Kardinal Kuharić bio je dar zagrebačkoj Crkvi i cijeloj Domovini

Čitanja: Treća korizmena nedjelja, Izl 3,1-8a.13-15; 1Kor 10,1-6.10-12; Lk 13,1-9

Draga braćo i sestre!

1. Na ovu treću korizmenu nedjelju slušali smo Riječ Božju kojom nam je Bog naviješten kao prisutnost i milosrđe, kao Ljubav. Riječ Božja nas potiče na nasljedovanje Krista, ponajprije putem obraćenja. Danas je ujedno i peta obljetnica smrti blagopokojnoga kardinala Franje Kuharića koji je snažno očitovao Boga ljubavi u svome služenju i bio darom našoj Zagrebačkoj Crkvi i cijeloj Domovini kao čvrsti temelj utjelovljene vjere.
U Knjizi Izlaska Bog se objavljuje kao oganj koji ne sagorijeva, a sebe naziva imenom trajne prisutnosti: Ja sam koji jesam. Budući da je Bog vječan, oganj njegove prisutnosti ne može prestati gorjeti. Predivna je to slika trajnosti Božje blizine. Snažna prisutnost Boga među svojima dolazi do svoga punog ostvarenja u trenutku kada se utjelovljuje Božja Riječ u krilu Djevice Marije i kada Sin Božji u svemu, osim u grijehu, postaje jednak čovjeku. Isus je i sam rekao: “Oganj dođoh baciti na zemlju; pa što hoću ako je već planuo” (Lk 12,49). To je oganj koji je sâm Bog u svojoj otajstvenoj blizini čovjeku.
Bog je ponavljao i do kraja vremena će ponavljati iste riječi: Ja sam koji jesam! Pouzdanje u te Božje riječi neprestance obnavlja povijest. Strpljiv je naš Bog. On zna čekati. Bog zna da obraćenje nije lako, jer su mu poznate ljudske granice. Evanđeoska prispodoba o smokvi veliko je olakšanje i potpora za slaba čovjeka. Ne samo da Bog čeka, nego jednako tako djeluje u savjesti čovjeka, kako bi se obratio i donio ploda. Ne zaboravimo da je s Kristom došla punina vremena, a s tom je puninom nastupila i punina Božje strpljivosti.
2. Poput Isusa, poput izabranoga naroda nakon oslobođenja iz Egipta, i mi smo, braćo i sestre, u pustinji. I kao što piše apostol Pavao Korinćanima, bez obzira na iskustvo Saveza i Božje blizine, izbavljenja i duhovne hrane, mnogi su bili pod vlašću žudnje za zlom. Nakon prvoga trenutka ushićenja i radosti, slijedilo je mrmljanje i prigovaranje Bogu, ponovno zazivajući i želeći težinu putovanja zamijeniti ‘sigurnošću’ ropstva.
U pustinji života u izazovu je naša sloboda. U slobodi smo sudionici koji ili traže smisao i mjeru onoga što čine ili se stapaju sa strujama koje su sklone sakriti se u ono što na prvi pogled izgleda kao sigurnost, makar bila protkana robovanjem. Korizma se otkriva kao prostor promišljenoga življenja vremena koje nam je dano, s pogledom koji seže u vječnost.
3. Iz Evanđelja čujemo Isusovu pouku koja se osvrće na tragične događaje u ondašnjemu Jeruzalemu: na gušenje pobune sa strane rimske vlasti i na žrtve rušenja kule u Siloamu. Koliko smo samo puta čuli ili sami izgovorili: Što sam to sagriješio, sagriješila, da me ovo snašlo? Iz kronike svijeta svakoga dana pristižu nam slike i opisi događaja, ostavljajući dojam kao da je hladnoća sjekire udarila u korijene čovječanstva i ljudske nade. Isus spominje da životne teškoće nisu izraz Božje kazne. Naprotiv, teškoće, kao i radosti života, pružaju nam priliku da život shvatimo kao mogućnost u kojoj možemo u sebi otkriti Istinu.
Za ove dvije tragične epizode Isus ne traži odgovornost. Njima nije uzrok Božja kazna. Važne su, jer upućuju čovjeka na njegovu granicu, na naše mogućnosti koje imamo u načinu osobnoga i društvenoga življenja. Bog ne promatra ravnodušno tragedije svijeta, već traži od nas da budemo prisutni među onima koji trpe. Narodu koji iščekuje Božje oslobađanje, Bog šalje osloboditelja. Isus nam objavljuje lice milosrdnoga Boga koji oklijeva, čekajući da smokva urodi plodom.
Obraćenje, promjena ponašanja, pre-usmjeravanje našega života – to su plodovi koji se od nas traže. Pozvani smo primjećivati žalost, tjeskobu i bijedu, ali bez predbacivanja Bogu za to; pozvani smo u tome prepoznati upozorenje koje nam upućuje život, kako bismo se znali služiti vremenom koje nam je darovano. Čovjek oblikovan patnjom, ponizan je čovjek.
