Koncil - velika snaga za trajno potrebnu obnovu Crkve

Gospodo kardinali, časna braćo u biskupstvu i prezbiterstvu, draga braćo i sestre!

“Expergiscere, homo: quia pro te Deus factus est homo – Probudi se, čovječe, jer za tebe je Bog postao čovjekom” (Sveti Augustin, Govori, 185). Ovim pozivom svetoga Augustina koji sadrži autentični smisao Rođenja Kristova, otvaram susret s vama, dragi suradnici Rimske kurije, uoči božićnih blagdana. Svakome upravljam svoj najsrdačniji pozdrav, zahvaljujući vam za osjećaje privrženosti i srdačnosti, koje je izrekao kardinal dekan, kojemu od srca zahvaljujem. Bog je postao čovjekom za nas: to je poruka koja se svake godine razliježe iz tihe špilje Betlehema sve do najudaljenijih kutaka zemlje. Božić je blagdan svjetla i mira, dan unutarnje zadivljenosti i radosti koja se širi svijetom, jer “Bog je postao čovjekom”. Iz ponizne špilje Betlehema vječni Sin Božji, koji je postao Dijete, obraća se svakome od nas: poziva nas da se u njemu ponovno rodimo jer, zajedno s njim, možemo živjeti vječno u zajedništvu Presvete Trojice.

Srcem punim radosti koja proizlazi iz te spoznaje, prijeđimo u mislima događaje u godini koja je na svom izmaku. Iza nas su veliki događaji koji su duboko obilježili život Crkve. Mislim prije svega na odlazak našega dragog Svetog Oca Ivana Pavla II., odlazak kojemu su prethodili trpljenje i postupni gubitak sposobnosti govora. Nijedan nam Papa nije ostavio toliko tekstova koliko je ostavio on; nijedan Papa prije njega nije mogao posjetiti čitavi svijet i izravno progovoriti ljudima na svim kontinentima, kao što je to učinio on. U nezaboravnom sjećanju ostaju slike Cvjetnice kad je, s maslinovom grančicom u ruci i pritisnut boli, stajao na prozoru i podjeljivao Gospodnji blagoslov netom prije no što će se zaputiti na put križa. Zatim slika kad je u svojoj privatnoj kapeli, držeći u ruci raspelo, sudjelovao na križnom putu na Koloseju, gdje je toliko puta vodio procesiju noseći i sam križ. Konačno, nijemi blagoslov u nedjelju Pashe, kada smo, kroz svu tu patnju, vidjeli kako se probija svjetlo obećanja uskrsnuća, vječnog života. Sveti Otac je, svojim riječima i svojim djelima, dao velike stvari, ali nije ništa manje važna pouka koju nam je dao s katedre patnje i šutnje. U svojoj posljednjoj knjizi “Sjećanje i identitet” ostavio nam je tumačenje patnje koje nije teološka ili filozofska teorija, već zreli plod njegova osobnog puta trpljenja, što ga je on prošao snagom vjere u Krista raspetoga. To tumačenje, što ga je on razrađivao u vjeri i koje je dalo smisao njegovu životnom trpljenju u zajedništvu s trpljenjem Gospodinovim, govorilo je kroz njegovu nijemu bol preoblikujući ga u veliku poruku. Kako na početku tako i na kraju spomenute knjige Papa je duboko pogođen prizorom moći zla koje nam je, u stoljeću koje je tek završilo, bilo dano kušati na dramatičan način. On doslovno kaže: “Nije to bilo neko neznatno zlo… Bilo je to zlo golemih razmjera, zlo koje se koristilo državnim strukturama da izvrši svoja zlokobna djela, zlo uzdignuto na razinu sistema” (str. 198). Je li zlo nepobjedivo? Jesu li u njemu u konačnici sadržane prave silnice povijesti? Zbog iskustva zla, pitanje otkupljenja za papu Wojtylu postalo je bitno i središnje pitanje njegova života i njegova razmišljanja kao kršćanina. Postoji li granica na kojoj se slama moć zla? Da, ta granica postoji, odgovara Papa u toj svojoj knjizi, kao i u enciklici o otkupljenju. Moć koja postavlja granicu zlu je božansko milosrđe. Nasilju, tvrdokornosti zla suprotstavlja se u povijesti – kao “potpunoma drugo” Božje, kao moć koja je vlastita Bogu – božansko milosrđe. Janje je jače od zmaja, mogli bismo kazati s Otkrivenjem.

