Marija i Kristovo uskrsnuće

Uvodno biblijsko čitanje: “Doista, predadoh vam ponajprije što i primih: Krist umrije za grijehe naše po Pismima; bi pokopan i uskrsnu treći dan po Pismima; ukaza se Kefi, zatim Dvanaestorici. Potom se ukaza braći kojih bijaše više od pet stotina zajedno” (1 Kor 15,3-6a).
Nakon što je Isus položen u grob, “Marija ostaje sama da održi živim žar vjere, pripravljajući se prihvatiti radostan i iznenađujući navještaj uskrsnuća” (Govor na generalnoj audijenciji: L#!osservatore romano, 4. travnja 1996, str. 4). Očekivanje proživljeno na Veliku subotu jedan je od najuzvišenijih trenutaka vjere Gospodinove Majke: U tmini koja obavija svemir, ona se potpuno pouzdaje u Boga života i, navraćajući se na Sinovljeve riječi, pouzdaje se u potpuno ostvarenje božanskih obećanja.
Evanđelja navode različita ukazivanja Uskrsloga ali ne susret Isusa sa svojom Majkom. Ova šutnja ne može dovesti do zaključka da se nakon uskrsnuća Krist nije pojavio Mariji; poziva nas ipak potražiti razloge takva izbora od strane evanđelista.
Pretpostavivši “izostavljanje”, ono bi se moglo pripisati činjenici da koliko je potrebno za našu spasenjsku spoznaju povjereno je riječi “svjedoci od Boga predodređeni” (Dj 10,41), tojest apostoli, koji “velikom silom davahu svjedočanstvo o uskrsnuću Gospodina Isusa” (Dj 4,33). Prije njih Uskrsli se javio nekim vjernim ženama radi njihove crkvene zadaće: “Idite, javite mojoj braći da pođu u Galileju! Ondje će me vidjeti!” (Mt 28,10).
Ako pisci Novoga zavjeta ne govore o susretu Majke s uskrslim Sinom, to se može pripisati činjenici da bi se takvo svjedočanstvo moglo smatrati, sa strane onih koji niječu uskrsnuće Gospodinovo, previše osobnim, i stoga nedostojnim vjere.
2. Evanđelja, osim toga, iznose mali broj ukazanja uskrsloga Isusa, i sigurno ne potpuni izvještaj onoga što se dogodilo u četrdeset dana nakon uskrsnuća. Sveti Pavao donosi ukazanje “braći, kojih bijaše više od pet stotina zajedno” (1 Kor 15,6). Kako opravdati da činjenicu poznatu mnogima evanđelisti nisu zabilježili, unatoč njezinoj izuzetnosti? To je očiti znak da druga ukazanja Uskrsloga, premda brojna i poznata, nisu bila zabilježena. Kako bi Djevica, nazočna u prvoj zajednici učenika (usp. Dj 1,14), mogla biti isključena iz broja onih koji su susreli njezina božanskoga Sina, uskrsla od mrtvih? Ne bi li možda Marijina odsutnost iz skupine žena koje su se u osvit uputile ka grobu (usp. Mk 16,1; Mt 28,1), mogla biti pokazatelj činjenice da je ona već susrela Isusa? Ovaj bi zaključak našao potvrdu i u činjenici da su prve svjedokinje uskrsnuća, po Isusovoj volji, bile žene, koje su ostale vjerne podno križa i stoga najpostojanije u vjeri. Jednoj od njih, Mariji Magdaleni, doista, Uskrsli povjerava prenijeti poruku apostolima (usp. Iv 20,17-18).
I ta činjenica možda dopušta misliti da se Isus pokazuje najprije svojoj Majci, onoj koja je ostala najvjernija i u kušnji sačuvala cjelovitu vjeru.
Konačno, jedinstveno i osobito obilježje Djevičine nazočnosti na Kalvariji i njezina savršena sjedinjenja sa Sinom u patnji križa, kao da traže njezino najosobitije sudjelovanje u otajstvu uskrsnuća.
3. Pisac iz petoga stoljeća, Sedulio, podupire da se je Krist pokazao u sjaju uskrslog života nadasve svojoj Majci. Doista, ona koja je u Navještenju bila put njegova ulaska u svijet, bila je pozvana proširiti divnu vijest o uskrsnuću, da postane navjestiteljica njegova slavnog dolaska. Preplavljena tako slavom Uskrsnuloga, ona anticipira “bljesak” Crkve (usp. Sedulio, Carmen Pascale, 5,357-364, CSEL 10,140 slj).
4. Kao slika i uzor Crkve koja očekuje Uskrsloga i koja ga u skupini učenika susreće u doba uskrsnih ukazivanja, opravdano je misliti da je Marija imala osobni susret s uskrslim Sinom, da i ona uživa od punine uskrsne radosti. Nazočna na Kalvariji na Veliki petak i u dvorani Posljednje večere na Duhove (usp. Dj 1,14), Presveta Djevica je vjerojatno bila povlaštenim svjedokom i Kristova uskrsnuća, upotpunivši tako svoje sudjelovanje u svim bitnim događajima vazmenoga otajstva. Prihvativši uskrsloga Isusa, Marija je također znak i anticipiranje čovječanstva, koje se pouzdaje u dostignuće njegova punog ostvarenja po uskrsnuću od mrtvih.
U vazmeno doba kršćanska zajednica, obraćajući se Gospodinovoj Majci, poziva je na radost: “Kraljice neba, veseli se. Aleluja!”, “Kraljice neba, raduj se. Aleluja!” Spominje tako Marijinu radost zbog Isusova uskrsnuća, produžujući u vremenu “raduj se” koje joj je anđeo uputio u Navještenju, da bi postala “uzrokom radosti” za cijelo čovječanstvo.