Budi dio naše mreže
Izbornik

JOŠ JEDNOM ZABORAVLJENO DJETINJSTVO

Zagreb

Zagreb-Rim, 5. 6. 1998. (IKA) - Još jednom zaboravljeno djetinjstvo. Slobodno se to može ustvrditi glede Međunarodnog dana djece (4. lipnja) žrtvi oružanih sukoba. Premda su pokrovitelji toga dana Ujedinjeni narodi, izostala je i ona uobičajena promidžb

Zagreb-Rim, 5. 6. 1998. (IKA) – Još jednom zaboravljeno djetinjstvo. Slobodno se to može ustvrditi glede Međunarodnog dana djece (4. lipnja) žrtvi oružanih sukoba. Premda su pokrovitelji toga dana Ujedinjeni narodi, izostala je i ona uobičajena promidžba toga dana u obavijesnim sredstvima, kako bi se pokušao spriječiti, bar donekle, stalni pokolj djece, žrtvi ratova po cijelom svijetu.
Prema procjenama UN-a od 1987. godine poginulo je više od 2 milijuna djece jer, djeca su nezaštićeni ciljevi ratova odraslih. Tri puta toliko ih je ranjeno, a većina njih trajno je osakaćena. Mnogo ih se više nikada neće oporaviti od psihičkih i fizičkih zlostavljanja, ili su ostali siročad, vidjeli su kako im ubijaju roditelje, izgubili su sve što im je bilo drago – kuću, igračke, uspomene, knjige. Djetinjstvo te djece zauvijek je “označeno” nepopravljivim događajem koji se nadvio nad njihov život: ratom. A rat se danas, kako pokazuju najnovija istraživanja, sve više shvaća kao “mogućnost” za istrijebljenje civilnog pučanstva. Bilo da je riječ o građanskim, bilo da je riječ o međudržavnim ratovima, međunarodna tijela i organizacije više ne uspijevaju zaštititi ljudska prava nenaoružanog stanovništva. Na mnogim je mjestima onemogućena i doprema humanitarne pomoći ranjenima, ženama, djeci i starcima. Rat danas “samovoljno” pogađa prije svega žene i djecu, jer je velika većina žrtvi upravo među njima. Oni koji se uspijevaju spasiti, ne prolaze mnogo bolje: pridružuju se rijeci od 22 milijuna izbjeglica i prognanika, među kojima je opet 80% žena i djece.
Na svijetu se u ovom trenutku vodi više od 30 ratova, a na prvim crtama bojišnice često su upravo – kao naoružani vojnici – najmlađi, djeca koja su nasilno unovačena kako bi postali “sredstva smrti”. I tako iz naraštaja u naraštaj: onaj koji je trpio nasilje, pruži li mu se prilika, bit će i sam nasilan, pa se spirala mržnje i nasilja širi s naroda na narod, te prijeti uništavanjem općeg dobra i razvoja naroda. Jedan od “primjera” je Alžir gdje tvrdoglava borba između vladinih snaga i muslimanskih fundamentalista sije žrtve među građanstvom, posebno među djecom.
Potvrdio je to u razgovoru za Radio Vatikan i ravnatelj Caritasa u Alžiru Denis Gonzalez, objašnjavajući kako je njihova logika “perverzno jasna” jer “ubijajući djecu smatraju da će ubiti rađanje društva kojeg smatraju praznim, pa na taj način iskorjenjuju ‘bolesni dio'”. Previše je alžirske djece, izjavio je Gonzalez, “koja su osakaćena, koja su vidjela kako im ubijaju majku ili školskog prijatelja.” Na tisuće njih ima psihološke traume. “Ako nitko neće pokušati ‘popraviti’ tu psihološku štetu kroz deset ili petnaest godina ta će se mala žrtva pretvoriti u odraslog nasilnika. Osim toga, većina tih malih žrtvi vidi i poznaje ubojice, često rođake ili susjede. Budući da je bio žrtvom nasilja, raste s osjećajem mržnje, te često i sam postaje ubojicom, i karikom u lancu osveta. Doista, izazov pred kojim se nalazimo u Alžiru je više nego užasan”, zaključio je Gonzalez.