KAMEN ŠTO GA ODBACIŠE GRADITELJI POSTADE KAMEN ZAGLAVNI

Kateheza br. 24 – Pjesma radosti i pobjede
Uvodno biblijsko čitanje: Ps 117,1-4.10-14.17-29
“Zahvaljujte Jahvi jer je dobar/ jer je vječna ljubav njegova!/ Neka rekne dom Izraelov:/ ‘Vječna je ljubav njegova!’/ Neka rekne dom Aronov:/ ‘Vječna je ljubav njegova!’/ Svi koji se Jahve boje neka reknu: ‘Vječna je ljubav njegova!’/… Pogani me okružiše:/ imenom ih Jahvinim uništih./ Opkoliše me odasvud:/ imenom ih Jahvinim uništih./ Opkoliše me poput pčela,/ ubod im žeže kao trnje zapaljeno:/ imenom ih Jahvinim uništih./ Gurahu me gurahu, da me obore,/ ali mi Jahve pomože./ Jahve je moja snaga i pjesma,/ on mi je spasitelj./… Otvorite mi širom vrata pravde:/ ući ću Jahvi zahvalit’! ‘Ovo su vrata Jahvina,/ na njih ulaze pravedni!’/ Zahvalit ću što si me uslišio/ i moj postao spasitelj./ Kamen što ga odbaciše graditelji/ postade kamen zaglavni./ Jahvino je to djelo;/ kakvo čudo u očima našim!/ Ovo je dan što ga učini Jahve:/ kličimo i radujmo se njemu!/ O, Jahve, spasenje nam daj!/ Jahve, sreću nam daj!/ Blagoslovljen koji dolazi u imenu Jahvinu!/ Blagoslivljamo vas iz Doma Jahvina!/ Obasjao nas Bog Jahve!/ Složite povorku s grančicama u ruci/ sve do rogova žrtvenika./ Ti si Bog moj – tebi zahvaljujem;/ Bože moj, tebe ja uzvisujem./ Zahvaljujte Jahvi jer je dobar/ jer je vječna ljubav njegova!”

1. Kada kršćanin, pridružujući se molitvi Izraela, pjeva psalam 117. koji smo upravo čuli, osjeti u sebi neki posebni drhtaj. On, naime, u tome himnu snažnog liturgijskog obilježja nalazi dvije rečenice koje se pojavljuju i u Novome Zavjetu s novim naglascima. Prvu sačinjava r. 22: “Kamen što ga odbaciše graditelji postade kamen zaglavni”. Tu rečenicu citira Isus, koji je primjenjuje na svoje poslanje smrti i slave, nakon što je ispripovijedao prispodobu o vinogradarima ubojicama (usp. Mt 21,42). Na tu rečenicu podsjeća i Petar u Djelima apostolskim: “On je onaj kamen koji vi graditelji odbaciste, ali koji postade kamen zaglavni. I nema ni u kome drugom spasenja. Nema uistinu pod nebom drugoga imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti” (Dj 4,11-12). Ćiril Jeruzalemski komentira: “Jedan jedini kažemo za Gospodina Isusa Krista, jer je njegovo sinovstvo jedinstveno; jedan jedini kažemo, kako netko ne bi pomislio da postoji neki drugi… On se doista naziva kamenom, koji nije oživjela i isklesala ljudska ruka, već je to kamen zaglavni, kako onaj koji će u nju vjerovati ne bi ostao razočaran” (Le Catechesi, Rim 1993., str. 312-313).
Drugu rečenicu koju Novi Zavjet preuzima iz psalma 117. kliče masa prilikom Kristova svečanog mesijanskog ulaska u Jeruzalem: “Blagoslovljen Onaj koji dolazi u ime Gospodnje!” (Mt 21,9; usp. Ps 117,26). Prije i nakon toga usklika je “Hosana” prema hebrejskom zazivu hoshiac na’, “spasi nas!”.
