KAKO KROZ OTVORENA VRATA?

KAKO KROZ OTVORENA VRATA?
Bono Z. Šagi: “Izazovi otvorenih vrata”, izd. “Kršćanska sadašnjost”, Zagreb 1994, str. 323, cijena: 40.000 HRD
U svojoj najnovijoj knjizi “Izazovi otvorenih vrata” fra Bono Zvonimir Šagi, provincijal Hrvatske kapucinske provincije i župnik župe sv. Vida u Varaždinu, pokušava dati smjernice i naznačiti odgovore na mnoga pitanja koje pred kršćane stavljaju otvorena vrata koja su Crkvi omogućila izlazak iz sakristije u koju je više desetljeća bila prisilno zatvorena. Godina 1989. odškrinula je vrata slobode u Istočnoj Europi, a Crkvi nametnula niz pitanja, kao što su: Kako odgovoriti na ponuđenu slobodu? Što se zapravo od Crkve očekuje? Smije li se kršćanin baviti politikom? Treba li Crkva biti savjest društva? Na ta i slična pitanja autor nudi razmišljanja na tragu koncilskih dokumenta, poučen vlastitom pastoralnom praksom i znanjem svjetskih teologa. Drugi dio knjige posvećen je poizbornim promjenama u Hrvatskoj: problemu duhovne obnove, vjeronauka u školi i u crkvi, javnih blagoslova, vjerskog tiska i demokršćanstva. Srpska agresija najprije na Hrvatsku, a zatim na Bosnu i Hercegovinu autoru nameće nove aktualne teme rata, humanizma, mira i mirotvorstva. “Kad završi rat, ništa neće biti isto. Hoćemo li biti sposobni za mir punog sadržaja, koji bi mogao uspostaviti stanje pravde, slobode, stvaralaštva i dostojanstva svakog čovjeka? Pitanje nije samo govorničko. Na njega se traži odgovor sada, dok rat još traje.

PROSUDBE DR. FRANJE TUĐMANA O ULOZI KATOLIČKE CRKVE O USMJERAVANJU HRVATSKE POLITIKE U PROŠLOSTI I SADAŠNJOSTI
Katoličkom univerzalizmu prije svega je bilo katoličanstvo, a istom tada nacija – Vatikan je Hrvatskoj dodijelio ulogu da bude most za stvaranje jedinstva s pravoslavljem – U najnovije doba dolazi do suradnje dviju glavnih tendencija u suvremenom svijetu: liberalno-građanske i univerzalističko-kršćanske – I Ivan Pavao II., koji je toliko učinio za hrvatsku nezavisnost, opet daje Hrvatima zadaću da budu most prema pravoslavlju i kaže da je uzrok svemu zlu u današnjemu svijetu pretjerani nacionalizam – Europa želi da mi Hrvati budemo ti koji će muslimane vezati za zapadnu europsku civilizaciju – Nakon svih raspravljanja o demokršćanskoj orijentaciji i najnovijih saznanja o odgovarajućim kretanjima u Italiji i Europi “HDZ mora ostati ono što je bio”

GLASNIK HDZ (polumjesečnik za politiku, gospodarstvo i kulturu), Zagreb, 28. siječnja 1994. – u rubrici “U žarištu” pod naslovom “HDZ – jedinstven za hrvatsku”, s naznakom “ekskluzivno” prenosi “dijelove izlaganja predsjednika Hrvatske demokratske zajednice i predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana na zajedničkoj sjednici Predsjedništva HDZ i Kluba zastupnika HDZ održanoj navečer 25. siječnja 1994. u zgradi Sabora Republike Hrvatske. Iznoseći sažeti prikaz svoga viđenja hrvatske povijesti u odnosu na ostvarivanje vlastite države, Predsjednik se na više mjesta osvrnuo i na ulogu Katoličke Crkve i uopće katolištva u tom povijesnom razdoblju.
