KRENIMO BEZ OKLIJEVANJA U MISIJU AD GENTES

“O ljubavi Jahvinoj pjevat ću dovijeka” (Ps 89 (88), 2)

Draga braćo i sestre!
1. S dubokom smo radošću slavili Veliki jubilej spasenja, vrijeme milosti za cijelu Crkvu. Božansko milosrđe, koje je svaki vjernik mogao iskusiti, postalo nam je poticaj “da izvezemo” na pučinu, sa zahvalnošću se spominjući prošlosti, oduševljeno živeći sadašnjost i s pouzdanjem se otvarajući budućnosti, u uvjerenju da “Isus Krist jučer i danas isti je – i uvijeke” (Heb 13,8) (usp. apostolsko pismo Ulaskom u novo tisućljeće 1). To stremljenje budućnosti, rasvijetljenoj nadom, mora biti temelj cjelokupnog djelovanja Crkve u novom tisućljeću. To je poruka kojom se želim obratiti svakom vjerniku u prigodi Svjetskoga misijskog dana, koji će se slaviti 21. listopada.

2. Vrijeme je doista da gledamo naprijed, upirući svoj pogled u Isusovo lice (usp. Heb 12,2). Duh nas poziva “usmjeriti se prema budućnosti koja nas čeka” (Ulaskom u novo tisućljeće, 3), svjedočiti i ispovijedati Krista, zahvaljujući za “čudesa” koja je Bog učinio za nas: “O ljubavi Gospodnjoj pjevat ću dovijeka” (Ps 89,2) (isto, 2). U prigodi prošlogodišnjeg Svjetskoga misijskog dana htio sam podsjetiti na to kako misijska zauzetost izvire iz gorljivog razmatranja Isusa. Kršćanin koji razmatra Isusa Krista ne može, a da ne bude zahvaćen njegovim sjajem (usp. Vita consecrata 14), zalažući se da posvjedoči svoju vjeru u Krista, jedinog Otkupitelja svijeta.
Razmatranje Gospodinova lica vodi učenike promatranju lica muževa i žena današnjice: doista, Gospodin sama sebe poistovjećuje “s najmanjim od svoje braće” (usp. Mt 25,40.45). Razmatranje Isusa koji je “prvi i najveći navjestitelj evanđelja” (Evangelii nuntiandi, 7) i nas čini navjestiteljima evanđelja. Ono nam doziva u svijest njegovu želju da dadne vječni život onima koje mu je Otac dao (usp. Iv 17,2). Bog želi da se “svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine” (1 Tim 2,4) i Isus je znao da je Očeva volja bila da i drugim gradovima navijesti Kraljevstvo Božje: “Jer za to sam poslan” (Lk 4,43)
Plod je promatranja “najmanje braće” i otkriće kako svaki čovjek – premda na način koji je za nas tajanstven – traži Boga, jer ga je on stvorio i jer ga ljubi. Otkrili su to i prvi učenici: “[Gospodine], svi te traže” (Mk 1,37). I “Grci” su, u ime svih budućih naraštaja, tražili: “Htjeli bismo vidjeti Isusa” (Iv 12, 21).
Da, Krist je istinsko svjetlo koje prosvjetljuje svakog čovjeka koji dođe na ovaj svijet (usp. Iv 1,9 ): svi ga ljudi traže “ne bi li ga kako napipali i našli” (Dj 17,27), vođeni nekom unutarnjom privlačnom snagom čije podrijetlo ni sami pravo ne poznaju. Ona je skrivena u Božjem srcu, gdje kuca želja za sveopćim spasenjem. Njegovim nas Bog čini svjedocima i navjestiteljima. Zbog toga nas ispunja – kao pri nekim novim Duhovima – ognjem Duha Svetoga, svojom ljubavlju i svojom prisutnošću: “Ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta” (Mt 28,20).