2. Taj divni biblijski himan smješten je u malu zbirku psalama, od 112. do 117, nazvanu “Pashalni hallel”. Riječ je o zahvalnim psalmima koji su se u židovskom bogoslužju koristili za Pashu i glavne svetkovine liturgijske godine. Níti vodiljom psalma 117. može se smatrati procesijski obred, koji je možda bio praćen pjesmama za solistu i zbor, u svetome gradu i njegovu hramu. Tekst započinje i završava lijepom antifonom: “Zahvaljujte Gospodinu jer je dobar, jer je vječna ljubav njegova” (rr. 1.29). Riječju “ljubav” (u tal. izvorniku “milosrđe”, op. pr.) preveden je hebrejski izraz hesed, koji označava velikodušnu Božju vjernost prema svom prijateljskom narodu saveza. O toj vjernosti pjevaju tri kategorije osoba: cijeli Izrael, “dom Aronov”, to jest svećenici, i “svi koji se Gospodina boje”, izraz koji označava vjernike a kasnije i obraćenike, naime pripadnike drugih naroda koji žele vršiti zakon Gospodnji (usp. rr. 2-4).
3. Čini se da je ophod prolazio ulicama Jeruzalema, jer se govori o “šatorima pravednika” (usp. r. 15). U svakom slučaju uzdiže se himan hvale (usp. rr. 5-18), čija je poruka bitna: i kada smo u tjeskobi moramo visoko uzdizati baklju vjere, jer moćna Gospodinova ruka vodi svoga vjernika prema pobjedi nad zlom i spasenju. Sveti pjesnik koristi živopisne i snažne slike: okrutne se neprijatelje uspoređuje s rojem pčela ili vatrom koja guta sve pred sobom (usp. r. 12). No reakcija je pravednika, kojeg podupire Gospodin, burna; tri put se ponavlja: “imenom ih Jahvinim uništih” i hebrejska riječ iznosi na vidjelo razarajući učinak na zlo (usp. rr. 10.11.12). Za sve je zaslužna Božja moćna desnica, to jest njegov djelotvorni zahvat, a ne čovjekova slaba i nesigurna ruka. Upravo zbog toga radost zbog pobjede nad zlom započinje vrlo sugestivnom ispoviješću vjere: “Jahve je moja snaga i pjesma, on mi je spasitelj” (r. 14).
4. Procesija kao da je stigla do hrama, do “vrata pravde” (r. 19), odnosno do svetih vrata Siona. Tu se pjeva druga pjesma zahvalnica, koja započinje dijalogom između okupljene zajednice i svećenika kao uvod u obred. “Otvorite mi širom vrata pravde: ući ću Jahvi zahvalit’!”, kaže solista uime procesijske zajednice. “’Ovo su vrata Jahvina, na njih ulaze pravedni’” (r. 20), odgovaraju ostali, vjerojatno svećenici. Tek što su ušli odjeknuo je zahvalni himan Gospodinu, koji se u hramu prinosi kao čvrst i siguran “kamen” na kojemu treba graditi kuću života (usp. Mt 7,24-25). Svećenički blagoslov silazi na vjernike, koji su ušli u hram izraziti svoju vjeru, uzdići svoju molitvu i slaviti obred.
5. Posljednji prizor koji se pojavljuje pred našim očima radosni je obred sa svetim plesovima, koji su praćeni svečanim mahanjem grančicama: “Složite povorku s grančicama u ruci sve do rogova žrtvenika” (r. 27). Liturgija je radost, svečani susret, izraz cijeloga života prožetog zahvaljivanjem Gospodinu. Obred grančica daje pomisliti na židovski Blagdan sjenica, spomen Izraelovog putovanja pustinjom, u kojem se vršio ophod s granama palme, mirte i vrbe. Isti obred na koji se podsjeća u tome psalmu ponovno se predlaže kršćaninu u Isusovu ulasku u Jeruzalem, koji se slavi u liturgiji Cvjetne nedjelje. Mnoštvo, koje “dođe na Blagdan… uze palmove grančice i iziđe mu u susret. Vikahu: ‘Hosana! Blagoslovljen Onaj koji dolazi u ime Gospodnje! Kralj Izraelov” (Iv 12,12-13), Krista slavi kao “Sina Davidova” (usp. Mt 21, 9). U onom se svečanom slavlju, koje, ipak, uvodi u čas Isusove muke i smrti, ostvaruje i shvaća u punom smislu i simbol kamena zaglavnog, o kojem smo govorili na početku, poprimajući vrijednost slave i Pashe. Psalam 117. potiče kršćane prepoznati u događaju Isusova uskrsnuća “dan Gospodnji” u kojem “kamen što ga odbaciše graditelji postade kamen zaglavni”. S tim psalmom oni dakle mogu pjevati puni zahvalnosti: “Jahve je moja snaga i pjesma, on mi je spasitelj” (r. 14); “Ovo je dan što ga učini Jahve: kličimo i radujmo se njemu” (r. 24).