Na kraju knjige, retrospektivnim pogledom na atentat 13. svibnja 1981. i na osnovi iskustva svoga puta s Bogom i sa svijetom, Ivan Pavao II. produbio je još više taj odgovor. Granica moći zla, moć koja ga konačno pobjeđuje – tako nam on govori – jest patnja Božja, patnja Sina Božjega na križu: “Patnja raspetoga Boga nije samo jedna od oblika trpljenja… Krist, trpeći za sve nas, dao je novi smisao patnji, uveo ju je u novu dimenziju, u novi red: u red ljubavi… Trpljenje Kristovo na križu dalo je iz korijena novi smisao patnji, preobražavajući je iznutra… patnja je to koja spaljuje i uništava zlo plamenom ljubavi… Svaka ljudska patnja, svaka bol, svaka bolest sadrži u sebi obećanje spasenja… Zlo… postoji u svijetu i zato da bi probudilo ljubav, koja je sebedarje… onomu koji je pogođen patnjom… Krist je Otkupitelj svijeta: “Njegove nas rane iscijeliše” (Iz 52, 5) (str. 198 sl.). Sve to nije tek učena teologija, već izraz žive vjere koja je dozrijevala u trpljenju. Zasigurno, moramo činiti sve da ublažimo patnju i spriječimo nepravdu koja prouzročuje patnju nevinih. Međutim, moramo također učiniti sve da ljudi uzmognu otkriti smisao patnje, kako bi na taj način bili kadri prihvatiti vlastitu patnju i sjediniti je s Kristovom patnjom. Na taj se način ona stapa s otkupiteljskom ljubavlju te tako postaje snaga protiv zla u svijetu. Odgovor što ga je sav svijet dao prilikom Papine smrti bilo je potresno očitovanje zahvalnosti na činjenici što se on, u svojoj službi, potpuno predao Bogu za svijet; zahvalnost što nas je, u svijetu punom mržnje i nasilje, iznova naučio ljubiti i trpjeti u službi drugih; pokazao nam je, da tako kažem, uživo Otkupitelja, otkupljenje i dao nam je sigurnost da smrt doista nema posljednju riječ na svijetu.

Želio bih sada, bar kratko, spomenuti još dva događaja, koje je pokrenuo papa Ivan Pavao II.: riječ je o Svjetskom danu mladih proslavljenom u Koelnu i Sinodi biskupa o euharistiji kojom je zaključena također Godina euharistije, koju je svečano proglasio papa Ivan Pavao II.

Svjetski dan mladih ostao je kao veliki dar u sjećanju svih koji su bili prisutni. Više od milijun mladih okupilo se u gradu Koelnu, smještenom na rijeci Rajni, i u obližnjim gradovima da zajedno slušaju Riječ Božju, da mole zajedno, da prime sakramente pomirenja i euharistije, da zajedno pjevaju i slave, da se raduju životu, klanjaju se i prime euharistijskog Gospodina u tijeku velikih susreta u subotu navečer i u nedjelju. Za vrijeme svih tih dana jednostavno je vladala radost. Osim službe održavanja reda, policija nije imala što raditi – Gospodin je okupio svoju obitelj, vidljivo premašujući svaku granicu i prepreku i, u velikom zajedništvu među nama, dao nam je da iskusimo njegovu prisutnost. Izabrano geslo za te dane – “Dođosmo pokloniti mu se” – sadržavalo je dvije velike slike koje su, već od početka, pospješivale pravilan pristup. Tu je nadasve važna slika hodočašća, slika čovjeka koji se, gledajući ponad svojih svakidašnjih poslova, usmjerava prema traženju bitnih određenja, istine, pravog života, Boga. Ta slika čovjeka na putu prema cilju sadržavala je u sebi još dva jasna smjerokaza. A to je ponajprije poziv da se svijet koji nas okružuje ne promatra samo kao golu materiju kojom možemo nešto činiti, nego i tražiti kako bi se u njoj otkrio “Stvoriteljev krasopis”, stvarateljski um i ljubav po kojoj je nastao svijet o kojoj cio svemir govori, ako smo pozorni, ako se naša unutarnja osjetila probude i postanu kadra zahvatiti dublje obzore stvarnosti. Kao drugi element dodaje se poziv osluškivanja povijesne objave koja nam, jedina, može ponuditi ključ za čitanje tihog otajstva stvaranja, naznačujući nam konkretno put prema Gospodaru svijeta i povijesti koji se krije u siromaštvu štalice Betlehema. Druga slika sadržana u geslu Svjetskog dana mladih je čovjek u stavu klanjanja. “Dođosmo mu se pokloniti”. Svakoj aktivnosti i svakoj promjeni u svijetu treba prethoditi klanjanje. Jedino nas ono čini uistinu slobodnima; jedino nam ono pruža kriterije za naše djelovanje. Upravo u svijetu u kojemu postupno nestaju mjerila koja pojedinac treba slijediti poput nekog putokaza te prijeti opasnost da svatko sam sebi postane vlastito mjerilo, od temeljnog je značenja stavljati naglasak na klanjanju. Za sve koji su bili prisutni nezaboravna je intenzivna šutnja milijuna mladih, šutnja koja nas je sjedinila i naša srca uzdizala kad je Gospodin u sakramentu bio izložen na oltaru.