“Na nesreću, i balkanska zemlja”
U početnom dijelu izlaganja stoji da je “Hrvatska po svom geopolitičkom položaju i srednjoeuropska i sredozemna, a na nesreću, i balkanska zemlja te je stoga bila izložena različitim kulturnim, civilizacijskim utjecajima i presizanjima, što je djelovalo i na duhovno biće hrvatskoga naroda.”
Mora li Hrvatska biti most prema pravoslavlju?
Nakon što je prikazao povijesni razvitak sve do naših dana, Predsjednik je rekao:
“Sve se to zbiva i u okviru širih idejnih sklopova, prvenstveno katoličkog univerzalizma kome je prije svega bilo katoličanstvo, a istom tada nacija, i ne samo to, nego je Katolička crkva, Vatikan, Hrvatskoj dodijelio i posebnu ulogu – da bude most za ponovno stvaranje jedinstva s istočnim kršćanstvom, s pravoslavljem. Odatle, najprije u 17. stoljeću, pojava Križanića, a onda u prošlom stoljeću Strossmayerova s jugoslavenstvom. Znači, taj katolički univerzalizam igrao je i takvu ulogu, premda je bio, također i oslonac održanja hrvatstva. Ali, ne trebamo zaboraviti i takvu njegovu ulogu ranije, da bismo vidjeli što je danas.”
Govoreći o “duhovnim silnicama u kojima nam je živjeti, u kojima nam je stvarati i izgrađivati tu samostalnu Hrvatsku”, dr. Tuđman primjećuje da su nakon Drugog svjetskog rata ostale na poprištu dvije “vladajuće duhovne potke svega zbivanja”. “Jedna je liberalno-građanska, koja teži opet stvaranju nekakva univerzalnog svijeta, kome smetaju male države, jer ograničavaju i tržište i kompliciraju međunarodnu situaciju. Druga je katoličko-univerzalistička.”
Nastavljajući izlaganje, Predsjednik spominje kako je u ljeto prošle godine bilo sasvim određenih pokušaja za izazivanje ustavne krize i kako je “bilo sve predviđeno i kako treba organizirati i sindikate i Crkvu, pa sve do napuštanja Sabora”.
Predsjednik misli da je u slijedećim takvim pothvatima za izazivanje ustavne krize došlo do “zanimljive simbioze u idejnome i akcijskome smislu između dviju glavnih idejnih tendencija u suvremenom svijetu – liberalno-građanske i univerzalističko-kršćanske”.
Tu dr. Tuđman kaže da je Crkva naših dana ipak drugačija u odnosu na naciju, da se je “na II. vatikanskom koncilu početkom 60-tih godina a potom i izborom Wojtyle za Papu, Crkva obnovila i doživjela preporod”. (Drugi vatikanski koncil zaključen je, objavivši sve svoje dekrete, u prosincu 1965., a krakovski nadbiskup kardinal Karol Wojtyla postao je papom u listopadu 1978. – op.ur.) Predsjednik ističe kako su u to doba “donesene smjernice da vjeru treba utjeloviti u konkretna nacionalna bića, pa je prvi put u povijesti dozvoljena liturgija na nacionalnim jezicima”, a to je ne samo obnovilo ulogu Crkve nego i dalo poticaj jačanju nacionalnih pokreta”. Predsjednik Tuđman upozorava da je u tom duhu “Vatikan bio među prvima koji je priznao hrvatsku i odigrao veoma važnu pozitivnu ulogu u međunarodnom priznavanju Hrvatske”.
Zar ponovno u “zajednicu Južnih Slavena?”
Odmah zatim Predsjednik uspoređuje dva Papina govora, onaj od 4. siječnja i onaj od 15. siječnja. U prvom od tih govora Papa je istaknuo pravo Hrvata, kao i drugih naroda, na samoodređenje, rekao da su jugokomunistička armija i Srbija povele nepravednu agresiju, “ali u jednom takvom izvanrednu izlaganju”, primjećuje Predsjednik, “stoji da ne treba zanemariti ni to da se može govoriti i o zajednici Južnih Slavena. Prema tome, opet se sa stajališta svjetskog kršćanstva i sa stajališta kršćanstva Hrvatima daje i ta zadaća da opet budu most prema pravoslavlju za ujedinjavanje kršćanstva.”
