Izvor postojanosti i snage je u vjeri

Predragi vjernici!

“Među ženama koje su Kristovu muku u svome tijelu bogobojazno proživjele, veoma nam je drago spomenuti i pohvaliti brojne koje su za okrutnoga Dioklecijanovog progonstva krvlju posvjedočile vjeru”. Tako nam piše Sveti Otac koji danas na osobit način želi biti nazočan u Zadru na ovome jubilejskom slavlju. Stoga danas sam ovdje u velikom poslanju Ivana Pavla II. kao njegov izvanredni izaslanik da u njegovo ime predsjedam ovom velebnom slavlju tisuću sedamstotoj obljetnici mučeništva sv. Stošije.

Došao sam da se zajedno s vama zahvalim za dar sv. Stošije, čije tijelo počiva u ovoj katedrali, za dar doista divnog uzora kršćanske supruge, Rimljanke po porijeklu, koja je u Sirmiju gradu okružena mukom ognja zadobila krunu slave.

Veliko poslanje koje me je dovelo u Zadar za mene je ujedno i čast i radost. Čast, jer vam prenosim osobne pozdrave i čestitke Svetog Oca, jer sam glasnik njegove ljubavi i naklonosti prema drevnoj Zadarskoj nadbiskupiji, glasnik njegove povezanosti i njegova sudjelovanja u ovom jubileju. U ovoj besjedi želim biti glas i tumač papinih poruka. Osjećam se počašćenim što sam ovime svrstan u slijed tolikih izaslanika Petrovih nasljednika koje je primio ovaj grad i hrvatski narod. Spomenimo samo ninsko slavlje u Branimorovoj godini kojem je kao Papin izaslanik predsjedao blage uspomena kardinal Franjo Šeper.

Ovo veliko poslanje razlogom je i moje osobne radosti, jer vam kao zagrebački nadbiskup donosim srdačne pozdrave i želje Zagreba i posebno grada Samobora koji je povezan sa Zadrom u čašćenju svete Anastazije, Stošije.

Došao sam, stoga, i kao hodočasnik pohoditi Stošijinu katedralu i iskazati počast relikvijama sv. Stošije. Ovo počivalište njezinih relikvija od stoljeća devetog kad ih je zadarski biskup sv. Donat dobio na dar od bizanskoga cara Nikifora zbog Donatovog posredovanja za uspostavu mira između Bizanta i Franaka govore o povijesnom europskom značenju ovoga Grada i njegova biskupa.

Drago mi je što su danas u Zadru okupljeni brojni pastiri mjesnih Crkava iz Hrvatske i susjednih zemalja. Srdačno pozdravljam uzoritog gospodina kardinala Vinka Puljića, preuzvišenog apostolskog nuncija u Republici Hrvatskoj mons. Francisca Javiera Lozana, nazočnu braću hrvatske nadbiskupe i biskupe, te braću u episkopatu iz susjednih zemalja.

S poštovanjem i bratskim osjećajem pozdravljam pastira drage Zadarske Crkve, nadbiskupa Ivana Prenđu i njegovog prethodnika, nadbiskupa zadarskog u miru mons. Marijana Oblaka, sav kler ove drevne Crkve, dijecezanski i redovnički, koludrice, časne sestre redovnice, sve Bogu posvećene osobe, sve vjernike muževe i žene, djecu i mlade, sve starije, bolesne, čitavu nadbiskupijsku zajednicu. Pozdravljam i molim posebno za one koji su pogođeni raznim oblicima kušnje i trpljenja da svima Gospodin udijeli svoju utjehu i blagoslov.

Pozdravljam sve vas, braćo i sestre u Gospodinu, koji sudjelujete u ovoj svečanoj Euharistiji. Neka u ovom slavlju ponovno odjeknu i neka u našim srcima ponovno zatitraju nezaboravne Papine riječi izgovorene u Zadru onog ponedjeljka, dana devetog, mjeseca lipnja, godine Gospodnje 2003.:

“Hvala tebi, ljubljeni puče hrvatski koji si me dočekao raširenih ruku i srca otvorena po ulicama Dalmacije, Slavonije, Kvarnera. Sjećam se tvojih patnja uzrokovanih ratom što su još uvijek vidljive na tvom licu i što se odražavaju u tvom životu, i blizu sam svima koji podnose tragične posljedice rata. Poznata mi je međutim tvoja snaga, tvoja hrabrost i tvoje ufanje, i siguran sam da će ti ustrajno zalaganje omogućiti da i ti jednom ugledaš bolje dane. Hvala tebi, mladeži hrvatska! Mladeži hrvatska, neka te Bog blagoslovi, zemljo Hrvatska, Bog te blagoslovio!”
U tim riječima progovara, u njima je sažeta, ljubav Oca, blizina prijatelja i zajedništvo Crkve Katoličke. Vjernici i građani Hrvatske, kao i narod Hrvatske osjetili su to i zato smo Svetom Ocu za njegovih pohoda Hrvatskoj iskazali izvanredno i dirljivo svjedočanstvo ljubavi.

