KLIČI GOSPODINU, ZEMLJO SVA!

Kateheza br. 20 – Radost onih koji ulaze u hram
Uvodno biblijsko čitanje: Ps 99
“Kliči Jahvi, zemljo sva!/ Služite Jahvi u veselju!/ Pred lice mu dođite s radosnim klicanjem!/ Znajte da je Jahve Bog:/ on nas stvori, i mi smo njegovi,/ njegov smo narod i ovce paše njegove./ Uđite s hvalama na vrata njegova,/ u dvore njegove s pjesmama;/ hvalite ga, ime mu slavite!/ Jer dobar je Jahve,/ dovijeka je ljubav njegova,/ od koljena do koljena vjernost njegova.”

1. Izraelska je tradicija upravo pročitanom zahvalnom himnu dala naslov “Psalam za todáh”, to jest za zahvaljivanje u liturgijskoj pjesmi, zbog čega dobro pristaje Jutarnjoj molitvi. U malo redaka ovoga radosnog himna mogu se uočiti tri značajne sastojnice, koje mogu učiniti duhovno plodnim njegovu upotrebu u molitvi kršćanske zajednice.

2. Tu je prije svega žurni poziv na molitvu, jasno opisanu u liturgijskoj domeni. Dovoljno je nabrojiti glagole u imperativu sadržane u tome psalmu praćene obrednim značajkama: “Kliči… Služite Jahvi u veselju! Pred lice mu dođite s radosnim klicanjem! Znajte da je Jahve Bog… Uđite s hvalama na vrata njegova, u dvore njegove s pjesmama; hvalite ga, ime mu slavite!” (rr. 1-4). Cijeli niz poziva ne samo na ulazak u sveti prostor hrama kroz vrata i dvore (usp. Ps 14,1; 23,3.7-10), nego i na svečano slavljenje Boga. To je svojevrsna stalna nit hvale koja se nikada ne prekida, izražavajući se u neprestanom ispovijedanju vjere i ljubavi. To je hvala koja se sa zemlje uzdiže prema Bogu, no koja ujedno hrani vjernikovu dušu.

3. Moja druga mala opaska tiče se samog početka pjesme, gdje psalmist poziva cijelu zemlju da kliče Gospodinu (usp. r. 1). Sigurno da će psalam kasnije svoju pozornost usredotočiti na izabrani narod, no obzor koji je obuhvaćen u hvali je sveopći, kako se nerijetko događa u Psaltiru, osobito u takozvanim “himnima Gospodinu kralju” (usp. Ps 95-98). Svijet i povijest nisu u rukama sudbine, kaosa ili neke slijepe nužnosti. Naprotiv, vodi ih Bog koji je tajanstven ali ujedno i željan da čovječanstvo stalno živi u pravednim i istinskim odnosima: On “svijet učvrsti da se ne pomakne, narodima pravedno upravlja… Sudit će svijetu u pravdi i narodima u istini svojoj” (Ps 95,10.13).

4. Svi smo, stoga, u rukama Boga, Gospodina i Kralja, i svi ga slavimo, s pouzdanjem da nas on neće pustiti iz svojih ruku Stvoritelja i Oca. U tom se svjetlu može bolje procijeniti treća značajna sastojnica tog psalma. U središtu hvale koju psalmist stavlja na naša usta, svojevrsna je vjeroispovijest, izražena nizom pridjeva koji opisuju Božju najdublju stvarnost. To osnovno vjerovanje sadrži slijedeće tvrdnje: Gospodin je Bog, Gospodin je naš stvoritelj, mi smo njegov narod, Gospodin je dobar, njegova je ljubav vječna, njegova vjernost nema kraja (usp. rr. 3-5).

5. Na prvom je mjestu obnovljeno ispovijedanje vjere u jedinoga Boga, kako to traži prva zapovijed Dekaloga: “Ja sam Jahve, Bog tvoj… Nemoj imati drugih bogova uz mene” (Izl 20,2.3). To se često ponavlja u Bibliji: “Danas, dakle, spoznaj i zasadi u svoje srce: Jahve je Bog gore na nebu i ovdje na zemlji – drugoga nema” (Pnz 4,39). Potom se svečano proglašava vjera u Boga stvoritelja, izvora bivstva i života. Slijedi tvrdnja, izražena tzv. “obrascem saveza”, o sigurnosti da je Izrael Božji izabranik: “Mi smo njegovi, njegov smo narod i ovce paše njegove” (r. 3). Tu sigurnost prisvajaju vjernici novoga Božjeg naroda, sa sviješću da sačinjavaju stado koje vrhovni Pastir duša vodi na vječne nebeske pašnjake (sup. 1 Pt 2,25).

6. Nakon proglašenja Boga jednoga, stvoritelja i izvora saveza, opis Gospodina opjevan u našem psalmu nastavlja se razmatranjem triju božanskih svojstava koji se često veličaju u Psaltiru: dobrota, milosrdna ljubav (hésed), vjernost. To su tri kreposti koje označavaju Božji savez s njegovim narodom; one izražavaju vezu koja se nikada neće prekinuti, u izmjeni naraštaja i unatoč blatnoj rijeci ljudskih grijeha, pobune i nevjernosti. S vedrim pouzdanjem u božansku ljubav koja nikada neće prestati, Božji narod putuje kroz povijest sa svojim svakodnevnim napastima i slabostima. To pouzdanje postaje pjesma, kojoj katkad riječi više nisu dostatne, kao što primjećuje sv. Augustin: “Koliko će više rasti ljubav, toliko ćeš više zamjećivati kako ti i govoriš i ne govoriš. Doista prije no što si kušao neke stvari vjerovao si da možeš koristiti riječi da opišeš Boga; kada si međutim počeo kušati njegov okus, primijetio si da nisi kadar na primjeren način objasniti to što osjećaš. No ako zapažaš da ne možeš riječima izraziti to što osjećaš, hoćeš li zbog toga morati šutjeti i ne pjevati?… Svakako da ne. Nećeš biti tako nezahvalan. Njemu pripada čast, štovanje, najveća hvala… Slušaj psalam: ‘Kliči Jahvi, zemljo sva!’ Razumjet ćeš klicanje cijele zemlje, ako sam kličeš Gospodinu” (Tumačenja psalama III/1, Rim 1993., str. 459).