Papa osudio nacionalizam
“Samo desetak dana poslije toga izvanrednog govora Svetoga oca od 4. siječnja”, nastavlja Predsjednik, “u vatikanskom govoru od 15. siječnja, nalazimo procjene koje očito ukazuju na to kako živimo u uzburkanu razdoblju, u kojem se ne samo mnoge glave gube, nego li i mnoge politike traže nova i stara rješenja. Tu se, naime, govori, da je uzrok svemu zlu u današnjem svijetu pretjerani i ekstremni nacionalizam za koji nisu krivi narodi nego vođe, nacionalizam koji je doveo do novog poganstva u današnjem svijetu – do obogotvorenja države…”
Prelazeći na govor o unutrašnjim problemima HDZ-a, o različitim usmjerenjima unutar stranke, Predsjednik među ostalim kaže: “Molim da shvatite da nam trebaju i oni koji su odlučni državotvorni Hrvati (od tih je Predsjednik malo prije toga imenovao Vicu Vukojevića, Jurića, Gordanu Turić, Matu Bobana, Ivana Milasa i Antuna Vrdoljaka – op.ur.), ali nam to treba bez ekstrema, bez glupih, dopustite, da tako kažem, nekakvih izljeva i postupaka koji nas komporomitiraju u smislu kako to ne želi ni Europa, ni Amerika, ni Vatikan.”
Prešavši na izlaganje problema vezanih uz BiH, Predsjednik je rekao da je svijet dopustio srpsku agresiju u tom području zacijelo radi toga što “Europa nije htjela dopustiti stvaranje islamske države u svom okviru”. Sam Predsjednik nije imao nikakvih iluzija u odnosu na Muslimane. On zna “da je islam izdvojio taj bosanski puk iz kršćanskog, tj. i hrvatskog nacionalnog bića, bez obzira što je povijesno i jezično stvarno pripadao nama, te je doveo do toga da smo protiv njih od 15. do 18. stoljeća vodili borbe za opstanak Hrvatske”.
Tko nas poziva vezivati muslimane za zapadnu civilizaciju?
Ipak je hrvatsko vodstvo željelo ostvariti savez s Muslimanima radi zajedničkog otpora srpskoj agresiji. Zanimljivo je da je hrvatski savez s Muslimanima bio potreban i zbog mnogo dubljeg razloga. Predsjednik doslovno kaže: “Predviđao sam i spoznavao da taj Zapad, ta Europa želi da mi Hrvati budemo ti koji će Muslimane vezati za zapadno-europsku civilizaciju – da ne budu potka za jednu fundamentalističku, ekstremnu politiku, pa i terorizam u Europi.”
Do ratnog sukoba Hrvata i Muslimana ipak je došlo, a Predsjednik smatra da su uzroci tog zaoštravanja 70% na strani Muslimana a 30% na hrvatskoj strani.
Dr. Tuđman spominje Katoličku Crkvu i Svetu Stolicu i u onom dijelu svoga govora koji se bavi najnovijim nastojanjima za normalizaciju odnosa sa Srbima:
“Potpisali smo Deklaraciju za normalizaciju odnosa sa Srbima. To što smo mi potpisali u životnom je interesu hrvatskoga naroda i hrvatske države, ali je i u skladu s demokratskim težnjama svijeta (pa kao što vidite i Vatikana), da dođe do normalizacije odnosa između hrvatskog i srpskog naroda, ako dva najvažnija naroda u ovom dijelu jugoistočne Europe.”
Kršćanska demokracija ili kršćanska civilizacija?