Pohranimo u srcu slike iz Koelna: one su smjerokazi koji nastavljaju djelovati. Ne spominjući pojedina imena, želio bih ovom prilikom zahvaliti svima onima koji su omogućili Svjetski dan mladih; na poseban način, međutim, zahvaljujemo zajedno Gospodinu, jer nam je jedino On mogao dati te dane na način kako smo ih doživjeli.

Riječ “klanjanje” dovodi nas do drugoga velikog događaja o kojemu želim progovoriti: Sinodi biskupa i Godini euharistije. Papa Ivan Pavao II., enciklikom Ecclesia de Eucharistia i apostolskim pismom Mane nobiscum Domine već nam je darovao bitne odrednice i istodobno, svojim osobnim iskustvom euharistijske vjere, na konkretan način provodio u djelo nauk Crkve. Uz to, Kongregacija za bogoštovlje, u uskoj svezi s enciklikom, objavila je naputak Redemptionis sacramentum kao pomoć za ispravno ostvarenje saborske konstitucije o liturgiji i liturgijskoj obnovi. Je li, uza sve to, uopće bilo moguće reći nešto nova, dodatno razviti cjelokupni nauk? Upravo je to bilo veliko iskustvo Sinode kada se, u doprinosima koji su dali sinodski oci, vidio odraz bogatstva euharistijskog života Crkve danas i kada je izašlo na vidjelo nepresušivo blago euharistijske vjere. Ono što su oci mislili i izrekli predstavit će se, u uskoj suradnji s Propositiones Sinode, u posinodalnom dokumentu. Želio bih samo istaknuti još jednom onu točku koju smo, malo prije, već zapazili u kontekstu Svjetskog dana mladih: klanjanje uskrsnom Kristu, prisutnom u euharistiji tijelom i krvlju, tijelom i dušom, božanstvom i ljudskošću. Duboko sam dirnut kada vidim kako se svuda u svijetu budi radost prema euharistijskom klanjanju i zapažaju se njegovi plodovi. U razdoblju liturgijske obnove često se misu i klanjanje izvan mise promatralo u nekoj uzajamnoj suprotnosti: kao da bi nam, prema jednom vrlo raširenom prigovoru, euharistijski Kruh bio dan ne zato da mu se klanjamo, već da ga blagujemo. U molitvenom iskustvu Crkve već se sada uvidjelo i jasno pokazalo kako jedno takvo suprotstavljanje nema smisla. Već je Augustin kazao: “…nemo autem illam carnem manducat, nisi prius adoraverit;… peccemus non adorando – Neka nitko ne jede ovo tijelo a da mu se prije nije poklonio; … griješili bismo kad mu se ne bismo klanjali” (usp. Enarr. in Ps 98,9 CCL XXXIX 1385). Uistinu, u euharistiji ne primamo bilo što. Ona je susret i sjedinjenje osoba; osoba, međutim, koja nam ide u susret i želi se s nama sjediniti jest Sin Božji. To se jedinstvo može isključivo ostvariti na način klanjanja. Primiti euharistiju znači klanjati se Onomu koga primamo. Upravo zato i samo zato postajemo jedno s Njim. Stoga, razvitak euharistijskog klanjanja, kako je poprimio oblik u srednjem vijeku, bio je najdosljednija posljedica samoga euharistijskog otajstva: samo u klanjanju može dozrijeti duboko i istinsko prihvaćanje. Upravo u tome osobnom činu susreta s Gospodinom dozrijeva i socijalno poslanje koje je sadržano u euharistiji i koje želi razbiti ograde ne samo između Gospodina i nas, već također i nadasve ograde koje nas dijele jedne od drugih.

