Kršćanin - oslobođen vlasti zla

Kataheza br. 7 – Druga Večernja – Nedjelja 1. tjedna
Uvodno biblijsko čitanje: Psalam 114. Čudesa izlaska iz Egipta

Kad izađe Izrael iz Egipta, / i kuća Jakovljeva iz naroda barbarskog, / Judin mu dom posta svetište, / a Izrael kraljevstvo njegovo. / Vidje more i uzmače, / a Jordan ustuknu. / Bregovi skakahu poput ovnova, / i brežuljci poput jaganjaca.
Što ti je, more, da uzmičeš? / Jordane, zašto natrag okrećeš? / Bregovi, zašto skačete poput ovnova, / i vi, brežuljci, poput jaganjaca? / Dršći, zemljo, pred licem Gospodnjim, / pred licem Boga Jakovljeva. / On hrid pretvara u slap vodeni
i stijenu u izvor vode.

1. Radosna i pobjednička pjesan što je upravo naviještena, podsjeća na izlazak Izraela iz podjarmljenosti Egipćanima. Psalam 114 dio je one zbirke koju je židovska predaja nazvala “Egipatski hallel”. To su psalmi 113-118, neka vrsta pjesmarice koja je korištena prvenstveno u liturgiji židovske Pashe. Kršćanstvo je preuzelo psalam 114 s istim pashalnim značenjem, ali i otvarajući ga za novo razumijevanje koje proizlazi iz Kristova uskrsnuća. Izlazak što ga slavi ovaj psalam postaje, stoga, slika jednoga drugog oslobođenja, korjenitoga i sveopćega. Dante u svojoj Božanstvenoj komediji stavlja ovaj himan, prema Vulgatinu prijevodu, na usta duša u čistilištu: “In exitu Israel de Aegypto (O izlasku Izraela iz Egipta) / pjevahu svi jednim glasom…” (Čistilište II, 46-47). On, tako, u ovome psalmu vidi pjesmu iščekivanja i nade onih koji su se uputili, nakon čišćenja od svakoga grijeha, prema krajnjem cilju – zajedništvu s Bogom u raju.

2. Pratimo sada tematski i duhovni slijed te kratke molitvene kompozicije. U uvodu se (usp. rr. 1-2) podsjeća na Izraelov izlazak iz egipatskoga ropstva sve do ulaska u onu obećanu zemlju koja je “svetište” Božje, to jest mjesto njegove prisutnosti posred naroda. Dapače, zemlja i narod stopljeni su u jedno: Juda i Izrael, pojmovi kojima se označavala bilo zemlja bilo izabrani narod, shvaćaju se kao tron Gospodinove prisutnosti, njegovo osobito vlasništvo i baština (usp. Izl 19,5-6).
Nakon toga teološkog opisa, jednog od temeljnih čimbenika vjere Staroga zavjeta, to jest navještaja čudesnih djelâ Božjih u korist svoga naroda, psalmist duhovno i simbolički produbljuje sastavne događaje toga navještaja.

3. Crveno more izlaska iz Egipta i Jordan ulaska u Svetu zemlju poosobljeni su i preoblikovani u svjedoke i oruđa koja sudjeluju u oslobođenju što ga je izveo Gospodin (usp. Ps 114,3-5). Na početku, u izlasku, evo more se povlači kako bi dopustilo prijelaz Izraelu i, na kraju hoda kroz pustinju, evo Jordan okreće svoj tôk, ostavljajući suho korito kako bi omogućio prelazak procesiji sinova Izraelovih (usp. Jš 3-4). U središtu se podsjeća na sinajsko iskustvo: sada su bregovi ti koji sudjeluju u velikome božanskom objavljenju, koje se ostvaruje na njihovim vrhuncima. Slični živim stvorovima, skakuću poput ovnova i jaganjaca. Uz tako životno poosobljenje Psalmist ispituje bregove i brežuljke o razlogu njihove uznemirenosti: “Bregovi, zašto skačete poput ovnova, i vi, brežuljci, poput jaganjaca?” (Ps 114,6). Njihov odgovor nije donijet: ponuđen je neizravno putem naloga upućenog zemlji da i ona zadršće “pred licem Gospodnjim” (usp. r. 7). Uznemirenost bregova i brežuljaka bio je, dakle, trzaj klanjanja pred Gospodinom, Bogom Izraelovim, čin slavnoga uzvišenja Boga transcendentnoga i spasitelja.

4. To je tema završnoga dijela Psalma 114 (rr. 7-8) koji uvodi novi značajni događaj Izraelova hoda kroz pustinju – izviranje vode iz stijene u Meribi (usp. Izl 17,1-7; Br 20,1-13). Bog pretvara stijenu u izvor vode koji postaje jezero: u temelju ovoga čudesnoga znaka nalazi se njegova očinska briga za narod.
Taj čin dobiva, tako, simboličko značenje: postaje znak spasenjske ljubavi Gospodina koji podržava i obnavlja čovječanstvo koje napreduje pustinjom povijesti. Kao što je poznato, sveti će Pavao preuzeti tu sliku i, temeljeći se na židovskoj predaji o stijeni koja je pratila Izrael na njegovu putu kroz pustinju, protumačiti ga kristološki: “…svi su isto duhovno piće pili. A pili su iz duhovne stijene koja ih je pratila; stijena bijaše Krist.” (1Kor 10,4).

5. Na toj liniji, veliki kršćanski učitelj kao što je Origen, tumačeći izlazak naroda iz Egipta, misli na novi izlazak kršćanâ. On to ovako izriče: “Ne mislite da je samo onomad Mojsije izveo narod iz Egipta: i sada te Mojsije kojega imamo uz nas…, to jest Božji zakon, želi izvesti iz Egipta; ako ga budeš slušao, odvest će te od faraona… Ne želi da ostaneš u tjelesnim djelima tame, nego da iziđeš u pustinju, da stigneš na mjesto slobodno od nemira i bibanja svijeta, da stigneš u mir i utihu… Kada dakle budeš stigao u to mjesto mira, tamo ćeš moći žrtvovati Gospodinu, tamo ćeš moći prepoznati Božji zakon i silu božanskoga glasa” (Omelie sull’Esodo, Roma 1981, str. 71-72). Preuzimajući pavlovsku sliku koja priziva prelazak mora, Origen nastavlja: “Apostol ovo naziva krštenjem što ga je Mojsije izvršio u oblaku i u moru, kako bi i ti, koji si u Krista kršten, u vodi i u Duhu Svetomu, znao da te slijede Egipćani i da te žele ponovo zvati u svoju službu, to jest vlastima ovoga svijeta i zlim duhovima čiji si rob bio. Oni te naravno nastoje slijediti, no ti siđi u vodu i nepovrijeđen pobjegni te, opravši mrlje grijehâ, ponovo iziđi iz nje kao novi čovjek spreman zapjevati novu pjesmu (ibid. str. 107).