Krist je Spasitelj i današnjega čovjeka

“Salvator noster natus est in mundo” (Rimski misal)
“Spasitelj se naš rodio u svijetu”! Ove smo noći još jednom u svojim crkvama slušali ovaj navještaj koji, unatoč prolasku stoljeća, čuva netaknutom svoju novost. To je nebeski navještaj koji nas poziva da ne strahujemo, jer se pojavila “velika radost za sav narod” (Lk 2,10). To je navještaj nade jer objavljuje da se te noći prije više od dvije tisuće godina “u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin” (Lk 2,11). Tada pastirima koji su se nalazili na betlehemskom brežuljku, a danas nama, stanovnicima ovog našeg svijeta, božićni anđeo ponavlja: “Rodio se Spasitelj! Rodio se za vas! Pođite, pođite mu se pokloniti!”
No, ima li još uvijek vrijednost i značenje neki “Spasitelj” čovjeku trećega tisućljeća? Je li još uvijek potreban neki “Spasitelj” čovjeku koji je stigao do Mjeseca i Marsa i želi osvojiti svemir; čovjeku koji bez ograničenja istražuje tajne prirode i uspijeva odgonetnuti čak i čudesne kodove ljudskog genoma? Ima li potrebu za nekim Spasiteljem čovjek koji je izmislio interaktivnu komunikaciju, koji istražuje virtualni ocean Interneta, te je, zahvaljujući suvremenim i naprednim tehnologijama sredstava komunikacije, Zemlju – taj zajednički dom – već načinio malim globalnim selom? Čini se kao da je ovaj čovjek dvadeset i prvog stoljeća i poletni stvaratelj neupitnih uspjeha i siguran i samodostatan graditelj vlastite sudbine.

Čini se, ali nije tako. Ljudi još uvijek umiru od gladi i žeđi, od bolesti i siromaštva u ovom vremenu obilja i izopačenog konzumizma. Još ima onih koji su robovi, izrabljivani i povrijeđena dostojanstva. Drugi su opet žrtve rasne i vjerske mržnje, te netolerantnošću i diskriminacijom, uplitanjem političke vlasti ili fizičkim i moralnim prinudama spriječeni slobodno izražavati svoju vjeru. Ima, nadalje, onih koji vide kako se bilo njima osobno bilo njihovim najdražima, posebice djeci, prijeti oružjem, terorizmom i svakovrsnim nasiljem i to sve u dobu u kojem svi zazivaju i proglašavaju napredak, solidarnost i mir za sve. Što tek reći i o onima koji su, bez nade u promjenu, prisiljeni napustiti vlastiti dom i domovinu da bi negdje drugdje pronašli uvjete života dostojne čovjeka? Kako pomoći onima koje su zaveli lažni proroci sreće, koji nisu kadri uspostaviti čvrste odnose i prihvatiti stalnu odgovornost za svoju sadašnjost i za svoju budućnost te su zatočeni u stiješnjenom prostoru usamljenosti te često završavaju kao robovi alkohola ili droge? Što misliti o onima koji izabiru smrt u uvjerenju da time veličaju život?

Kako ne čuti da se upravo iz najvećih dubina toga veselju predanog i u beznađe utonulog čovječanstva izdiže bolni vapaj za pomoć? Božić je: danas u svijet ulazi “svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka” (Iv 1,9). “Riječ tijelom postade i nastani se među nama” (Iv 1,14), naviješta evanđelist Ivan. Danas, upravo danas, Krist ponovno dolazi “među svoj narod” i onome koji ga prima daje “moć da postane dijete Božje”; to jest pruža mu mogućnost da promatra božansku slavu i bude dionikom one radosti Ljubavi, koja je za nas u Betlehemu postala tijelom. Danas se također “Spasitelj naš rodio u svijetu”, jer zna da nam je potreban.

Unatoč tolikim oblicima napretka, ljudsko je biće ostalo ono što je oduvijek i bilo: sloboda razapeta između dobra i zla, između života i smrti. Upravo tu, u dubini svoga bića, u onome što Biblija naziva “srcem”, čovjek uvijek ćuti potrebu da bude “spašen”. I u ovom postmodernističkom dobu možda još i više treba Spasitelja, jer društvo u kojem živi postalo je složenije, a prijetnje njegovu osobnom i moralnom integritetu podmuklije. Tko ga može zaštititi ako ne Onaj koji ga ljubi do te mjere da na križu žrtvuje svoga jedinorođenoga Sina kao Spasitelja svijeta?

