NADA JE PRAVEDNIH “PUNA BESMRTNOSTI”

Kateheza br. 31 – Tjeskoba pred smrću, radost zbog ozdravljenja
Uvodno biblijsko čitanje: Iz 38,10-14; 17-20
“Govorio sam: U podne dana svojih/ ja moram otići./ Na vratima Podzemlja mjesto mi je dano/ za ostatak mojih ljeta/ Govorio sam: Vidjet više neću Jahve/ na zemlji živih,/ vidjet više neću nikoga/ od stanovnika ovog svijeta./ Stan je moj razvrgnut, bačen daleko,/ kao šator pastirski;/ poput tkalca moj si život namotao/ da bi me otkinuo od osnove./ Od jutra do noći skončat ćeš me,/ vičem sve do jutra;/ kao što lav mrska kosti moje,/ od jutra do noći skončat ćeš me./ Poput laste ja pijučem,/ zapomažem kao golubica,/ uzgor mi se okreću oči,/ zauzmi se, jamči za me/… bolest će mi se pretvorit u zdravlje,/ Ti si spasio dušu moju/ od jame uništenja,/ za leđa si bacio sve moje grijehe./ Jer Podzemlje ne slavi te,/ ne hvali te Smrt;/ oni koji padnu u rupu/ u tvoju se vjernost više ne uzdaju./ Živi, živi, jedino on te slavi kao ja danas./ Otac naučava sinovima tvoju vjernost./ U pomoć mi, Jahve, priteci,/ i mi ćemo pjevati uz harfe/ sve dane svojega života/ pred Hramom Jahvinim”.

1. Časoslov u različitim himnima koji se pridružuju psalmima donosi nam i himan hvale koji nosi ovaj naslov: “Pjesan Ezekije, kralja judejskog, kada se razbolio pa ozdravio od svoje bolesti” (Iz 38,9). Uklopljen je u odsjek knjige proroka Izaije povijesno-pripovijedačkog karaktera (usp. Iz 36-39), čiji se podaci – uz određene varijante – podudaraju s podacima iz Druge knjige o Kraljevima (usp. pog. 18-20).
Tragom časoslova poslušali smo i pretvorili u molitvu dva velika stiha tog himna koji opisuju dva tipična pokreta zahvalnih molitava: s jedne strane, podsjeća se na strahotu patnje od koje je Gospodin oslobodio svoga vjernika i, s druge, s radošću se pjeva hvala za ponovno zadobiveni život i spasenje. Kralj Ezekija, pravedni vladar i prijatelj proroka Izaije, bio je pogođen teškom bolešću, koju prorok Izaija naziva smrtnom (usp. Iz 38,1). “Ezekija se okrenu zidu i ovako se pomoli Jahvi: ‘Ah, Jahve, sjeti se da sam pred tobom hodio vjerno i poštena srca, i učinio što je dobro u tvojim očima’. I Ezekija briznu u gorak plač. Tada dođe riječ Jahvina Izaiji: ‘Idi i reci Ezekiji: Ovako kaže Jahve, Bog oca tvoga Davida. Uslišao sam tvoju molitvu, vidio tvoje suze. Izliječit ću te: za tri dana uzići ćeš u Dom Jahvin. Dodat ću tvome vijeku petnaest godina’” (Iz 38,2-5).

2. Tog trenutka iz kraljeva su srca navrle riječi himna hvale. Kao što je već rečeno, taj je himan u prvom redu okrenut prošlosti. Prema drevnom židovskom shvaćanju smrt uvodi u neki podzemni obzor, koji se na židovskom naziva sheol, u kojem nije bilo svjetla, život je gasnuo i postajao gotovo sablastan, vrijeme je stajalo, nada nestajala, a nadasve nije više bilo mogućnosti za zazivanje i susret s Bogom u bogoslužju.
Zbog toga se Ezekija prisjeća prije svega riječi punih gorčine izgovorenih kada se njegov život bio primicao granici smrti: “Vidjet više neću Jahve na zemlji živih” (r. 11). I psalmist je tako molio u dan bolesti: “Jer među mrtvima tko te se sjeća, u Podzemlju tko ti hvale pjeva” (Ps 6,6). Međutim, izbavljen iz smrtne pogibelji, Ezekija može snažno i radosno potvrditi: “Živi, živi, jedino on te slavi kao ja danas” (Iz 38,19).