U zajedništvu Katoličke Crkve, a osobito Crkve u hrvatskom narodu kroz proteklu godinu raznim smo vjerskim spomenima po našim gradovima i sjedištima biskupija označili 1700. godina mučeništva kršćana iz doba cara Dioklecijana, koji je poznat kao jedan od najžešćih progonitelja Crkve. Ti su mučenici svojom krvlju zasvjedočili ispovijest vjere i postali sjeme novih kršćana. Oko njihovih grobova i relikvija okupljaju se kršćanske zajednice do današnjih dana. Oni, kojima je život bio oduzet, uništen ljudskom mržnjom, kojima je spomen trebao nestati, žive i danas okupljaju zajednice vjernika.

“Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni” (Iv 12, 25). Život izgubiti i sačuvati, temeljni su pojmovi o kojima govori današnje evanđelje. Riječ je o temi bliskoj svima nama. Jednako se tiče siromašnih i bogatih. U igri je odlučujuće pitanje života. Razlog našeg današnjeg okupljanja, 1700. obljetnica mučeništva svete Stošije, jasno razotkriva odlučnost evanđeoske alternative. S jedne strane stoji život sačuvati, a s druge život izgubiti. O čemu je dakle riječ? Zašto se sveta Stošija odlučila za život, tako da je hrabro i neopisivom snagom prihvatila i strašne muke? Isplati li se to?

Ako smo danas ovdje, znak je da smo privučeni istinom današnjeg Evanđelja, zajedničkom svima nama, uklesanom duboko u našu hrvatsku povijest zahvaljujući upravo slavnim mučenicima od doba cara Dioklecijana pa do blaženog Alojzija Stepinca. To je naša istina i svatko se od nas za nju opredjeljuje. Usprkos slabostima, danas smo ovdje jer osjećamo da je Stošijina odluka bila ispravna.

Kakav je to “život” zbog kojega je sv. Stošija prihvatila mučeništvo? Duša daje život cijelomu čovjeku, njegovom duhu i tijelu. Ništa, pa čak ni smrt – nasilna mučenička smrt – ne mogu je uništiti. Duša je najviša vrijednost koja obuhvaća sve druge vrijednosti. Nezamjenjiva vrijednost, jer “što će koristiti čovjeku da sav svijet stekne, a životu svojemu naudi?” (Mt 16, 26). Duša izražava najdublju narav svih naših želja. Tko od nas u svom srcu ne čezne za puninom, iako je ta čežnja često zastrta mnogim ispraznostima i grijesima.

Otkud sv. Stošiji ona silna snaga, darovati vlastiti život? Ona je plod vjere u Isusa Krista koji je srce proslavljene i hrabre žene unaprijed ispunio potpunim predanjem. Vjera koja je osnažila svetu Stošiju da se suoči sa strašnim kušnjama, temeljila se na njezinom životnom opredjeljenju za istinu, za dobro, za požrtvovno pomaganje braći i sestrama u potrebi.

Odakle tolika snaga? Je li moguće da se čovjek ne boji smrti? Knjiga Sirahova nam otkriva odgovor na ova pitanja: “Vi što se bojite Gospoda, očekujte njegovu milost. Vi što se bojite Gospoda, uzdajte se u nj i plaća vam neće propasti. Je li se ikad postidio tko se uzdao u Gospoda? Je li ikad prezren koji ga je u pomoć zvao?” (Sir 2, 7-8. 10). Izvor postojanosti i snage je u vjeri, u iskrenom prepoznavanju Otkupiteljeve prisutnosti u vlastitom životu.

“Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod” (Iv 12, 24). Pšenično zrno palo na zemlju, prije svega sam je Krist, koji je umro na Kalvariji i koji je potom pokopan u zemlju da bi svima dao život. To se Otajstvo smrti i života ostvaruje također i u ovozemnom životu Kristovih učenika. Svakodnevno se spominjemo tog Otajstva za vrijeme svete mise.

