Nada kao očekivanje i pripravljanje Kraljevstva Božjega

Uvodno biblijsko čitanje: “I Duh i Zaručnica govore: #!Dođi!#! I tko ovo čuje, neka rekne: #!Dođi!#! Tko je žedan, neka dođe, tko hoće, neka zahvati vode života zabadava! Svjedok za sve ovo govori: #!Da, dolazim ubrzo!#! Amen! Dođi, Gospodine Isuse!” (Otk 22,17-20).
1. Duh Sveti je izvor “nade koja ne postiđuje” (Rim 5,5). U tom svjetlu, nakon što smo istražili neke “znakove nade” prisutne u naše doba, danas želimo produbiti značenje kršćanske nade u doba očekivanja i pripravljanja dolaska Božjega kraljevstva u Kristu na kraju vremenâ. S tim u svezi, kao što sam istaknuo u apostolskom pismu Tertio millennio adveniente, treba podsjetiti da “temeljni stav nade, s jedne strane, potiče kršćanina da ne izgubi iz vida konačni cilj koji daje smisao i vrijednost njegovu život i, s druge strane, nudi mu sigurno i duboko nadahnuće za svakodnevno zalaganje u preobrazbi stvarnosti da bi je upriličio sličnom Božjem naumu” (46).
2. Nada konačnog došašća Božjega kraljevstva, kao obveza preobrazbe svijeta u svjetlu Evanđelja, zapravo su jedan te isti izvor eshatološkog dara Duha Svetoga. On kao “zalog naše baštine: u očekivanju potpunog otkupljenja” (Ef 1,14), pobuđuje čežnju potpunog i konačnog života s Kristom, i istodobno ulijeva u nas snagu da širimo kvasac Božjega kraljevstva po svoj zemlji. Riječ je, na neki način, o ostvarenju anticipiranoga kraljevstva Božjega među ljudima, zahvaljujući Kristovu uskrsnuću. U njemu, utjelovljenoj Riječi, umrlom i uskrslom za nas, nebo je sišlo na zemlju, a zemlja, u njegovoj proslavljenoj ljudskosti, uzašla je na nebo. Uskrsli Isus prisutan je među svojim narodom i u srcu ljudske povijesti. Po Duhu Svetom, on je sobom zaodjenuo sve koji se u vjeri i djelatnoj ljubavi njemu otvaraju, dapače postupno ih preobražava, čineći ih sudionicima svoga proslavljenog života. Oni već žive i djeluju u svijetu s pogledom trajno upravljenim u konačni cilj: “Ako ste suuskrsli s Kristom – upozorava sveti Pavao – tražite što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu” (Kol 3,1-4). Vjernici su stoga pozvani biti u svijetu svjedocima Kristova uskrsnuća i ujedno graditelji novoga društva.
3. Sakramentalni znak u pravom smislu riječi posljednjih stvarnosti koje se u Crkvi unaprijed ostvaruju, je Euharistija. U njoj, Duh, zazivan u epiklezi (molitvi prije euharistijske pretvorbe), pretvara opipljivu stvarnost kruha i vina u novu stvarnost Tijela i Krvi Kristove. U Euharistiji je uskrsli Gospodin doista prisutan i, u njemu, čovječanstvo i svemir primaju pečat novoga stvaranja. U Euharistiji se uživaju konačne stvarnosti, i svijet počinje biti ono što će biti pri konačnom Gospodinovu dolasku.
Euharistija, vrhunac kršćanskoga života, ne oblikuje samo osobni kršćaninov život, nego također život crkvene zajednice i, na neki način, cijelo društvo. Božji narod zapravo od Euharistije prima božansku snagu koja ga potiče duboko živjeti zajedništvo ljubavi označene i ostvarene sudjelovanjem za istim stolom. Iz toga proizlazi poticaj u bratskom duhu dijeliti također materijalna dobra, upravljajući ih izgradnji Božjega kraljevstva(usp. Dj 2,42-45). Crkva tako postaje “kruh koji se lomi” za svijet: za ljudstvo u kojemu živi, osobito za najpotrebitije. Slavljenje euharistije je izvor različitih djela ljubavi i uzajamne pomoći, misionarskih djela i različitih oblika kršćanskoga svjedočenja, po kojima se svijetu pomaže prihvatiti poziv Crkve prema naumu Božjem.
Podržavajući, osim toga, živi poziv ne suobličavati se ovome svijetu i živjeti u očekivanju Krista “dok on ne dođe”, Euharistija poučava Božji narod putu čišćenja i usavršavanju ljudskih djela uranjajući ih u pashalno otajstvo križa i uskrsnuća.
4. Tako se shvaća pravo značenje kršćanske nade. Upravljajući svoje poglede prema “novim nebesima i zemlji novoj”, gdje će prebivati pravednost (usp. 2 Pt 3,13), ona “ne smije oslabiti, nego dapače razbuditi u nama skrb za izgradnju ove zemlje gdje raste ono Tijelo ljudske obitelji, koje već može pružiti neku sliku novoga svijeta” (Gaudium et spes, 39).
Navještaj nade koji pruža kršćanska zajednica, na osobit je način umiješan poput kvasca uskrsnuća u uljudbenu, društvenu, gospodarstvenu i političku obvezu vjernika laika.
Ako je istina da treba točno razlikovati ovozemni napredak od porasta Kristova kraljevstva (usp. ondje), također je istina da će u kraljevstvu Božjem dovršenom na kraju vremena “ostati ljubav i njezina djela (usp. 1 Kor 13,8; Kol 3,14)” (ondje). To znači da sve ono što je izvršeno u Kristovoj ljubavi anticipira konačno uskrsnuće i dolazak Božjega kraljevstva.
5. Kršćanska duhovnost se tako javlja u svom pravom svjetlu: ona nije duhovnost bijega ili odbijanja svijeta, ali se ne ograničava ni na obično ovozemno djelovanje. Prožeta Duhom života kojeg je izlio Uskrsli, to je duhovnost preobrazbe svijeta i nade u dolazak Božjega kraljevstva.
Zahvaljujući njoj, kršćani mogu otkriti da ostvarenja misli i umijeća, znanosti i tehnike, kada se žive u duhu Evanđelja, svjedoče dijalog Duha Božjega u svim zemaljskim stvarnostima. Tako, ne samo u molitvi, nego također u svakodnevnom naporu za pripravljanje Božjega kraljevstva u povijesti, snažno se čuje glas Duha i Zaručnice koji govore: “Dođi! Dođi, Gospodine Isuse” (Otk 22,17.20). Divan je završetak Knjige Otkivenja i, može se reći, kršćanski pečat povijesti.