Posljednji događaj ove godine na kojemu bih se želio zadržati ovom prigodom je slavlje završetka Drugoga vatikanskog sabora prije četrdeset godina. To sjećanje pokreće pitanje: koji je bio rezultat Sabora? Je li prihvaćen na ispravan način? Što je još preostalo za učiniti? Nitko ne može zanijekati, u najširim krugovima Crkve, da se recepcija Sabora odvijala teško, pa i ne hoteći možemo primijeniti na ono što se događalo u tim godinama opis što ga je veliki učitelj Crkve, sveti Bazilije, dao opisujući stanje Crkve nakon Sabora u Niceji: on ga uspoređuje s morskom bitkom usred oluje, govoreći između ostalog: “Svi podjednako, već prema svojim mogućnostima, usmjeruju jedni na druge svoje ubilačke strijele. Gotovo već svu Crkvu ispunja ta hrapava vika ljudi što se u protuslovlju glože, ta nerazgovijetna huka i potmula jeka neprestane buke krivotvoreći, pretjerivanjima i zabludama, ispravni nauk vjere…” (De Spiritu Sancto, XXX, 77; PG 32, 213 A; SCh 17bis, str. 524). Ne bismo željeli primijeniti baš taj dramatičan opis na stanje poslije Sabora, ali nešto od onoga što se događalo ipak se može usporediti. Postavlja se pitanje: Zašto se prihvaćanje Sabora, u velikim dijelovima Crkve, do sada odvijalo na tako težak način? Dakle, sve ovisi o ispravnom tumačenju Sabora ili – kako bismo danas kazali – o ispravnoj hermeneutici, ispravnom ključu za čitanje i primjenu. Problemi recepcije nastali su iz činjenice što je došlo do sraza dvaju suprotnih hermeneutika među kojima je došlo do međusobnog sukobljavanja. Jedna je uzrokovala pomutnju, druga, šutljivo ali sve vidljivije, donosila je i donosi plodove. S jedne strane postoji interpretacija koju bih želio nazvati “hermeneutikom diskontinuiteta i prekida”; ta je nerijetko uživala simpatije sredstava masovnog priopćivanja i djelomično moderne teologije. S druge strane je “hermeneutika reforme”, obnove u kontinuitetu jedinoga subjekta – Crkve, koju nam je Gospodin dao; subjekt je to koji raste u vremenu i razvija se, ostajući uvijek isti, jedini subjekt Božjega naroda na putu. Hermeneutika diskontinuiteta prijeti da uvede raskol između pred-koncilske Crkve i post-koncilske Crkve. Ona smatra da tekstovi Sabora kao takvi nisu još pravi izričaj duha Sabora. Bili bi rezultat kompromisa u kojima se, radi postizanja jednoglasnosti, moralo vratiti unatrag i iznova potvrditi mnoge stare stvari koje su sada nepotrebne. U tim kompromisima, međutim, ne otkriva se istinski duh Sabora, već u zaokretima prema novome koji se kriju u pozadini tih tekstova: samo oni bi predstavljali istinski duh Sabora, i polazeći od njih i u skladu s njima trebalo bi ići naprijed. Upravo zato što tekstovi odražavaju tek na nesavršen način istinski duh Sabora i njegovu novost, bilo bi potrebno hrabro krenuti naprijed dalje od tih tekstova, otvarajući prostor novosti u kojoj bi bila izražena najdublja nakana Sabora, premda još nejasna. Jednom riječi: ne bi trebalo slijediti tekstove Sabora, već njegov duh. Na taj način, očito, ostaje širok prostor za pitanje kako onda treba definirati taj duh i, slijedom toga, daje se prostor svakovrsnoj hirovitosti i proizvoljnosti. Time se, međutim, izvrće u korijenu narav Sabora kao takvog. Na taj ga se način promatra kao neku vrstu ustavotvorne skupštine koja poništava stari ustav i stvara novi. Ali, ustavotvorna skupština treba imati opunomoćitelja a potom potvrdnicu opunomoćitelja, to jest naroda kojemu ustav treba služiti. Oci nisu imali takav mandat i nitko im ga nikada nije dao; nitko im ga, uostalom, nije mogao dati, jer bitan ustav Crkve dolazi od Gospodina i dan je nama kako bismo mogli zadobiti život vječni i, polazeći od te perspektive, bili kadri rasvjetljivati život u vremenu i samo vrijeme. Biskupi, po sakramentu što su ga primili, povjerenici su dara Gospodinova. Oni su “upravitelji otajstava Božjih” (1 Kor 4, 1) i kao takve Gospodin ih mora naći kako rade “vjerno i razumno” (usp. Lk 12, 41-48). To znači da trebaju upravljati darom Gospodnjim na ispravan način, kako taj dar ne bi ostao sakriven u nekom skrovištu, već da donosi plod te da Gospodin, na kraju, mogne kazati upravitelju: “U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti” (usp. Mt 25, 1430; Lk 19, 11-27). U tim evanđeoskim prispodobama izražava se dinamika vjernosti, koja je važna u službi Gospodnjoj, i u njima postaje bjelodano kako na jednom Saboru dinamika i vjernost trebaju postati samo jedna stvar.

