stjecište naših misli i osjećaja, naših odluka, izbora i postupaka.

Svjedočenje je pak pitanje dosljednosti vjere i života, s osnovnim nastojanjem da se vjera u Krista mora odražavati u konkretnom životu, a s vremenom se život mora suobličiti s vjerom. Jesam svjedok, ako živim u skladu s vjerom! Ako doista vjerujem da je Isus Spasitelj, Sin Božji, utjelovljena Riječ Očeva, izvor ljubavi, života, radosti i mira, moram ostati snažno ujedinjen s Kristom u trajnom nastojanju da svoj život suobličujem njegovu životu, svoje riječi s njegovim riječima, svoja djela s njegovim djelima. To nipošto nije jednostavno jer želja za dosljednošću uvijek je u dvostrukoj napasti: jedna je unutarnja, uzrokovana našim nagonima koji umjesto moralnog napora izabiru materijalno blagostanje, a druga izvanjska koju uzrokuju drugi svojom nebrigom za vjeru.

Zato je dosljedno svjedočenje kršćanskog života tako izazovno i dragocjeno u društvenom i kulturnom okruženju današnjeg društva koje olako previđa nedosljednosti, ako ih već otmjeno ne brani ili čak opravdava pod izlikom nerazumnog traženja potpune slobode pojedinca.

Predragi, evanđelist Matej ovako opisuje posjet Mudraca: “Uđoše u kuću, ugledaše dijete s Marijom, majkom njegovom, padoše ničice i poklone mu se” (Mt 2, 11). Uzdignimo i mi svoj pogled k Mariji, Majci Bogočovjeka, kako bismo očima njezine vjere, mogli promatrati Dijete koje drži u naručju i daruje ga nama kao jedinoga Spasitelja čovjeka i ljubljenog Sina Božjega. Ispovjedimo s Mudracima svoju vjeru u Krista: prignimo i mi koljena, a osobito svoju volju darujući Kristu Gospodinu iskreno srce i svjedočenje dosljedna života. Amen.