U zaključku se Predsjednik kratko osvrnuo i na poznata nastojanja da se HDZ preoblikuje u demokršćansku stranku. Nije izrijekom spomenuo demokršćanstvo, nego samo “načela kršćanske civilizacije”, a natuknuo je i suvremenu krizu demokršćanstva, osobito u Italiji, ne spomenuvši je:
“Na Drugom saboru ja sam, kada se još nije znalo za ove nove poglede o kojima sam govorio, a niti za kretanja npr. u Italiji i Europi, kazao da HDZ mora ostati ono što je bio – općehrvatska i općenarodna stranka, koja gradi svoj program i svoju djelatnost na načelima kršćanske civilizacije.” (K)

KARDINAL KUHARIĆ U “GLOBUSU”
Katolička Crkva brani cjelovitu Bosnu i Hercegovinu
Nadbiskup zagrebački kardinal Franjo Kuharić, u povodu 34. obljetnice smrti kardinala Alojzije Stepinca, a uoči slavljenja 900. obljetnice zagrebačke biskupije/nadbiskupije, dao je intervju tjedniku “Globus”. S njim su razgovarali novinari Drago Pilsel i Branko Madunić. Intervju zajedno s fotografijama zaprema oko tri i pol stranice u novinama. Glavni je naslov “Katolička Crkva brani cjelovitu Bosnu i Hercegovinu”. I posebno istaknuti dijelovi teksta pokazuju da je u intervjuu na prvom mjestu bilo pitanje stava koji su očito zauzeli najviši predstavnici Crkve u Hrvata prema prijedlozima i pokušajima bilo podjele Bosne i Hercegovine i priključenja njezinih dijelova susjednim državama, bilo unutrašnje podjele po etničkom ključu, koja očito traže i etnička čišćenja. Istaknuto je i pitanje etičkog ponašanja u ratu zatim Papino upozorenje o izopaćenom nacionalizmu. Kardinal je jasno rekao da je Bosna i Hercegovina za Katoličku Crkvu međunarodno priznata država, te da Crkva ne može prihvaćati plodove nasilja. Razumije se da treba razlikovati agresora od onoga koji se brani, ali ni u obrani ne smije se činiti zločin. Rodoljublje nije zapreka za poštivanje drugih naroda, a negativni nacionalizam spreman je drugim narodima činiti zlo. I u politici se treba držati neporecivih moralnih načela, a Crkvi je načelo da je na prvom mjestu čovjek. Iz poštivanja ljudskih prava i ljudskog dostojanstva, rastu i sva prava naroda. Kad je riječ o BiH, biskupi govore u ime višestoljetnog iskustva na području Bosne i Hercegovine. Kad bi se Republika BiH podijelila na tri države, mnogi ljudi različitih vjera i nacija ne bi se mogli vratiti na svoja ognjišta, mnogima ne bi mogla biti osigurana sva ljudska prava. Kardinal je posebno istaknuo da je pravi zločin rušiti obiteljske kuće, maltretirati ljude, rušiti crkve i džamije. To se ne može smatrati obranom protiv agresije.
Govoreći o toliko spominjanoj duhovnoj obnovi, Kardinal je rekao da je “Cilj duhovne obnove ponovno otkriti čovjeka”. O politici je rekao da je ona vrlo važno područje ljudskoga djelovanja, te da vjernik i Crkva na svoj način moraju biti prisutni u politici. I nosioce vlasti koji su demokratski izabrani uvijek obvezuju moralna načela, i oni su dužni poštivati ljudska prava svakoga građanina. Političar mora znati mirno slušati razloge, i prigovore. Govoreći o kardinalu Alojzije Stepincu, kardinal Kuharić je rekao da je on za nas značio vjernost Bogu, čovjeku i narodu. On je uzor zauzimanja za ljudska prava, za dostojanstvo svake ljudske osobe. I sarajevski nadbiskup Puljić postao je u naše doba znak. Ni jedna vlast nema pravo od njega tražiti da napusti svoje sjedište. Čak da je i beznadno, kapetan posljednji napušta brod koji tone. Ali Kardinal je uvjeren da oni koji su poveli kolo zla neće pobijediti, da Bog može mijenjati i sudbinu svijeta i ljudska srca.