Konačna pobjeda u Kristu

Kateheza br. 43; uvodno čitanje: Hvalospjev (usp. Otk 11,17-18; 12,10b-12a), Božji sud (večernja četvrtka II. tjedna)
Zahvaljujemo ti, Gospodaru, Bože, Svevladaru, / koji jesi i koji bijaše, / zato što si uzeo u ruke moć svoju veliku i zakraljio se! / Gnjeviše se narodi, ali dođe srdžba tvoja / i čas da se sudi mrtvima / i naplata dade slugama tvojim prorocima i svetima / i svima koji se boje imena tvoga, malima i velikima. / Sada nasta spasenje i snaga / i kraljevstvo Boga našega / i vlast Pomazanika njegova! / Jer zbačen je tužitelj braće naše / koji ih dan i noć optuživaše pred Bogom našim. / Ali oni ga pobijediše krvlju Jaganjčevom / i riječju svoga svjedočanstva: / nisu ljubili života svoga – sve do smrti. / Zato, veselite se, nebesa / i svi nebesnici!

1. Hvalospjev koji je upravo naviješten silazi s neba. Doista, Knjiga Otkrivenja, koja nam ga donosi, dovodi ga u njegovu prvom dijelu (usp. 11,17-18) u vezu s “dvadeset i četiri starješine, što pred Bogom sjedoše na prijestolja” (11,16), a u drugoj kitici (usp. 12,10-12) s “glasom na nebu silnim” (12,10).

Na taj smo način uključeni u veličanstveno uprizorenje božanskoga dvora gdje Bog i Jaganjac, to jest Krist, okruženi “krunskim vijećem”, sude ljudskoj povijesti u dobru i u zlu, pokazujući međutim i njezin konačni dovršetak u spasenju i slavi. Pjesme koje su razasute Knjigom Otkrivenja imaju upravo zadatak da osvijetle temu božanske vlasti, koja upravlja, često puta zbunjujućim, tijekom ljudske povijesti.

2. U tom je smislu značajan prvi odlomak hvalospjeva stavljenoga na usta dvadeset i četvorice starješina koji, čini se, utjelovljuju narod božanskoga izabranja, u njegova dva povijesna razdoblja, dvanaest plemena u Izraelu i dvanaest apostola Crkve.

Gospodin svemogući i vječni Bog “uzeo je u ruke moć svoju veliku i zakraljio se” (11,17), a svrha je tomu njegovu ulasku u povijest, ne samo onemogućavanje nasilničkoga djelovanja buntovnika (usp. Ps 2,1.5), nego ponajprije uzdizanje i davanje zadovoljštine pravednima. Oni su opisani nizom izraza kojima se ocrtava duhovni lik kršćana. Oni su “sluge” koji vjerno pristaju uz božanski zakon; oni su “proroci”, obdareni objavljenom riječju koja tumači i sudi povijest; oni su “sveti”, posvećeni Bogu, te poštuju njegovo ime, spremni klanjati mu se i slijediti njegovu volju. Među njima su “mali i veliki”. Tim se izričajem autor Otkrivenja rado služi (usp. 13,16; 19,5.18; 20,12) kad želi opisati narod Božji u njegovu jedinstvu i u različitostima.

3. Prelazimo, tako, na drugi dio našega Hvalospjeva. Nakon dramatičnoga prizora trudne žene “odjevene suncem” i strašnog crvenoga zmaja (usp. 12,1-9), tajanstveni glas započinje pjesan zahvale i radosti.
Radost izvire iz činjenice da je Sotona, taj stari neprijatelj, koji je na nebeskome dvoru zauzimao ulogu “tužitelja braće naše” (12,10), kao što to vidimo i u Knjizi o Jobu (usp. 1,6-11; 2,4-5), već “zbačen”, izbačen iz neba, te više nema veliku moć. On zna “da ima malo vremena” (12,12), jer će u povijesti nastupiti korijeniti preokret oslobođenja od zla, pa je stoga “gnjevan veoma”.
S druge strane podiže se uskrsli Krist, čija je krv počelo spasenja (usp. 12,11). On je od Oca primio kraljevsku vlast nad čitavim svemirom; u njemu se ostvaruju “spasenje i snaga i kraljevstvo Boga našega”.
Njegovoj su pobjedi pridruženi kršćanski mučenici koji su izabrali put križa, ne popuštajući pred zlom i pred njegovim otrovom, nego predajući se Ocu i sjedinjujući se s Kristom po svjedočenju predanja i hrabrosti koji su im omogućili da “ne ljube života svoga – sve do smrti” (12,11). Čini se kao da se čuje odjek Kristovih riječi: “Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni” (Iv 12,25).

4. Riječi Otkrivenja o onima koji su pobijedili Sotonu i zlo “krvlju Jaganjčevom”, odzvanjaju u blistavoj molitvi pripisanoj Simeonu, koji je bio katolikos Seleucije-Ktesifonta u Perziji. Prije svoje mučeničke smrti, s mnogim drugim mučenicima, 17. travnja 341., u vrijeme progona pod kraljem Saporom II., uputio je Kristu sljedeću prošnju:
“Gospodine, daj mi ovaj vijenac: ti znaš koliko sam za njim čeznuo, jer sam te ljubio svom svojom dušom i svim svojim životom. Radujem se što ću te vidjeti i što ćeš mi dati odmora… Želim junački ustrajati u svome pozivu, sa svom snagom ispuniti zadatak koji mi je dodijeljen da budem primjer čitavome tvome narodu na Istoku… Primit ću život koji ne poznaje ni patnju, ni brigu, ni tjeskobu, ni progonitelja, ni progonjenoga, ni tlačitelja, ni potlačenoga, ni nasilnika, ni žrtvu; ondje više neću doživjeti kraljevih prijetnji, ni nasilja predstojnika; nikoga tko bi me izvodio pred sud i sve me više užasavao, nikoga tko bi me potezao i strašio. Rane mojih nogu ozdravit će u tebi, pute svih hodočasnika; umor mojih udova naći će odmor u tebi, Kriste, krizmo našega pomazanja. U tebi, kaležu našega spasenja, nestat će žalost moga srca; u tebi, naša utjeho i radosti, osušit će se suze mojih očiju” (A. Hamman, Preghiere dei primi cristiani, Milano 1955, str. 80-81).