Međunarodni kongres o mistici

Würzburg, (IKA) – U drevnoj benediktinskoj opatiji Münsterschwarzach kraj Würzburga održan je od 3. do 10. rujna Međunarodni kongres o mistici. U radu Kongresa sudjelovalo je više od 200 sudionika iz 19 zemalja svijeta, među kojima je iz Hrvatske sudjelovao dr. Jure Zečević s Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Uz simultano prevođenje na pet svjetskih jezika u tijeku Kongresa održano je 25 predavanja, u kojima su se ugledni stručnjaci, teolozi i ostali znanstvenici multidisciplinarno bavili mistikom i nastojali svestrano osvijetliti fenomen i narav mističnog iskustva. Biskup Paul-Werner Scheele iz Würzburga u uvodnom je predavanju govorio o odnosu “dogme i teologije”. Juan Martin Velasco komparativno je opisao mistični fenomen, a Josef Sudbrack govorio je o takozvanoj “rastavi” između teologije i mistike i o gubljenju vjerničke svijesti, koje je povezano s time. Johannes Maier ocrtao je temeljne značajke židovske mistike, predavanje Luce López-Baralt ukazalo je na podudarnosti i utjecaj sufitske teologije na španjolsku mistiku, dok je Eugen Biser u svome predavanju – nastojeći pridonijeti razjašnjavanju kršćanskog identiteta – kreativno propitkivao poznajemo li uistinu Boga kojega je objavio Isus Krist. Luigi Borriello opisao je put od “misterija” do “mistike”, Gabriel Castro tumačio jezični simbolizam i način izražavanja kršćanske mistike, Susan Muto kritički je razmatrala temu tzv. “ženske” mistike i misticizma, a Harvey D. Egan u svome je predavanju izložio kristocentrični misticizam Pierra Teilharda de Chardina. U predavanju odsutnoga Eulogia Pacha sagledana je “karmelska mistika” u kontekstu “kršćanske mistike”, Hanna-Barbara Gerl-Falkovitz govorila je o sv. Edithi Stein kao teoretičarki mistike i kao mistikinji, Cristina Kaufmann dala je sintezu mistike Terezije Avilske, a Maximiliano Herráiz kristološke mistike Ivana od Križa. Frei Betto promišljao je na temu “mistika i politika”, Eric Geoffrroy promatrao islamski sufizam pod vidom međureligijskoga dijaloga, Otger Steggink analizirao je iskustvo i teologiju u povijesti kršćanske mistike, a Ciro Garcia mistične škole i strujanja. Gerhard Wehr iznio je vidove protestantske mistike, Anselm Grün osvijetlio odnos mistike i psihologije, a rabin iz Milana Giuseppe Laras predstavio je učenje Isaaca Lurie i židovski “safedski misticizam”. Camilo Maccise prikazao je mistično iskustvo u Latinskoj Americi. Predavanje o mistici u Indiji, koje je načinio odsutni Gregory D#!Souza, bilo je pročitano. Također odsutni Barthélemy Adoukonou u svome je predavanju opisao mistično iskustvo u Africi. Pročitano predavanje Tomáša Špidlika sažeto je predstavilo pravoslavnu mistiku i njezina glavna obilježja, da bi na kraju Bruno Secondin sintetizirao zaključke, konstruktivno-kritički se osvrnuo na predavanja i rad Kongresa te na temelju svega toga pokušao naznačiti perspektive mistike. U tijeku Kongresa bio je organiziran i rad po skupinama, a sudionici su imali prigodu i pomoću glazbe “nazrijeti mistične horizonte”, budući da su priređena i dva dojmljiva koncerta: 6. rujna “Hilliard-Ensamble” iz Londona održao je koncert pod tematskim naslovom “Hortus conclusus” (“Vrt zatvoren”), prema Pjesmi nad pjesmama (4,12), s napjevima iz te biblijske knjige, a 7. rujna “Troubadurs United” izveli su niz tradicionalnih sufitskih skladbi pod tematskim nazivom “U ljubavi izgubljen”. Ideja i inicijativa za održavanje Kongresa o mistici, ponikla je unutar reda bosonogih karmelićana (OCD) te su program i teme predavanja uobličili karmelićani Ulrich Dobhan i Luigi Boriello, navodeći kao jedan od ciljeva Kongresa “iznalaženje specifičnog poslanja teologije” s obzirom na mistiku i njezino “iskustvo odnosa, tj. posvješćivanje osobnog susreta čovjeka sa skriveno-prisutnim, vjerovanim Bogom, sa svom njezinom neposrednošću i intimnošću”. Premda se pokazalo da je nemoguće svu mnogoobličnost i bujnost mističnoga iskustva svesti pod jednu zajedničku definiciju mistike, proučavane i na Kongresu predstavljene “mistike” kršćanstva, židovstva i islama ukazale su na to, da je riječ “o istom Bogu Abrahama, Izaka i Jakova”, koji se čovjeku objavio i dao iskusiti u monoteističkim religijama. Univerzalnost mističnoga iskustva, potvrdio je Kongres, može unatoč specifičnostima u još većoj mjeri biti polazište ekumenskoga, međureligijskoga i svjetonazorskoga dijaloga. Unatoč tome što je autentično mistično iskustvo transendencije danas uvelike zamućeno mnogovrsnim komercijaliziranim ezoterijskim i vračarsko-magijskim ponudama i praksama, konstantnost čovjekove žeđi za puninom u susretu sa svestvarnošću koja nadilazi tvarni svijet i njegovu nemoć da u punini i definitivno usreći čovjeka, upućuje na to da čovjek uopće dostatno “dozrijeva” do svoga željenoga, a i namijenjenoga mu cilja tek kada se otvori i doraste za iskustvo prisutnosti transcendentne stvarnosti u ovome tzv. “pojavnome” svijetu. Poznata i (pre?)često upotrebljavana izreka glasovitoga teologa 20. stoljeća Karla Rahnera o pobožniku sutrašnjice, koji će biti mistik, onaj koji je nešto iskusio, ili ga neće biti, premda u javnosti ponekad i krivo tumačena, interpretirana je na Kongresu i kao poziv suvremenom – nerijetko razduhovljenome i iskustvom transcendentne božanske stvarnosti oskudnome – čovjeku, da traži i nalazi Boga u svim stvarima, onoga osobnoga Boga, koji nije identičan stvarima (stvorenjima), ali je kao stvaratelj i održavatelj postojeće stvarnosti (creatio continua) u pozadini svega postojećega, Boga, koji je u svim partikularnim stvarnostima njihov najunutarnjiji sadržaj, njihova snaga, izvorište i cilj, Alfa i Omega njihovih egzistentnosti i životnosti, Boga Isusa Krista i njegovoga mističnoga tijela – Crkve, koji ni u “mističnom” ni u “eshatološkom” jedinstvu sa čovjekom ne dokida, nego upotpunjuje i usavršuje čovjekov osobni subjektivitet i identitet (“ja sam tvoj” za razliku od “ja sam ti”).