Mir je temeljno poslanje Libanona

1. Dugo očekivani pohod u Libanon konačno se ostvario 10. i 11. svibnja, u razdoblju u kojem se Crkva, nakon Uzašašća Gospodinova na nebo, pripravlja na svetkovinu Duhova. Ona oživljuje onu koja bijaše kao prva velika devetnica kršćanske zajednice Duhu Svetome. Isus je, prije uzašašća na nebo, naredio zapravo apostolima da se vrate u Jeruzalem i čekaju silazak Duha Svetoga: “Primit ćete snagu Duha Svetoga, koji će sići na vas, i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji, i sve do kraja zemlje” (Dj 1,8). Apostoli se, poslušavši Gospodinovu zapovijed, vratiše u Jeruzalem i, kao što piše u Djelima apostolskim, “bijahu jednodušno postojani u molitvi sa ženama i Marijom, majkom Isusovom, i braćom njegovom” (Dj 1,14). Ostadoše okupljeni u istoj dvorani Posljednje večere gdje je bila ustanovljena Euharistija; gdje im se nakon uskrsnuća Krist ukazao, pokazavši rane, znakove svoje muke, i gdje je dahnuvši u njih rekao: “Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im” (Iv 20,22). Dvorana Posljednje večere, svjedok ustanovljenja Euharistije i sakramenta pomirenja, mjesto je kamo se Crkva navraća duhom, pozvana po bogoslužju ovih dana nakon Uzašašća. I kako ne zahvaliti Bogu što se upravo u ovo doba mogao ostvariti susret s libanonskim narodom, susret koji sam odavno želio.
2. Neposredni uzrok ovoga pohoda bio je svečani završetak biskupske sinode za Libanon, kojega su se radovi događali u Rimu u studenom i prosincu 1995. Plodovi te skupštine bili su skupljeni u postsinodalnoj pobudnici, dokumentu kojega sam imao radost potpisati u doba hodočašća u Libanon. I to se dogodilo u veoma značajnoj okolnosti, tj. u doba susreta s mladima, navečer u subotu 10. svibnja. U nazočnosti mladih bio je potpisan dokument koji predstavlja gotovo Magnu chartu Crkve koja je u Libanonu. Činjenica da je bio potpisan upravo tom prigodom poprima svoju osobitu rječitost. Nazočnost mladih uvijek daje misliti na budućnost. Predajući upravo njima poslijesinodski dokument, htio sam istaknuti činjenicu da će ostvarenje zadaća koje je označila biskupska sinoda ovisit u velikoj mjeri o libanonskoj mladeži. O mladima ovisi sutrašnjica Crkve i libanonskog naroda. Mladi su oni koji moraju prijeći prag Trećega tisućljeća i uvesti svoju domovinu i Crkvu u to novo vjersko razdoblje.
3. Libanon je biblijska zemlja, s prošlošću koja se proteže kroz nekoliko tisućljeća. Njezin je simbol stablo cedra, koje se odnosi na cedre koje je kralj Salomon dao dopremiti u Jeruzalemu za izgradnju Hrama. Libanon je zemlja kojom je koračao Isus iz Nazareta. Evanđelje govori o Kristovu boravku u blizini Tira i Sidona i unutar granica takozvanog Dekapolisa. Tamo je Krist naučavao i izvršio ne malo čuda. Znamenito je, među ostalima, ono o ozdravljenju Kanaankine kćerke, kad je Isus uslišao majčinu molbu, diveći se njezinoj dubokoj vjeri (usp. Mt 15,21-28). Libanonci su jako svjesni činjenice da su njihovi preci slušali Radosnu vijest iz usta samoga Krista. U tijeku stoljećâ Evanđelje se potom naviještalo na razne načine. Glede toga, odlučujuće je poslanje svetoga monaha Marona, po kome se i Crkva zove maronitska, istočna Crkva najtješnje povezana s libanonskom kršćanskom baštinom. Maroniti, ipak, ne predstavljaju jedinu zajednicu. Libanon je, a osobito njegov glavni grad Bejrut, mjesto u kojemu prebivaju i vjernici drugih katoličkih patrijarhijskih Crkava: grko-melkiti, armeno-katolici, siro-katolici, kaldejci i rimokatolici. To obogaćuje kršćanski život u toj zemlji. U određenom smislu, zvanje Libanona je upravo ta opća otvorenost i, jer su nazočne pravoslavne Crkve, njegovo je zvanje ekumenizam. Imavši u prošlosti priliku susresti se u Rimu s predstavnicima ovih Crkava i kršćanskih zajednica, moj pohod Bejrutu poslužio je obnavljanju tih veza uzajamnog poznavanja i prijateljstva.
To je bilo osobito istaknuto u svečanom euharistijskom slavlju u nedjelju 11. svibnja, a koje je duhovno okupilo cijeli Libanon i cijelu Crkvu te zemlje. Kaže se da su tu bili nazočni ne samo kršćani katolici i pravoslavni, nego također mnogi muslimani. Libanon je, doista, istodobno domovina različitih izražaja muslimanske zajednice: sunita, skita, drusa. Svi znaju kako libanonski muslimani stoljećima žive u dubokom skladu s kršćanima, i u doba mojega pohoda bila je snažno istaknuta potreba tog suživota za očuvanje narodne i kulturalne libanonske istobitnosti.
4. Svrha ovoga mojeg pohoda bila je također istaknuti obvezu tog “suživota”, moleći istodobno za mir. Libanon je posljednjih godina bio pozornica strašnoga rata kojega bi cijeli mehanizam bilo teško objasniti: rata među libanonskom braćom na koji su odlučujući utjecaj imale vanjske sile i utjecaji. Činjenica da je rat konačno završen i da je započelo doba pomirenja i obnove, krajnje je važan, ne samo glede samoga Libanona, nego i u općenitijem uočavanju prilika na Bliskom istoku. Libanon, smješten u srcu Srednjega istoka, nije velika zemlja,. U vrijeme mojega hodočašća, kao i mnogo puta u tijeku posljednjih godina, obratio sam se kako cijelom Srednjem istoku, tako i zemljama međunarodne zajednice, da osiguraju prava jamstva mira u toj zemlji, koja je već toliko prepatila. Mir je, u određenom smislu, temeljno poslanje Libanona. Ako mora izvršiti to poslanje, koje proizlazi iz same kulturalne i vjerske složenosti, zemlja ima pravo biti u tome poduprta od svih koji mogu utjecati na mir na njezinu području. Samo u takvim uvjetima Libanon može biti ono što jest, tojest, može biti zemlja u kojoj različite kulturalne i vjerske zajednice zajedno postoje i žive, uzajamno poštujući svoju istobitnost.
Duhu Libanona tuđ je svaki fundamentalizam i upravo ga to razlikuje od drugih zemalja u kojima je društveni i politički život snažno uvjetovan ekstremizmima koji se često nepravedno odnose prema religijama. Libanon je otvoreno društvo. Želim njegovim građanima, kao i susjednim zemljama, da mogu nastaviti suradnju u prilog te otvorenosti. Samo tako, doista, Libanon može izvršiti svoje poslanje, u svojoj unutrašnjosti i također u velikoj obitelji naroda i društava Bliskoga istoka. Ove želje stavljam u ruke predsjednika republike, svih vlasti te u ruke Crkava koje su u Libanonu, kao i različitih islamskih vjerskih zajednica, zahvaljujući za veliku gostoljubivost iskazanu mi od svih onih koji su sudjelovali u uspjehu apostolskoga pohoda.