Hermeneutici diskontinuiteta suprotstavlja se hermeneutika reforme, kako su je predstavili najprije papa Ivan XXIII. u svom govoru na otvaranju Sabora 11. listopada 1962., a zatim i papa Pavao VI. u govoru zaključenja 7. prosinca 1965. Želio bih ovdje navesti samo dobro poznate riječi Ivana XXIII. u kojima je ta hermeneutika nedvosmisleno izražena kad kaže da Sabor želi “prenijeti čistu i cjelovitu nauku, bez slabljenja ili izobličenja”, te nastavlja: “Naš je zadatak ne samo čuvati to dragocjeno blago, kao da se staramo jedino za prošlost, već se živahnom voljom i bez straha posvetiti tom djelu, što ga naše sadašnje vrijeme traži… Potrebno je da ta sigurna i nepromjenljiva nauka, koju treba vjerno poštivati, bude produbljena i predstavljena na način koji odgovara zahtjevima našeg vremena. Jedno je poklad vjere, to jest istine sadržane u našoj časnoj nauci, a druga je način kako ih mi naviještamo, čuvajući u njima isti smisao i istu težinu” (Drugi vatikanski sabor, Constitutiones Decreta Declarationes, 1974., str. 863-865). Očito je kako to nastojanje da se određena istina izrazi na nov način iziskuje novo promišljanje o njoj i novi vitalan odnos s njom; jasno je jednako tako da nova riječ može dozrijeti samo ako izvire iz svjesnog shvaćanja izrečene istine i, s druge strane, da to promišljanja o vjeri iziskuje da se ta vjera i živi. U tom smislu program pape Ivana XXIII. bio je izuzetno zahtjevan, kao što je zahtjevna sinteza vjernosti i dinamike. Svugdje gdje je ta interpretacija bila smjerokaz koji je vodio prihvaćanje Sabora, dolazilo je do rasta novog života i sazrijevanja novih plodova. Četrdeset godina nakon Sabora možemo istaknuti da je pozitivno življe i veće no što se to moglo razabrati iz nemira i bura oko 1968. godine. Danas vidimo da dobro sjeme, premda se razvija sporo, ipak raste, a raste tako i naša duboka zahvalnost za djelo koje je Sabor ostvario.

