Mr. Poljanec-Borić o problemima privatizacije u Hrvatskoj

Zagreb, (IKA) – “U Hrvatskoj je privatizacija izazvala brojne potrese socijalne prirode i ljudi se opravdano bune zbog toga što je u procesu pokazan manjak pravde za malog čovjeka. Ljudi koji su se našli u vrtlogu iracionalnih i nemoralnih privatizacija platili su veliku cijenu svojim zdravljem, pa i životima. Te su štete nenadoknadive”, upozorila je mr. Saša Poljanec-Borić s Instituta društvenih znanosti “Ivo Pilar” u razgovoru za novi broj Glasa Koncila (25. siječnja). No, ukazala je da je privatizacija neizbježan društveni proces koji je i u hrvatskoj sociologiji, koja se prema procesu odnosi krajnje kritički, označen kao nužni uvod u dekonstrukciju totalitarizma, dodavši da je riječ je o povijesnome procesu koji je Hrvatska teško mogla izbjeći.

Osvrnuvši se na taj povijesni proces koji je nakon pada Berlinskoga zida bio intenzivan na cijelom europskom kontinentu, u istoj mjeri na Zapadu kao i na Istoku, mr. Poljanec-Borić ukazala je da je problem u tome što se na Zapadu on provodio u okviru jake i organizirane države s racionalno ustrojenom administracijom, a u Hrvatskoj, koja nema dugu državnu tradiciju – a njezina administracija je sve samo ne racionalna – proces privatizacije nije mogao biti proveden po zapadnom modelu. Prema njezinim riječima, cilj privatizacije na Zapadu bio je porast učinkovitosti, povećanje moći financijskoga tržišta i stvaranje takozvanoga “narodnog kapitalizma” kroz male dioničare – dakle pretakanje vlasničke odgovornosti na što širi sloj populacije, a kod nas te tri dimenzije nisu mogle biti provedene jednostavno zato što država koja je provodila privatizaciju nije imala administrativnog kapaciteta da je provede na pravi način – što je cijeli proces učinilo nefunkcionalnim i često nepravednim.

Na upit je li Zakon o privatizaciji bio sam po sebi loš ili je nepoštivanje toga zakona dovelo do stanja u kojem se Hrvatska nalazi sada, mr. Poljanec-Borić odgovorila je da tekst Zakona o privatizaciji iz 1992. i 1993., koji je imao nekoliko izmjena do 1997, nastoji biti pravedan, jer u svojoj biti kompenzira nastala potraživanja koja su temeljem promjene države i političkih okolnosti bila nenaplativa za one koji su dali kredite, a to su bile banke. Ukazala je pri tome da zakon uzima u obzir zaposlene koji su imali pravo otkupa, a trebao je zadovoljiti i umirovljenike da bi se mogla osiguravati sredstva za njihovu zdravstvenu i socijalnu skrb. Vlasništvo je stoga stavljeno u ruke dvaju fondova mirovinskoga i zdravstvenog osiguranja – i tu, prema njezinoj ocjeni, leži najveći problem. Pojasnila je pritom da je zdravstveno i mirovinsko osiguranje najteže reformirati i zato, kako kaže, ne treba čuditi da je ta vrsta paradržavnog vlasništva zapravo najlošija karika u lancu pretvorbe i privatizacije. Naime, predugo zadržavanje državnog vlasništva nad tvrtkama stvara nešto što se u ekonomiji zove učinak “presporog zatvaranja državnog vlasništva” koji proizvodi manjak moći da se imovinom odgovorno upravlja. Kao grešku u procesu privatizacije navela je da, kad se vidjelo da mali dioničari nisu u ratnim hrvatskim uvjetima bili sposobni preuzeti vlasničku odgovornost, država nije otvorila jaku državnu agenciju stvorenu od novih ljudi, koja bi upravljala tom imovinom do nekoga sretnijeg trenutka, jer tako bi se spasila imovina malih dioničara.