3. Plod je Velikog jubileja i stav kojega Bog traži od svakog kršćanina, naime da u budućnost gleda s vjerom i nadom. Gospodin nam iskazuje čast time što nam ukazuje svoje povjerenje i što nas postavlja u svoju službu, očitujući nam svoje milosrđe (usp. 1 Tim 1,12.13 ). Taj poziv nije pridržan samo nekolicini, već je upućen svima, svakom kršćaninu u njegovim životnim prilikama. U apostolskom pismu Ulaskom u novo tisućljeće, napisao sam s obzirom na to: “Ta će gorljivost pobuditi u Crkvi novi misionarski duh koji neće moći biti povjeren malom broju ‘stručnjaka’, već će morati obuhvatiti odgovornost svih članova Božjeg naroda. Tko je uistinu susreo Krista, ne može ga držati za sebe, nego ga mora naviještati. Potreban je novi apostolski zamah, življen kao svakodnevna zauzetost zajednica i kršćanskih skupina… Kristova ponuda treba biti svima dana s povjerenjem. Bit će upućena odraslima, obiteljima, mladima, djeci, bez da se ikada prešute najradikalniji zahtjevi evanđeoske poruke, ali izlazeći ususret zahtjevima svakoga pojedinca, što se tiče osjetljivosti i govora prema primjeru sv. Pavla koji je rekao: ‘Svima bijah sve da pošto-poto neke spasim’ (1 Kor 9,22 )” (br. 40).
Poziv na misije ima jedinstvenu žurnost, napose ako promatramo onaj dio čovječanstva koji Isusa ne poznaje ili ga ne priznaje. Da, braćo i sestre, misija ad gentes danas je važnija no ikad. U srcu čuvam utisnuto lice čovječanstva koje sam imao priliku promatrati na svojim hodočašćima; to je Kristovo lice koje se odražava na licima siromašnih i onih koji trpe; Kristovo lice koje se zrcali na onima koji lutaju “kao ovce bez pastira” (Mk 6,34). Svaki muškarac i svaka žena imaju pravo biti poučeni “u mnogočemu” (isto).
Suočen s vlastitom krhkošću i nedostatnošću čovjek, i sam apostol, u napasti je da ljude otpusti. Međutim upravo je to trenutak u kojem svatko od nas, promatrajući lice Ljubljenoga, mora ponovno začuti Kristove riječi: “Ne treba da idu, dajte im vi jesti” (Mt 14,16; usp. Mk 6, 37). Tako se istodobno doživljava i ljudska slabost i Gospodinova milost. Svjesni svoje neizbježne slabosti, kojom smo duboko označeni, osjećamo potrebu zahvaliti Gospodinu za ono što je učinio za nas, kao i za ono što će u svojoj milosti još učiniti.

4. Kako se ovom prigodom ne sjetiti svih misionara i misionarki, svećenika, redovnika, redovnica i laika kojima je misija ad gentes i ad vitam postala smisao života? Oni već samim svojim životom navještaju “bez kraja milost Gospodinovu” (Ps 89). Nerijetko taj “bez kraja” vodi sve do prolijevanja krvi: koliki su u proteklom stoljeću postali “svjedoci vjere”! Zahvaljujući također njihovu velikodušnom predanju Božje se Kraljevstvo moglo širiti. Njima upućujemo svoju zahvalu, praćenu molitvom. Njihov primjer daje poticaj i potporu svim vjernicima koji iz njega mogu crpsti hrabrost, jer se vide “okruženi tolikim oblakom svjedoka” (Heb 12,1) koji su svojim djelima i riječima činili i nastavljaju činiti da evanđelje odjekuje na svim kontinentima.
Da, braćo i sestre, ne možemo prešutjeti ono što smo vidjeli i čuli (usp. Dj 4,20). Vidjeli smo kako se djelovanje Duha Svetoga i slava Božja očituju u slabosti (usp. 2 Kor 12; 1 Kor 1). I danas su mnogi muškarci i žene svojim predanjem i žrtvom rječit dokaz Božje ljubavi. Od njih smo primili vjeru i oni nas potiču da i mi, na svoj način, postanemo navjestitelji i svjedoci otajstva.