Pavao VI. u svome govoru u prigodi zaključenja Sabora ukazao je na još jednu specifičnu motivaciju zbog koje bi se hermeneutika diskontinuiteta mogla činiti uvjerljivom. U velikoj raspravi o čovjeku, kojom je označeno suvremeno doba, Sabor se trebao na poseban način pozabaviti temom antropologije. Morao se suočiti s pitanjem odnosa Crkve i njene vjere, s jedne strane, te odnosa čovjeka i današnjeg svijeta, s druge (isto, str. 1066 sl.). Pitanje postaje još jasnije uzmemo li namjesto općenitog izraza “svijet danas” točniji pojam: Sabor je trebao na nov način determinirati odnos Crkve i suvremenog doba. Taj je odnos imao vrlo problematičan početak s procesom Galileju. Zatim se potpuno razbio kada je Kant smjestio “religiju unutar čistog razuma” i kada se, u radikalnoj fazi francuske revolucije, došlo do širenja slike države i čovjeka koja Crkvi i vjeri praktično nije željela dati nikakav prostor. Sukob vjere Crkve s radikalnim liberalizmom kao i s prirodnim znanostima koje su svojim spoznajama težile obuhvatiti sveukupnu stvarnost sve do krajnjih granica, pokušavajući tvrdoglavo zanijekati “hipotezu Boga”, izazvao je u devetnaestom stoljeću, pod Pijom IX., oštre i radikalne osude takvog duha modernoga doba od strane Crkve. Stoga, na prvi pogled, nije postojao više nikakav otvoren prostor za pozitivno i plodno suglasje, a drastična su bila i odbijanja sa strane onih koji su se smatrali predstavnicima modernoga doba. U međuvremenu, ipak, i u modernom dobu zabilježen razvoj. Uočeno je kako je američka revolucija ponudila model moderne države različit od onog koji su teorijski nudili radikalni slojevi koji su proizašli iz druge faze francuske revolucije. Prirodne su znanosti počele, na sve jasniji način, zapažati vlastita ograničenja, koja je nametnula sama njihova metoda; ta metoda, premda je polučila veličanstvena postignuća, ipak nije bila u stanju obuhvatiti stvarnost u njezinoj sveobuhvatnosti. Tako su se dvije strane počele postupno jedna drugoj otvarati. U razdoblju između dva svjetska rata, a još više nakon drugoga svjetskog rata, katolički državnici su pokazali kako je moguće izgraditi modernu laičku državu, koja ipak nije neutralna spram vrednota, već živi napajajući se na etičkim izvorima koje je otvorilo kršćanstvo. Katolički društveni nauk, koji se postupno razvijao, postao je važan model između radikalnog liberalizma i marksističke teorije države. Prirodne znanosti, koje su se bezrezervno pozivale na vlastitu metodu u kojoj nema mjesta Bogu, shvaćale su na sve jasniji način kako ta metoda nije obuhvaća sveukupnost stvarnosti te su stoga iznova otvorile svoja vrata Bogu, svjesni da stvarnost nadilazi naturalističku metodu i ono što ona može obuhvatiti. Moglo bi se kazati da su se oblikovala tri kruga pitanja, koji su, u doba Drugoga vatikanskog sabora, čekali odgovor. Prije svega bilo je potrebno na nov način definirati odnos između vjere i modernih znanosti; a to je značilo, ne samo modernih znanosti, već i povijesne znanosti jer si je, u jednoj određenoj školi, povijesno-kritička metoda svojatala pravo da ima posljednju riječ u tumačenju Biblije i težila tomu da njezino shvaćanje svetih pisama bude potpuno isključivo, u važnim se točkama sukobljavala s interpretacijom što ju je zastupala vjera Crkve. Na drugom mjestu, trebalo je na nov način odrediti odnos između Crkve i moderne države, koji će davati prostor građanima različitih religija i ideologija, vladajući se prema tim religijama na nepristran način te preuzimajući jednostavno odgovornost za uređen i tolerantan suživot među građanima i za njihovu slobodu u prakticiranju vlastite vjere. S tim je, na trećem mjestu, na općenit način povezan problem vjerske snošljivosti – to je pitanje zahtijevalo novu definiciju odnosa između kršćanske vjere i religija svijeta. Naročito, u odnosu na zločine nacionalsocijalističkih režima i, općenito, retrospektivno gledajući na dugu tešku povijest, trebalo je procijeniti i definirati novi odnos između Crkve i židovske vjere.
Sve su to teme od velike važnosti – bile su to teme drugog dijela Sabora – na kojima se nije moguće šire zaustaviti u ovom kontekstu. Jasno je da se u svim tim područjima, koja u svojoj ukupnosti čine jedinstveni problem, mogao pojaviti neki oblik diskontinuiteta i da se, u nekom smislu, zapravo i javio diskontinuitet, u kojemu se ipak, kada se postave različite razlike između konkretnih povijesnih prilika i njihovih zahtjeva, vidi kako kontinuitet u svojim osnovnim postavkama nije napušten – ta činjenica olako promakne prvom opažanju. Upravo se u toj sveukupnosti kontinuiteta i diskontinuiteta na različitim razinama sastoji narav istinske reforme. U tom procesu novosti u kontinuitetu trebali smo na konkretniji način no ranije naučiti shvaćati da su odluke Crkve koje se odnose na sporedne stvari – primjerice, vezano uz neke konkretne oblike liberalizma ili liberalne interpretacije Biblije – nužno trebale i same biti sporedne, upravo stoga što se odnose na određenu stvarnost koja je u samoj sebi promjenljiva. Valjalo je naučiti priznavati da, u tim odlukama, samo načela izražavaju trajan vidik; ona ostaju kao pozadina i obrazlažu odluku u njoj samoj. Nisu međutim na jednak način trajni konkretni oblici, koji ovise o povijesnim prilikama i mogu dakle biti podložni promjenama. Tako temeljne odluke mogu ostati valjane, dok se oblici njihove primjene u novim kontekstima mogu mijenjati. Tako, primjerice, ako se vjersku slobodu promatra kao izraz čovjekove nesposobnosti da pronađe istinu i slijedom toga se pretvara u kanonizaciju relativizma, tada je ona od društvene i povijesne nužnosti na neprimjeren i neispravan način uzdignuta na metafizičku razinu i tako lišena svoga pravog smisla, što za sobom povlači da ju nikako ne može prihvatiti onaj koji vjeruje da je čovjek kadar upoznati istinu o Bogu i, na temelju nutarnjeg dostojanstva istine, vezan je uz tu spoznaju. Nešto je sasvim drugo promatrati slobodu vjeroispovijesti kao nužnost koja proizlazi iz ljudskog suživota, štoviše kao nutarnju posljedicu istine koja se ne može nametnuti izvana, već ju čovjek mora sam usvojiti i steći posredstvom procesa uvjeravanja. Drugi vatikanski sabor, priznavši i usvojivši Dekretom o vjerskoj slobodi osnovno načelo moderne države, iznova je preuzeo najdublju baštinu Crkve. Ona može biti svjesna da je time u potpunoj suglasnosti s naukom samoga Isusa (usp. Mt 22, 21), kao i s Crkvom mučenika, s mučenicima svih doba. Drevna Crkva, što je nešto sasvim prirodno, molila je za careve i za odgovorne u politici smatrajući to svojom dužnošću (usp. 1 Tim 2, 2); no, dok je molila za careve, odbacivala je klanjati im se, a time je i jasno odbacivala državnu religiju. Mučenici prve Crkve umirali su za svoju vjeru u onog Boga koji se objavio u Isusu Kristu, pa su upravo tako umirali i za slobodu savjesti i za slobodu ispovijedanja vlastite vjere – za ispovijedanje koje ne može nijedna država nametnuti, već iziskuje slobodni čovjekov pristanak potpomognut Božjom milošću. Misionarska Crkva, svjesna svoje zadaće naviještanja svoje poruke svim narodima, mora se zalagati za slobodu vjere. Ona želi prenijeti dar istine koji je namijenjen svima i istodobno jamči narodima i njihovim vlastima da ne želi time uništiti njihov identitet i njihove kulture, već im naprotiv donosi odgovor koji, u najdubljoj nutrini, očekuju – odgovor kojim se mnoštvo kultura ne gubi, već naprotiv raste jedinstvo među ljudima a tako i mir među narodima.