Komentirajući pitanje kako je Hrvatska posljednjih nekoliko godina ostala bez banaka, “polovine” telekomunikacija, više od “četvrtine” INA-e… – tvrtki koje su u proračun donosile čiste prihode, mr. Poljanec-Borić ukazala je da je cilj prodaje tih tvrtki bio punjenje državnoga proračuna, ali i da je problem što su te tvrtke prodane po posebnim zakonima, a to je, smatra, odraz makroekonomske nedosljednosti jer, s jedne strane prodane su dionice INA-e da bi se napunio državni proračun, a s druge strane država, čiji se vanjski dug penje na 20 milijardi američkih dolara diže kredite i dodatno se zadužuje kako bi gradila ceste. To je, prema njezinoj ocjeni, nelogično jer ćemo mi hrvatski građani iz poreza plaćati kredite za ceste, a država će prodati INA-u i tako omogućiti ljudima koji ne plaćaju porez za ceste da neoporezovani profit iznesu iz zemlje. Od novca poreznih obveznika stranim ćemo vlasnicima izgraditi infrastrukturu, a oni će, vozeći se cestama, iz zemlje izvoziti profit, dodala je. Izrazila je sumnju i je li pametno graditi cestu do Splita tako da je plaćaju porezni obveznici, a onda prodati Sunčani Hvar strancima koji će profit eksportirati izvan dometa hrvatskoga poreznog sustava.

Osvrnuvši se na privatizaciju hotelijerstva, mr. Poljanec-Borić ocijenila je da je ona mogla biti puno pametnije izvedena. Pojašnjavajući kako su kretanja do 1995. pokazala da će se privatizacija po zakonu relativno uspješno provesti samo na prostoru od Istre do Maloga Lošinja, jer su drugi dijelovi Hrvatske bili zahvaćeni ratom, kazala je da su takvim privatizacijskim procesom narasle regionalne razlike u Hrvatskoj, što se vidi i po bruto domaćem proizvodu po stanovniku koji je u Istri 6.500 dolara, a u susjednom Kvarneru i Hrvatskom primorju oko 3.000 dolara. Iz svega toga, smatra ona, da se zaključiti da je napravljen velik oportunitetni trošak ili, drugim riječima, “grijeh propusta”, a konkretna posljedica je i stečaj poduzeća “Jadran Crikvenica” koje nosi osnovnu ekonomiju južno od Rijeke. U situaciji kad “Viktor Lenac” odlazi u stečaj, a “Novi Vinodolski” stoji već 15 godina na istom mjestu, onda Hrvatsko primorje dolazi u deficitnu situaciju i to se osim tragedije zove i neopisiva glupost, upozorila je mr. Poljanec-Borić.

Na upit kakve su perspektive za budućnost, mr. Poljanec-Borić istaknula je da je trenutno u Hrvatskoj najvažnije odlučiti što će se učiniti sa zemljom, jer cijene hrvatske zemlje u priobalnom području rastu neopisivom brzinom. Prema tome kako će se donijeti zakon o zemljištu i kako će se gospodariti gradnjom na tom zemljištu u prostoru pomorskog dobra i kilometar od pomorskog dobra, to je pitanje na kojem će se vidjeti koliko su Hrvati pametni, pojasnila je, dodavši da tu prije svega treba gledati hrvatske nacionalne interese, a tek onda razmišljati kako će se oni uklopiti u europske integracije. Veliko je pitanje, smatra ona, što će Hrvatska napraviti sa Slavonijom koja mora dobiti svoj gospodarski identitet. Upozorila je pri tome da su procesi depopulacije u Hrvatskoj tragičnih razmjera, da ova zemlja ima manjak stanovnika na čitavom teritoriju, što se mora zaustaviti. Mora se poticati razvoj sela i poljoprivrede, nitko u Europi neće rješavati naše probleme, moramo se početi baviti sami sa sobom, ocijenila je mr. Poljanec-Borić.