Marija uzor i vodič u vjeri

Uvodno biblijsko čitanje: “Tih dana usta Marija i pohiti u Gorje, u grad Judin. Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu. Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi. I napuni se Elizabeta Duha Svetoga i povika iza svega glasa: #!Blagoslovljena ti među ženama, i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda mi da majka Gospodina mojega dođe k meni? Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi. Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!#!
Tada Marija reče: #!Veliča duša moja Gospodina, klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje: odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom. Jer velika mi djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo! Od koljena do koljena dobrota je njegova nad onima što se njega boje. Iskaza snagu mišice svoje, rasprši oholice umišljene. Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne. Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne. Prihvati Izraela, slugu svoga, kako obeća ocima našim” (Lk 1,39-54).
1. Prvo blaženstvo navedeno u Evanđelju je ono o vjeri i odnosi se na Mariju: “Blažena ti što povjerova” (Lk 1,45). Te riječi, koje je izgovorila Elizabeta, ističu suprotnost između Zaharijine nepovjerljivosti i Marijine vjere. Primivši poruku o budućem rođenju sina, Zaharija je oklijevao povjerovati, prosudivši događaj neostvarivim, jer su i on i njegova žena bili u poodmakloj dobi.
Marija je, u Navještenju, stavljena pred poruku koja je još više uznemirujuća, a to je prijedlog da postane Mesijina majka. Toj se mogućnosti ona opire sa sumnjom, ali ograničivši se na pitanje kako bi se djevičanstvo, na koje se osjeća pozvanom, moglo spojiti s majčinskim pozivom. Na anđelov odgovor, koji pokazuje Božju svemogućnost koja djeluje po Duhu, Marija daje svoj ponizni i velikodušni pristanak.
U tom trenutku, jedinom u povijesti čovječanstva, vjera vrši odlučujuću zadaću. S pravom sveti Augustin tvrdi: “Krist je povjerovan i začet po vjeri. Najprije se ostvaruje dolazak vjere u Djevičino srce, a onda dolazi plodnost u majčino krilo” (Sermo 293, PL 38,1327).
2. Ako želimo razmišljati o Marijinoj vjeri, od velike nam je pomoći evanđeoski prikaz o svadbi u Kani. Pred ponestankom vina, Marija bi mogla tražiti neko ljudsko rješenje problema koji je nastao, ali ona ne oklijeva odmah se obratiti Isusu: “Vina nemaju” (Iv 2,3). Ona zna da Isus nema vina na raspolaganju; stoga vjerojatno traži čudo. Ta je molba toliko smjelija što do tog trenutka Isus još nije učinio ni jedno čudo. Postupivši tako, ona bez sumnje sluša nutarnje nadahnuće, budući da, prema božanskom naumu, Marijina vjera mora prethoditi prvom očitovanju Isusove mesijanske moći, kao što je prethodila njegovu dolasku na zemlju. Ona već oličava onaj stav koji će Isus pohvaliti kod istinskih vjernika svakoga doba: “Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!” (Iv 20,29).
3. Nije laka ta vjera na koju je Marija pozvana. Već prije Kane, razmišljajući o Sinovljevim riječima i ponašanju, ona je morala proživljavati duboku vjeru. Znakovit je događaj o dvanaestogodišnjem Isusu izgubljenom u Hramu, kad su ona i Josip, zabrinuti, čuli njegov odgovor: “Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega” (Lk 2,49). Ali sada, u Kani, Isusov odgovor na Majčinu molbu kao da je još jasniji i sve je više nego ohrabrujući: “Ženo, što ja imam s tobom? Još nije došao moj čas!” (Iv 2,4). U namjeri četvrtog Evanđelja nije riječ o času javnog Kristova očitovanja nego radije o anticipiranju značenja vrhunskog Isusova “Sada” (usp. 7,30; 12,13; 13,1; 17,1) kojega su mesijanski plodovi otkupljenja i Duha, djelatno predstavljeni vinom kao znakom uspjeha i veselja., Stoga, činjenica da taj sada još nije kronološki nazočan zapreka je koja, poizišavši od najviše Očeve volje, izgleda nenadmašiva.
Pa ipak Marija se ne odriče svog zahtjeva, tako da uposluje sluge u izvršenje očekivanog čuda: “Što god vam rekne, učinite” (Iv 2,5). S poučljivošću i dubinom svoje vjere ona čita Kristove riječi i iznad njihova neposrednog značenja. Naslućuje neistraživ ponor i bezgranična traženja pomoći od Božjega milosrđa te ne sumnja o Sinovljevu odgovoru ljubavi. Čudo je odgovor na njezinu ustrajnu vjeru.
Tako se Marija predstavlja kao uzor vjere u Isusa koja odolijeva svim zaprekama.
4. I javni Isusov život je kušnja za Marijinu vjeru. S jedne strane, pribavlja joj radost saznanje da Isusova propovijedanja i čuda izazivaju toliko udivljenje i odobravanje. S druge strane, ona s gorčinom vidi sve oštrije sprotstavljanje farizeja, zakonoznanaca, svećeničke hijerarhije.
Može se zamisliti Marijina patnja pred tom nevjericom koju ona utvrđuje čak kod svojih rođaka: onih koji su se nazivali “Isusovom braćom”, to jest, njegovi rođaci nisu vjerovali u njega i tumačili su njegovo ponašanje kao nadahnuto častoljubljem (usp. Iv 7,2-5).
Marija, premda bolno osjećajući obiteljsko razilaženje, ne prekida vezu s tim rođacima, koje nalazimo s njom u prvoj zajednici u očekivanju Duhova (usp. Dj 1,14). Sa svojom dobrohotnošću i djelatnom ljubavlju, Marija pomaže drugima dijeliti njezinu vjeru.
5. U golgotskoj drami, Marijina vjera ostaje netaknuta. Za vjeru učenika ta je drama potresna. Samo po uspješnoj Kristovoj molitvi bilo je moguće Petru i drugima, premda iskušanima, iznova započeti hod vjere da bi postali svjedoci uskrsnuća.
Govoreći da je Marija stajala podno križa, evanđelist Ivan (usp. 19,25) nam daje shvatiti da je Marija ostala puna hrabrosti u tom dramatičnom trenutku. Sigurno je to bila najtvrđa postaja u njezinu “hodočašću vjere” (usp. Lumen gentium, 58). Ali ona je znala stajati uspravno, jer je ostala čvrsta u svojoj vjeri. U kušnji, Marija je i dalje vjerovala da je Isus Sin Božji i da će sa svojom žrtvom preobraziti sudbinu čovječanstva.
Uskrsnuće je bilo konačna potvrda Marijine vjere. Više nego itko drugi, vjera u Kristovo uskrsnuće poprimila je u njezinu srcu najistinskije i najpotpunije lice vjere, a to je lice radosti.