Drugi vatikanski sabor, novom definicijom odnosa između vjere Crkve i nekih bitnih elemenata modernog vremena, razmotrio je ali i korigirao neke povijesne odluke, ali je u tom prividnom diskontinuitetu zapravo zadržao i produbio svoju intimnu narav i svoj pravi identitet. Crkva je, kako prije tako i nakon Sabora, ista jedna, sveta katolička i apostolska Crkva na putovanju kroz vremenska razdoblja; ona nastavlja “svoje hodočašće sred progonstava svijeta i utjeha Božjih”, naviještajući smrt Gospodinovu dok On ne dođe (usp. Lumen gentium, 8). Onaj tko je očekivao da će se ovim temeljnim “da” modernom dobu raspršiti sve napetosti i da će “otvaranje svijetu” ostvareno na taj način sve preoblikovati u čisti sklad, podcijenio je unutarnje napetosti a i proturječja samoga modernog doba; podcijenio je opasnu krhkost ljudske naravi u svim razdobljima povijesti koja je u svakom povijesnom dobu prijetnja čovjekovu hodu. Te opasnosti, s novom čovjekovom moći nad materijom i nad samim sobom, nisu nestale, već poprimaju nove dimenzije: pogled na sadašnje vrijeme to jasno potvrđuje. I u našem vremenu Crkva ostaje “znak osporavan” (Lk 2, 34) – nije bez razloga papa Ivan Pavao II., još kao kardinal, upravo tako naslovio duhovne vježbe koje je propovijedao papi Pavlu VI. i Rimskoj kuriji. Nakana Sabora nije nipošto mogla biti da se dokine to proturječje Evanđelja u odnosu na opasnosti i čovjekove zablude. Njegova je nakana bez sumnje bila izdvojiti kriva i suvišna osporavanja i predstaviti ovom našem svijetu zahtjevnost Evanđelja u svoj njegovoj veličini i čistoći. Korak što ga je Sabor učinio ka modernom dobu, korak koji je dosta netočno predstavljen kao “otvaranje prema svijetu”, pripada u konačnici vječitom problemu odnosa između vjere i razuma, koji se predstavlja uvijek u novim oblicima. Situacija s kojom se Sabor morao uhvatiti u koštac nedvojbeno se dade usporediti s događajima prethodnih razdoblja. Sveti Petar, u svojoj prvoj poslanici, upozorio je kršćane da budu uvijek spremni za odgovor (apo-logia) svakomu tko bi od njih tražio logos, razlog njihove nade (usp. 3, 15). To je značilo da je biblijska vjera trebala ući u diskusiju i u odnos s grčkom kulturom i naučiti raspoznavati pomoću interpretacije crtu razgraničenja, ali i dodira i srodnosti među njima u jedincatom razumu što ga je Bog dao. Kada je u 13. stoljeću, preko židovskih i arapskih filozofa, aristotelovska misao došla u dodir sa srednjovjekovnim kršćanstvom koje je bilo oblikovano platonističkom filozofijom, a vjeri i razumu prijetila opasnost da među njima dođe do nepomirljiva proturječja, naročito je sveti Toma Akvinski bio posrednik novoga susreta između vjere i aristotelovske filozofije, stavljajući tako vjeru u pozitivan odnos s prevladavajućom misli njegova doba. Trnovita rasprava između modernog razuma i kršćanske vjere koja je, u prvi mah, s procesom Galileju, započela na negativan način, zasigurno je prošla mnoge faze, ali s Drugim vatikanskim saborom došlo je doba kada je trebalo sve naširoko premisliti. Njezin je sadržaj, u koncilskim tekstovima, sigurno zacrtan samo u širokim crtama, ali time je određen bitan pravac, tako da je dijalog između razuma i vjere, koji je danas naročito važan, na temelju Drugog vatikanskog sabora pronašao svoj pravac. Sada taj dijalog valja razvijati širokom otvorenošću uma, ali i s onom jasnoćom u razlučivanju duhova što ju svijet s pravom od nas očekuje baš u ovom času. Na taj način možemo danas sa zahvalnošću upraviti svoj pogled na Drugi vatikanski sabor: čitamo li ga i prihvaćamo vođeni ispravnom hermeneutikom, on može biti i postati uvijek sve više velika snaga za trajno potrebnu obnovu Crkve.