Vinogradar ne žuri posjeći ni jedno stablo, niti iščupati koju biljku. Obično smokvino drvo postaje simbolom preobrazbe, metanoje – obraćenja. Bez obraćenja, ma kolika bila strpljivost vinogradareva – drvo koje ne donosi ploda bit će posječeno. Isus nam govori da Božja strpljivost ne poznaje granice i uvijek se nada budućemu plodu. Poziv današnjeg Evanđelja glasi: Ne odustajte! Bog nad nama bdije svojim milosrdnim pogledom. Božja strpljivost neka potiče sve nas, osobito vas, dragi mladi vjernici, da ne popustite ideologiji brzih dostignuća i kraćih putova do uspjeha.
4. Draga braćo i sestre, blagopokojni kardinal Franjo Kuharić u svoj je život ugradio Božji dar, izražen u privučenosti, u zaljubljenosti u Boga koji je ljubav. U najtežim trenutcima crkvene i nacionalne povijesti nikada nije popustio napasti da propovijeda osvetu i mržnju. Zato nam je u baštinu ostavio poruku koju danas, vremenski odmaknuti od ratnih događanja rujna godine 1991., s ponosom čitamo: “Proživljavam tragediju s dubokom tugom. Pozivam na molitvu. Pozivam na dostojanstvo savjesti i srca da se ljudi i u samoobrani drže etičkih načela i da ne dopuste da ih otruje i kapljica mržnje i želje za osvetom” (Prema: Principi dobra. Razgovori s kardinalom Kuharićem, Glas Koncila, Zagreb 1996., str. 111). Shvatio je važnost naše prisutnosti za drugoga i zauzimao se za istinu o drugomu. Božju prisutnost u svome životu stapao je u susret s drugim ljudima. Zahvalni smo Bogu što je Kardinal bio zapaljen na gorućemu grmu Božje svetosti, gorućoj prisutnosti koja ne sagorjeva i pred kojim su mnogi doživljavali Božje milosrđe, ali i Božju zahtjevnost.
Isus govori da život ima svoju logiku i svoju slobodu. Uzrok pada kule u Siloamu jest pogrješka u računanju ili korištenja neprimjerenoga materijala za gradnju. Okrutni postupak rimske vlasti ima korijene u osvajačkoj politici koja se koristila nasiljem kao sredstvom tlačenja drugih. U jednom i u drugom slučaju u pitanju je u prvom redu površnost, građenje sustava koji je zanemario mogućnosti ljubavi i pretočio se u nesklad i mržnju. Obraćenje jest usklađenost s Bogom, usmjerenost i sukladnost s Božjim planom. Kardinal Kuharić kaže: “Obratiti se, znači uspostaviti ponovno odnos ljubavi i mira s Bogom […] Obraćenje […] znači prihvatiti pokoru, kušnje života koje nas podsjećaju da moramo uskladiti svoje odnose po Božjoj zamisli” (Prema: Principi dobra. Razgovori s kardinalom Kuharićem, Glas Koncila, Zagreb 1996., str. 17). Ta usidrenost u Boga nosila je Kardinalovu nadu, kao što i sam kaže: “Izvor nade je Bog koji nam se objavio kao ljubav utjelovljenjem, zbog čega je Isus Krist kao čovjek trajna objava: Bog te ljubi. Ako me Bog ljubi, onda će voditi i moj život, pa makar i kroz kušnju” (Isto, str. 19).
5. To što je govorio, naš je Kardinal živio kroz svoje vlastite kušnje, kušnje svoje nadbiskupske službe i kušnje hrvatskoga naroda. Bio je – kao glas savjesti i Istine – osporavan s raznih strana, nekada javno i otvoreno, nekada podmuklo i prigušeno. To se događalo čak i u pitanjima koja, u njegovu slučaju, ni po čemu ne mogu biti osporavana. Mislim na domoljublje, na poštovanje prema drugim religijama i narodima, na nesebičnost i otvorenost za dijalog, na crkvenost, na skrb za pravednije društvo, za mlade, za dostojanstvo čovjeka i obitelji, na evanđeoski odnos prema političkim opcijama…
Kardinal Kuharić znao je, po uzoru na blaženoga Alojzija Stepinca, da nije toliko važan on, nego da je meta uvijek Crkva i nadbiskup zagrebački. To je konstanta koja se i danas ponavlja mijenjajući vanjski oblik i stil. I danas se mogu pročitati napisi onih koji su bili produžena ruka komunističkoga režima i kada je bilo potrebno napadali Kardinala, koji su samo nakratko prikrili svoje pravo lice te se ponovno stavili u službu protucrkvenosti, iako će danas možda govoriti i laskavo o blagopokojnom Kardinalu. Naime, njihov takav govor nije radi želje za dobrom Crkve, niti iz ljubavi prema Crkvi, nego radi toga kako bi osporavali sadašnjost crkvenoga života i djelovanja, jer živu Crkvu žele i danas oslabiti.
