Kristov kenosis

Kateheza br. 5 – Krist, sluga Božji
Uvodno biblijsko čitanje: Fil 2,6-11
“On, trajni lik Božji,
nije se kao plijena držao
svoje jednakosti s Bogom,
nego sam sebe #!oplijeni#!
uzevši lik sluge,
postavši ljudima sličan;
obličjem čovjeku nalik,
ponizi sam sebe,
poslušan do smrti,
smrti na križu.
Zato Bog njega preuzvisi
i darova mu ime,
ime nad svakim imenom,
da se na ime Isusovo
prigne svako koljeno
nebesnika, zemnika i podzemnika.
I svaki će jezik priznati:
#!Isus Krist jest Gospodin!#! –
na slavu Boga Oca”.

1. Liturgija večernje obuhvaća, osim psalama, također neke biblijske pjesme. Ova koja je upravo svečano proglašena sigurno je jedna od najznačajnijih i odlikuje se snažnom teološkom zbijenošću. Riječ je o himnu koji je uklopljen u drugo poglavlje poslanice svetoga Pavla kršćanima Filipina, grčkoga grada koji je bio prva dionica apostolova misijskog naviještanja u Europi. Himan je smatran izričajem liturgije prve kršćanske zajednice i prava je sreća za naš naraštaj da se može pridružiti, u vremenskom razmaku od dvije tisuće godina, molitvi apostolske Crkve.
Himan pokazuje dvostruku vertikalnu putanju, najprije silazni a potom uzlazni pokret. S jedne je strane, naime, silazak Sina Božjega u poniznosti kada, u utjelovljenju, postaje čovjekom iz ljubavi prema ljudima. On se strovaljuje u kenosis, odnosno u “oplijenjenost” svoje božanske slave, sve do smrti na križu, kazne za robove po kojoj je postao najmanji od svih ljudi i koja ga je učinila pravim bratom trpećeg, grešnog i odbačenog čovječanstva,

2. S druge strane, tu je trijumfalni uzlazak koji se ispunja na Uskrs kada Otac Krista ponovno vraća u sjaj božanstva i kada biva slavljen kao Gospodin od sveg svemira i od svih sada već otkupljenih ljudi. Nalazimo se pred veličanstvenim ponovnim čitanjem Kristova otajstva, posebno onoga uskrsnog. Sveti Pavao, osim što proglašava uskrsnuće (usp. 1 Kor 15,3-5), pribjegava također definiciji Kristove Pashe kao “uzvišenju”, “uzdizanju”, “proslavljenju”.
Dakle, iz sjajnog obzora božanske transcendencije Božji Sin je prešao beskrajnu udaljenost koja postoji između Stvoritelja i stvorenja. On se nije kao plijena držao “svoje jednakosti s Bogom”, koja mu pripada po naravi a ne po prigrabljivanju: nije želio tu povlasticu ljubomorno čuvati kao blago niti je koristiti na vlastitu korist. Štoviše, Krist se “oplijenio”, “ponizio” samog sebe i pojavio se kao siromašan, slab, određen za sramotnu smrt raspeća. Upravo iz toga krajnjeg poniženja kreće veliki uzlazni pokret opisan u drugom dijelu Pavlova himna (usp. Fil 2,9-11).

3. Bog sada “uzvisuje” svog Sina darujući mu slavno “ime”, koje, u biblijskom rječniku, označava samu osobu i njezino dostojanstvo. To ime je Kyrios, Gospodin, sveto ime biblijskoga Boga, sada primijenjeno na uskrsloga Krista. Pred njim koljena prigiba svemir opisan prema trostrukoj razdiobi neba, zemlje i podzemlja.
Slavni se Krist, tako, pojavljuje na kraju himna, kao Pantokrator, to jest svemogući Gospodin koji sjedi na pobjedničkom prijestolju u apsidama ranokršćanskih i bizantskih bazilika. On još uvijek nosi znakove muke, to jest svoga pravog čovještva, no sada se pokazuje u slavi svojega božanstva. Blizak nama u trpljenju i u smrti, Krist nas sada privlači u svoju slavu, blagoslivljajući nas i čineći nas dionicima svoje vječnosti.

4. Zaključimo naše razmišljanje o Pavlovom himnu oslanjajući se na riječi svetog Ambrozija, koji se često vraća slici Krista koji “oplijeni sam sebe”, koji se ponizio i takorekuć poništio samog sebe (exinanivit semetipsum) u utjelovljenju i u prinošenju samog sebe na križu.
Na osobit način, u Komentaru na psalam CXVIII milanski biskup se ovako izražava: “Krist, raspet na drvu križa… proboden je kopljem i iz njegova su boka potekli krv i voda ugodniji od svake pomasti, žrtva mila Bogu, proširivši po cijelom svijetu miris posvećenja… Tada je Isus, proboden, pronio miris oproštenja grijeha i otkupljenja. Doista, postavši čovjekom iz Riječi koja je bio, bio je ograničen i postao siromašan, premda bogat, da bi nas obogatio svojim siromaštvom (usp. 2 Kor 8,9); bio je moćan, a postao je jadnikom, dotle da ga Herod preziraše i ismijavaše; umio je potresti zemlju, a ipak je ostao pribijen na tom drvu; zatvarao je nebo u okrilje tame, stavljao je svijet na križ, a ipak je postavljen na križ; priklonio je glavu, a ipak je iz smrti izašao kao Riječ; bio je usmrćen, a ipak je sve ispunio. Sišao je Bog, uzašao čovjek; Riječ je tijelom postala da tijelo može tražiti za sebe prijestolje Riječi s desna Bogu; cijeli je bio jedna rana, a ipak je iz njega tekla pomast, izgledao je neplemenito, a ipak se u njemu raspoznavao Bog” (III,8, SAEMO IX, Milano-Rim, 1987., str. 131-133).