Na kraju, trebam li možda još spomenuti onaj 19. travanj ove godine, kad me je Kardinalski zbor izabrao za nasljednika pape Ivana Pavla II., za nasljednika svetog Petra na stolici Rimskog biskupa, što je u meni pobudilo ne mali strah? Ta je zadaća sasvim premašivala ono što bih ikad bio mogao pretpostaviti da će biti moj poziv. Tako sam samo svojim velikim činom pouzdanja u Boga mogao u poslušnosti kazati svoj “da” na taj izbor. Kako tada, tako i danas preporučam se u molitvu svih vas, računam na njenu snagu i potporu. Istovremeno želim sada od srca zahvaliti svima onima koji su me prihvatili i koji me i sada prihvaćaju s tolikim povjerenjem, dobrotom i razumijevanjem, prateći me iz dana u dan svojim molitvama.

Božić je blizu. Gospodin Bog se prijetnjama povijesti nije suprotstavio nekom izvanjskom silom, kako bismo mi to ljudi, prema našim ovozemnim shvaćanjima, očekivali. Njegovo je oružje dobrota. Objavio se kao djetešce, rođen u štalici. Upravo na taj način on suprotstavlja svoju potpuno različitu vlast razornim silama nasilja. Upravo tako on spašava. Upravo tako nam pokazuje ono što spašava. Želimo, ovih božićnih dana, poći mu ususret puni pouzdanja, poput pastira, poput mudraca s Istoka. Molimo Mariju da nas povede Gospodinu. Molimo Njega da njegov lik svijetli na nama. Molimo ga da On sam pobijedi nasilje u svijetu te da nam dadne kušati moć njegove dobrote. Ovim osjećajima od srca svima vama udjeljujem apostolski blagoslov.

Prijevod: prof. dr. sc. Tomislav Zdenko Tenšek