5. Misija je “radostan naviještaj dara koji je za sve, i koji se nudi svima s najvećim poštivanjem svačije slobode. To je dar objave Boga-Ljubavi koji je ‘tako ljubio svijet da je dao svoga Sina Jedinorođenca#! (Iv 3,16 ) … Tako se Crkva ne može osloboditi misijske djelatnosti među narodima i prvotna zadaća onoga što zovemo missio ad gentes ostaje naviještaj da je Krist ‘Put Istina i Život’ (Iv 14,6) u kojemu ljudi nalaze spasenje” (Ulaskom u novo tisućljeće, 56). To je poziv svima, to je žurni apel svima i zahtijeva spreman i velikodušan odgovor. Moramo krenuti! Treba poći na put bez oklijevanja, poput Marije, Isusove Majke, poput pastira, probuđenih prvim navještajem anđela, poput Magdalene kada je ugledala Uskrsnuloga. “Naš korak, na početku ovoga novog stoljeća, treba biti hitriji u prolaženju putovima svijeta… Svake nedjelje uskrsnuli Krist upućuje nam nešto poput poziva u dvoranu Posljednje večere, gdje se uvečer ‘prvoga dana poslije subote’ (Iv 20 ,19 ) predstavio svojima, kako bi u njih ‘dahnuo’ životvorni dar Duha i kako bi ih uveo u veliku pustolovinu evangelizacije” (isto, 58).

6. Draga braćo i sestre! Misija zahtijeva molitvu i konkretnu zauzetost. Mnogobrojne su potrebe koje zahtijeva sveobuhvatno širenje Evanđelja.
Ove je godine 75. obljetnica Svjetskoga misijskog dana kojeg je ustanovio papa Pio XI., udovoljivši molbi Papinskog djela za širenje vjere da se “odredi” “dan molitve i promicanja misija koji bi se istog dana slavio u svim biskupijama, župama i ustanovama katoličkog svijeta… i da bi se poticalo skupljanje priloga za misije” (Sveta Kongregacija za obrede Ustanovljenje Svjetskog misijskog dana, 14. travnja 1926.; AAS 19 (1927.), str. 23 sl.). Od tada je Svjetski misijski dan osobita prigoda da se Božji narod podsjeti na trajnu vrijednost misionarskog poslanja, jer “misija se tiče svih kršćana, svih biskupija i župa, crkvenih ustanova i udruženja” (usp. enciklika Redemptoris missio, 2).
To je ujedno i prikladni povod da se istakne “da misijama nije potrebna samo pomoć, nego i sudjelovanje u naviještanju i ljubavi prema siromasima. Sve što smo od Boga primili – život kao i materijalna dobra – nije naše” (isto, br. 81). Taj je dan važan u životu Crkve “jer uči kako darivati: u euharistijskom slavlju, to jest kao prinos Bogu, i za sve misije svijeta” (isto). Neka ovogodišnja obljetnica bude povlaštena prigoda za razmišljanje o nužnosti većega zajedničkog nastojanja oko promicanja misijskog duha i priskrbljivanja nužnih materijalnih sredstava potrebnih misionarima.

7. U homiliji na završetku Velikog jubileja 6. siječnja 2001. rekao sam: “Moramo ponovno krenuti od Krista s duhovskim žarom i obnovljenim zanosom. Krenuti od njega nadasve u svakidašnjem nastojanju oko svetosti, po molitvi i slušanju njegove Riječi. Ponovno krenuti od njega da svjedočimo njegovu ljubav” (br. 8).

Zato:

Kreni od Krista, ti koji si našao milosrđe.
Kreni od Krista, ti koji si oprostio i zadobio oproštenje.
Kreni od Krista, ti koji si upoznao bol i trpljenje.
Kreni od Krista, ti koji si kušan mlakošću: godina milosti je beskrajna.
Kreni od Krista, Crkvo novog tisućljeća.
Pjevaj i kreni! (usp. Obred zatvaranja mise blagdana Bogojavljenja 2001.)

Neka nas Marija, Majka Crkve, Zvijezda evangelizacije, prati na našem putu, kao što je na Duhove ostala s učenicima. Njoj se s pouzdanjem obraćamo. Neka nam Gospodin po njezinu zagovoru udijeli dar ustrajnosti u misionarskom poslanju, koje se tiče cijele crkvene zajednice.
S tim osjećajima sve vas blagoslivljam.

Iz Vatikana, na svetkovinu Duhova, 3. lipnja 2001.

Ivan Pavao II.