3. Ezekijina pjesma upravo u odnosu na tu temu poprima nove obrise, ako je se promatra u svjetlu Uskrsa. Već su se u Starom zavjetu probijali veliki procjepi svjetla u psalmima, kada je molitelj izricao sigurnost da “mi nećeš ostavit’ dušu u Podzemlju ni dati da pravednik tvoj truleži ugleda. Pokazat ćeš mi stazu u život, puninu radosti pred licem svojim, sebi zdesna blaženstvo vječno” (Ps 15,10-11; usp. Ps 48 i 72). Pisac knjige Mudrosti, sa svoje strane, bez dvoumljenja će reći da je nada pravednih “puna besmrtnosti” (Mudr 3,4), jer je uvjeren da iskustvo zajedništva s Bogom življeno tijekom zemaljskog života neće biti prekinuto. Uvijek će nas, i poslije smrti, podupirati i štititi vječni i beskonačni Bog, jer “duše su pravednika u ruci Božjoj i njih se ne dotiče muka nikakva” (Mudr 3,1).
Prije svega smrću i uskrsnućem Sina Božjega, Isusa Krista, sjeme vječnosti je položeno i proklijalo u našoj smrtnoj prolaznosti, zbog čega možemo ponoviti apostolove riječi, koje se temelje na Starom zavjetu: “A kad se ovo raspadljivo obuče u neraspadljivo i ovo smrtno obuče u besmrtnost, tada će se obistiniti riječ napisana: Pobjeda iskapi smrt. Gdje je, smrti, pobjeda tvoja? Gdje je, smrti, žalac tvoj?” (1 Kor 15,54-55; usp. Iz 25,8; Hoš 13,14).

4. Ipak, pjesma kralja Ezekije poziva nas također na razmišljanje o vlastitoj krhkosti stvorenja. Slike su sugestivne. Ljudski je život opisan nomadskim simbolom šatora: mi smo uvijek hodočasnici i gosti na zemlji. Pribjegava se također slici platna, koje se tka i koje može ostati nedovršeno ako pukne konac i prekine se tkanje (usp. Iz 38,12). I psalmist primjećuje isti osjećaj: “Evo, pedljem si mi dane izmjerio, život moj je kao ništa pred tobom: tek dašak je svaki čovjek. Poput sjene čovjek prolazi tek dašak je sve bogatstvo njegovo: zgrće, a ne zna tko će ga pokupiti” (Ps 38,6-7). Potrebno je iznova otkriti svijest o našoj ograničenosti, znati da “zbroj naše dobi – kako još kaže psalmist – sedamdeset je godina, ako smo snažni, i osamdeset; a većina od njih muka je i ništavost: jer prolaze brzo i mi letimo odavle” (Ps 89,10).

5. Ipak, u danu bolesti i trpljenja opravdano je Bogu uzdići svoj jauk, kako nas uči Ezekija koji, koristeći pjesničke slike, opisuje svoj plač kao pijukanje lastavice i zapomaganje golubice (usp. Iz 38,14). I, premda se ne dvoumi priznati da Boga doživljava kao nekog neprijatelja, gotovo kao nekog lava koji mrska kosti (usp. r. 13), ne prestaje ga zazivati: “zauzmi se, jamči za me” (r. 14). Gospodin ne ostaje ravnodušan na suze patnika i, premda putovima koji se uvijek ne podudaraju s našim očekivanjima, odgovara, tješi i spašava. To je ono što Ezekija ispovijeda na kraju, pozivajući sve da se nadaju, mole i pouzdaju, sa sigurnošću da Bog ne napušta svoja stvorenja: “U pomoć mi, Jahve, priteci, i mi ćemo pjevati uz harfe sve dane svojega života pred Hramom Jahvinim” (r. 20).

6. O tome himnu kralja Ezekije srednjovjekovna zapadna tradicija čuva duhovni komentar Bernarda di Chiaravallea, jednog od najvećih mističara zapadnog monaštva. Riječ je o trećoj u nizu različitih propovijedi, u kojoj Bernard, primjenjujući na život svakog čovjeka dramu koju je proživio taj judejski vladar i vlastitim duhom ponirući u njegov sadržaj, piše među ostalim: “Blagoslivljat ću te Gospodine u svako doba, to jest od jutra do večeri, kako sam to naučio činiti, a ne poput onih što te hvale kada im činiš dobro, niti kao oni koji vjeruju neko vrijeme, ali u času kušnje ustuknu; već ću poput svetih reći: Ako smo iz Gospodinove ruke primili dobro, zašto ne bismo trebali prihvatiti i zlo?… Tako će oba ta trenutka biti vrijeme služenja Bogu, jer će od večeri ostati plač, a ujutro eto radosti. Utonut ću u večernju bol da bi potom mogao uživati radost jutra” (Scriptorium Claravallense, Treća propovijed, br. 6, Milano 2000., str. 59-60).
Poniznu molitvu kralja sv. Bernard, stoga, promatra kao sliku kršćaninova molitvenog himna, koji mora odjekivati, s istom postojanošću i ozbiljnošću, u tami noći i kušnje kao i na svjetlu dana i radosti.