Blagopokojni Kardinal je za života bio voljen, ali ne zaboravimo da je bio i oštro napadan. Svi koji smo mu bili blizu, koji smo zajedno s njime živjeli, koji smo osjetili teret njegovih briga i nadanja u natpastirskoj službi, poznajemo njegovu razočaranost postupcima ljudi koji nisu bili otvoreni istini i koji su iznevjerili dano povjerenje. Stoga ne čudi da se baš oni koji su bili česta zapreka Kardinalovoj zemaljskoj radosti, sada postavljaju kao njegovi branitelji. Poznajemo takve postupke i znane su nam njihove namjere. A Kardinal je, svjestan igara, svima opraštao.
Draga braćo i sestre, mi vjernici smo nositelji žive memorije i na nama je, kao Crkvi, da čuvamo istinu o Kardinalu. Kao što se brojnim interpretacijama života drugih svetaca – a najbolje nam je to poznato na primjeru kardinala Stepinca – pokušavalo nametnuti mnoštvo viđenja, samo da bi se zamutila zbiljska slika i istina o tim ljudima, ne budimo potrošači izjava i pisanja onih koji nikada nisu voljeli ni Crkvu, ni kardinala Kuharića.
Predragi vjernici, čuvanje spomena na njega bilo bi zdravo za tkivo naše Crkve i stoga ovime vas pozivam da svatko tko nosi spomen na dragoga pastira Franju Kuharića zapiše svoja sjećanja i susrete i dostavi ih nama, kako bismo mogli čuvati baštinu njegove čvrste vjere koju nam je ostavio kao hladovinu evanđeoskoga stabla s mnoštvom plodova, obavijenih s četiri njemu draga lista: istina, pravednost, sloboda i ljubav. Na taj ćemo ga način još bolje upoznati i više zavoljeti. A ljubav se očituje ponajprije molitvom. Zato smo večeras oko njegova groba mi koji vjerujemo u zajedništvo molitve s nebeskom Crkvom, ne dopuštajući razjedinjavanje u crkvenom zajedništvu, čemu je najbolji lijek i izraz euharistijsko slavlje.
6. Kardinal je često, pozivajući se na Prvu poslanicu sv. Ivana apostola, o obraćenju govorio spominjući tri vrste požuda: požudu tijela, požudu očiju i oholost života (usp. 1Iv 2,16). Uočavao je da živimo u društvu i civilizaciji koja pokušava stvoriti temelje za neku vrstu ‘prava na požudu’, ‘prava na želju’, ali ne na poštivanje drugoga i na sebedarnu ljubav. Znao je da takav put ne vodi u istinu. I dok se mi nalazimo u sinodskome hodu, prisjećam se njegova zapisa: “Hodajmo u istini” (iz 1973.). To je drukčije izrečen slogan koji smo izabrali za sinodsko događanje prema riječima apostola Pavla: Hodimo u novosti života, jer ta novost života jest istina, daleko od bilo koje sebičnosti i oholosti.
Poslušajmo još jednu Kardinalovu riječ: “Bog izlazi ususret čovjeku da ga dovede na put Istine, da mu otkrije svoju Istinu, beskrajnu, nadasve lijepu i uvijek nedokučivo dublju od dubine svake ljudske misli. Objavom o sebi Bog nas oslobađa opasnosti da si stvaramo lažne bogove po svojoj mjeri i interesima, kako ih je stvarao poganski svijet” (FRANJO KUHARIĆ, Hodajmo u istini. Razmišljanja, poslanice, propovijedi, Nadbiskupsko bogoslovno sjemenište, Zagreb 1974., str. 96).
7. Na obljetnicu smrti velikoga sina Crkve i hrvatskoga naroda Bogu zahvaljujemo za dar njegova života i službe te upućujemo molitve, kako bismo nadahnuti dobrim primjerima donosili plodove. Kršćanskih plodova nema bez nade, a nada je nezamisliva bez Boga ljubavi koji pobjeđuje smrt. Vjerujući u milosrdnoga Boga naš Kardinal je zapisao: “Nada nam mijenja lice smrti. Ona osvjetljuje taj tajanstveni prijelaz […] Kršćanska nada, rođena iz čvrste vjere, osvjetljuje dušu i u času smrti mirom Božje blizine” (KARDINAL FRANJO KUHARIĆ, S Bogom licem u lice. Razmišljanja o čovjeku, Glas Koncila 2002., str. 76).
Blagopokojni kardinal Franjo Kuharić veselio se istini i radovao dobru. Vjerujemo da je sudionik tajne Božje prisutnosti u zajedništvu s Presvetom Bogorodicom Marijom koju je odano častio i zagovoru koje sada preporučujem nas ovdje okupljene i dragi nam hrvatski narod. Amen