Kako razumjeti i prihvatiti Kristove riječi o pšeničnom zrnu kad gotovo po instinktu svatko od nas želi sačuvati život i izmaknuti umiranju. Krist nas želi izvući iz naših sebičnih oklopa, okvira, u kojima se vrtimo oko vlastitih prohtjeva, želja i interesa te stavlja pred nas jedini ispravni i vječni zakon ljubavi koji naše biće okreće Bogu i bližnjima. Doista je ponekad ravno umiranju odreći se nekih svojih navika, nekih svojih sebičnosti, privilegija i komfora, ali Krist vrlo jasno poručuje da drugog puta nema: “Tko ljubi svoj život, izgubit će ga” (Iv 12, 25).

Pred tim izazovom nalazi se svatko od nas i to nam je trajni poziv na ispit savjesti. Iz te perspektive isto tako razumijemo kako vrijednost mučeništva nije samo stvar nekih prošlih vremena nego itekako stvarnost naše svakodnevice. Možda nam se nikad u životu neće ukazati prilika da svojom krvlju potvrdimo svoju odanost Kristu, ali nipošto nije manje vrijedno, pa čak ponekad i mnogo mukotrpnije, ono svakodnevno “mučeništvo” da budemo dosljedni u svome kršćanskom životu usprkos vlastitim slabostima i vanjskom ozračju kao i prevladavajućoj kulturi u kojoj ima sve manje mjesta za Boga.

Sveta nam Stošija i svi mučenici kroz stoljeća žele poručiti upravo ono što je živio i što je čitavim bićem vjerovao mučenik i blaženik Alojzije Stepinac, a što je tako jasno i sržno bilo izrečeno u njegovom biskupskom geslu “U Tebe se Gospodine uzdam!”. Mučenici su ljudi koji su sve svoje pouzdanje stavili u Boga i iz toga su crpili snagu za svoja herojska svjedočenja. Stoga Pavao kliče u današnjem čitanju iz poslanice Rimljanima: “Ako je Bog za nas, tko će protiv nas?”

A kakvo je naše pouzdanje u Boga? Jesmo li ga stjerali na marginu svojega osobnog, obiteljskog i narodnog života? Ima li ga u našim planovima i strategijama ili ga se samo prigodno sjetimo ili pak tek onda kad nas iznevjere naša očekivanja, kad se izjalove naši planovi?

Sv. Stošija je u snazi Kristova križa na sam Božić 304. godine podnijela mučeništvo svoga života. Kristov križ je snaga. On je sadržaj naše vjere. On je znak našeg identiteta, kako osobnog tako i identiteta našega naroda. Mi smo narod otkupljen križem Gospodina našega Isusa Krista. U Branimirovoj godinu upućen je poziv hrvatskim katolicima: zavjetni križ u svaku kuću. Kršćani su doista u križu prepoznali svoj stijeg. Zato, darujući Gospodinu svakodnevno svoje živote i mi poput svete mučenice Stošije potvrđujemo kozmičko središte slavnoga križa Isusa Krista. Križ je središte naše vjere, a postao je i znakom civilizacije. Savršeno nevin, Krist Gospodin, pribijen na sramotno drvo križa, postaje cijenom patničkog sluge koji prihvaća svakog čovjeka, polazeći od najbjednijeg. Otkupio je svaku bol. Križ ne ograničava niti vrijeđa bilo koji drugi vjerski izraz, ne sputava ničiju slobodu, čak ni onih koji se izjašnjavaju kao agnostici ili ateisti. Dobro je što naš narod želi zadržati križ na javnim mjestima. To je baština povijesti i naše civilizacije, preduvjet dijaloga i mira. Nitko nema razloga bojati se ovog dragocjenog znaka. Bdijmo prije svega, mi kršćani, da ga ne pretvorimo u beznačajan ukras.

Kako predaja svjedoči Stošija se na suđenju pred prefektom tadašnjeg Ilirika Probom pokazala jakom i hrabrom ženom. U svjetlu tog divnog lika, žene današnjice pozvane su da pruže Crkvi i društvu svoj duhovni i moralni doprinos. U ovom trenutku kada čovječanstvo proživljava tako duboku promjenu, “žene zadojene duhom Evanđelja – kažu biskupi s Drugog vatikanskog koncila – mogu ljudski rod spasiti od propasti” (Poruka Koncila ženama).

