Izvan domovine živi oko 175 milijuna ljudi

Loreto, (IKA) – U Loretu je 3. kolovoza završio Međunarodni susret o selilaštvu, koji su, na temu “Globalizacija i selilaštvo u Europi”, priredili oci skalabrinci. Kongregacija misionarâ sv. Karla, nazvanih i skalabrinci, utemeljena je prije 116 godina. Njezin utemeljitelj, bl. Giovanni Battista Scalabrini, kao pastir i biskup Piacenze, bio je zabrinut za sve iseljenike koji su napuštali domovinu. Utemeljio je stoga kongregaciju misionara kako bi pomogli talijanskim iseljenicima koji su bili žrtve mnogih zloporaba. Kongregacija se u početku razvila u Brazilu i Sjedinjenim Američkim Državama, a u tijeku prve polovice protekloga stoljeća pomagala je posebice talijanskim iseljenicima na oba američka kontinenta, u Europi i Australiji. Sedamdesetih godina proteklog stoljeća, nakon povećanja migracijskih kretanja i po dolasku doseljenika u Europu, Kongregacija se, nakon Drugoga vatikanskog sabora, otvorila svim seliocima.
U ovom je trenutku posebno snažno migracijsko kretanje iz Afrike, istaknuo je za Radio Vatikan o. Isaia Birollo, vrhovni poglavar Misionara sv. Karla. Naravno, takvo će se stanje nastaviti, jer je Afrika nerazvijena i puna je bijede i siromaštva. Ali, mnogo je doseljenika koji u Europu stižu iz Azije, s Filipina, te iz Šri Lanke. Doseljenici koji ulaze u SAD i općenito u Sjevernu Ameriku, dolaze iz Latinske Amerike. Tu postoji neprestano kretanje selilaca koji prolaze kroz Srednju Ameriku te nastoje probiti zapreku, koju su odredile SAD i na kojoj je već preminulo, od kada je pokrenuta takozvana operacija “čuvar granice”, oko 2.300 osoba na granici između Meksika i SAD-a. I to će kretanje neprestano trajati, jer će zbog siromaštva u Srednjoj i Južnoj Americi uvijek biti očajnika koji će se nastojati iseliti. Prema podacima Međunarodne organizacije za selioce, koja djeluje u okviru UN-a, 1. srpnja je oko 175 milijuna osoba živjelo izvan domovine, kao iseljenici ili izbjeglice, primorani napustiti svoju zemlju, jer im je život bio u opasnosti, kazao je o. Isaia. Prije nego što je izabran za vrhovnoga poglavara kongregacije, o. Isaia je godinama radio kao misionar posebice na američkom kontinentu. Stoga je u nastavku razgovora napomenuo da je, premda se o tome malo govori, pučanstvo Haitija vrlo siromašno. Oni najsiromašniji prelaze granicu između Haitija i Dominikanske Republike kako bi u toj zemlji radili na plantažama šećerne trske. Granicu prijeđu bez dokumenata, ubace se na plantaže i tamo ostanu, bez dokumenata i cijeli život. Tamo im se rađaju djeca, ali budući da ni roditelji nemaju dokumente, ne usuđuju se prijaviti rođenje djeteta. Tako da postoji cijeli jedan naraštaj koji u registru stanovništva ne postoji, ali Crkva zna za njih. O njima znaju misionari, koji se zanimaju za njih i ohrabruju ih. Te se osobe boje stupiti u kontakt s tamošnjim vlastima, ali u misionare imaju povjerenja. To je za mene vrlo lijep primjer kako su oni, premda nepriznati od građanskih vlasti, za Crkvu građani prvoga reda kao svi drugi, ističe o. Isaia Birollo.