“Salvator noster”, Krist je Spasitelj i današnjega čovjeka. Tko će učiniti da u svakom kutku zemlje vjerodostojno odjekuje ova poruka nade? Tko će se založiti za to da se prizna, zaštiti i promiče cjelovito dobro ljudske osobe, što je uvjet mira, poštujući svakog muškarca i svaku ženu u njihovu dostojanstvu? Tko će nam pomoći da shvatimo kako je dobrom voljom, razumnošću i umjerenošću moguće izbjeći zaoštravanje sukoba, pa i dovesti do pravednih rješenja? S živom zabrinutošću, na ovu svetkovinu, razmišljam o području Bliskog istoka, obilježeno tolikim teškim krizama i sukobima, te se nadam da će se otvoriti put za pravedan i trajan mir, uz poštovanje neotuđivih prava naroda. U ruke božanskoga betlehemskog Djetešca polažem znakove obnovljenog dijaloga između Izraelaca i Palestinaca, kojima svjedočimo ovih posljednjih dana, te nadu u povoljan razvoj događaja. Uzdam se da će, nakon toliko žrtava, razaranja i nesigurnosti, preživjeti i napredovati demokratski Libanon, otvoren za različitosti, u dijalogu kultura i religija. Pozivam sve u čijim je rukama sudbina Iraka da učine sve da se zaustavi nasilje koje je u toj zemlji donijelo tolika krvoprolića te da se svakom njezinu stanovniku osigura normalan život. Upućujem molitvu Bogu da u Šri Lanki sukobljene strane uslišaju želju naroda za budućnošću bratstva i solidarnosti; da u Darfuru i drugdje u Africi prestanu bratoubilački sukobi i da što prije zacijele otvorene rane u tijelu toga kontinenta, te se učine potrebni koraci ka pomirenju, demokratizaciji i razvoju. Neka božansko Djetešce, Knez mira, učini da se ugase žarišta napetosti koja dovode u pitanje budućnost ostalih dijelova svijeta, posebice u Europi i u Latinskoj Americi.

“Salvator noster”: to je naša nada; to je navještaj što ga Crkva donosi i o današnjem Božiću. S Utjelovljenjem, napominje Drugi vatikanski sabor, Sin Božji sjedinio se na neki način s čovjekom (usp. Gaudium et spes, 22). Stoga je Rođenje Glave, ujedno i rođenje Tijela, kako je to izrekao i sveti papa Lav Veliki. U Betlehemu se rodio kršćanski narod, otajstveno tijelo Kristovo u kojem je svaki ud duboko sjedinjen s drugim u potpunom zajedništvu. “Spasitelj naš rodio se za sve”. To moramo naviještati ne samo riječima, već i čitavim svojim životom, dajući svijetu svjedočanstvo jedinstvenih i otvorenih zajednica, u kojima vlada bratstvo i opraštanje, prihvaćanje i međusobno služenje, istina, pravda i ljubav.
Zajednica koju je Krist spasio: to je istinska narav Crkve koja se hrani Riječju i euharistijskim Tijelom. Samo iznova otkrivajući primljeni dar Crkva može svjedočiti svima Krista Spasitelja. Čini to poletno i zauzeto, uz puno poštivanje svake kulturne i vjerske tradicije; čini to s velikom radošću, znajući da Onaj koga ona naviješta ne uklanja ništa što je istinski ljudsko, već sve privodi punini. Zapravo, Krist dolazi uništiti jedino zlo i grijeh; sve drugo On uzdiže i usavršuje. Krist nas ne spašava od naše ljudskosti, već pomoću nje; ne spašava nas od svijeta, nego je došao u svijet da bi se po Njemu svijet spasio (usp. Iv 3,17).

Draga braćo i sestre, gdjegod bili, neka do vas stigne ova poruka radosti i nade: Bog je postao čovjekom u Isusu Kristu, rođen je od Marije Djevice i ponovno se rađa danas u Crkvi. On je taj koji svima donosi ljubav nebeskoga Oca. On je Spasitelj svijeta! Ne bojte se, otvorite mu srce, prihvatite ga, kako bi njegovo kraljevstvo ljubavi i mira postalo zajednička baština sviju. Sretan Božić!