Sveti Otac je za svog trećeg pohoda Hrvatskoj u Dubrovniku hrvatskim ženama poručio ovo: “Mislim na tebe, ženo, jer svojom osjetljivošću, velikodušnošću i jakošću obogaćuješ poimanje svijeta i pridonosiš punini istine o međuljudskim odnosima… Tebi je Bog povjerio na poseban način stvorenja, te si pozvana postati nezamjenjiva potpora postojanju svake osobe, posebno pak u krugu obitelji. Vrtoglavi tijek suvremenog ljudskog života može dovesti do zamagljenja i čak do gubitka onoga što je ljudsko. Možda je današnjem dobu kao nijednom drugom razdoblju povijesti potrebna ona umnost žene koja će jamčiti osjetljivost za čovjeka u svakoj prigodi… Hrvatske žene, svjesne svojega vrlo uzvišenoga poziva supruge i majke… Vaša je nazočnost prijeko potrebna u obitelji, u društvu, u crkvenoj zajednici” (Propovijed, 6. lipnja 2003.), naglašava Ivan Pavao II.

Današnji sakramentalni čin središnji je trenutak zacrtanog hoda Zadarske Crkve kojega je ova Crkva započela prije puno stoljeća i kojega ćete nastaviti poslije današnjeg dana s ciljem da se ostvaruje ona Pavlova “nada pak ne postiđuje” (Rim 5, 5), a što nam je svakodnevno potrebno u svim danima našega života.

Jučer sam u predvečerje današnje svetkovine s radošču u ovoj katedrali sudjelovao u Večernjoj Sv. Stošije pod kojom je vaš nadbiskup Ivan dao proglas o početku godine mladih u Zadarskoj nadbiskupiji.

Dragi mladi, drago mi je što je upravo vama, po želji vašeg Nadbiskupa, posvećena ova godina. Nalazimo se na početku trećega tisućeljeća prožetog mnogim strahovima i neizvjesnošću pred budućnošću. Promjene se naglo zbivaju i ponekad ih je teško pratiti. Potreban nam je vaš polet, vaša kreativnost i vaše oduševljenje.

A vi, dragi mladi, dok promišljate o svojoj budućnostima i putovima kojima se želite zaputiti pouzdajte se u Gospodina, njemu povjerite svoje putove i on će sve voditi (usp. Ps 37,5). Gradite svoju budućnost zajedno s Isusom, svojim Prijateljem strpljivo i zauzeto. Ne nasjedajte brzim i sumnjivim rješenjima jer ništa dobro i veliko se ne postiže bez odgovornog rada i žrtve. Dok možete birati izabirite prave vrijednosti, a ne prividne, kako biste slobodno i sretno mogli kročiti kroz život. Netko je rekao da onih nekoliko DA i NE izrečenih između 15. i 25. godine određuju cijeli čovjekov život. Dokaze da je to doista tako nalazimo u mnogim slučajevima. Zato odvažite se izabrati prave vrijednosti, jer time izabirete svoju sreću. Plodnost mučeničke krvi sv. Stošije mi svjedočimo nakon 1700. godina. Njezina je žrtva, po uzoru na Kristovu, postala nepresušnim izvorom crkvenog i društvenog života ovoga Grada i čitave Zadarske nadbiskupije.

Draga braćo i sestre, zagovoru svete Stošije povjerit ćemo danas svoju djecu i mlade kako bi u njihovim srcima izrasla snažna vjera, čvrsta nada i ustrajna ljubav. Povjerimo sv. Stošiji svoje obitelji, da podrži njihovu plodnu ljubav, povlašteni znak “nade koja ne postiđuje” (usp. Rim 5,5); povjerimo joj naše župe, redovničke zajednice, udruge, pokrete i skupine da u njima zaživi pravi misionarski žar kršćanskih zajednica koje su potrebne svakom vjerniku. Povjerit ćemo hrabroj i jakoj ženi sv. Stošiji sve radne ljude kako bi od nje naučili ispravnu narav sticanja koje mora osigurati dostojanstvo i pravednost prema svim ljudima polazeći od najpotrebnijih. Povjerimo joj bolesne i starije kako bi svoje kušnje prikazivali za izgradnju Crkve i društva. Povjerit ćemo joj prognane, siromašne i odbačene jer ih u sv. Stošiji osjećamo svojima.

Zapisano je: “Dok je u plamenu gorjelo Stošijino tijelo, ona je u zanosu pjevala. Jači je bio plamen ljubavi prema Kristu od onoga koji je sažgao Stošijino tijelo”. Neka se danas u ovoj Stošijinoj katedrali koja je ponos Zadra iz srdaca svih nas u zajedništvu s Presvetom Bogorodicom, Majkom Isusovom i Majkom našom, uzdigne snažna molitva za ovaj Grad, Zadarsku nadbiskupiju, našu domovinu Hrvatsku i svu Crkvu Božju. Amen.