Naš hod prema Vazmu

Na Pepelnicu, koja ove godine pada 9. veljače, počet ćemo naš korizmeni hod prema Vazmu. Taj hod traje četrdeset dana, što nas podsjeća na četrdesetgodišnji hod Izraelaca iz egipatskog ropstva u obećanu zemlju. Kao što je Mojsije predvodio Izraelce na njihovu putu u slobodu, tako Isus predvodi nas na našem hodu u uskrsno preobraženje i slavu. I kao što je Bog po Mojsiju Izraelce u pustinji hranio čudesnom manom i pojio vodom koja je provrela iz kamena, tako na našem putu Isus nas čudesno hrani i krijepi svojim tijelom i krvlju, čega se sa zahvalnošću posebno sjećamo u ovoj Godini euharistije.

Isusov život i djelovanje kao hod prema Vazmu

U evanđeljima, osobito u Evanđelju po Luki, sve je u Isusovu životu usmjereno prema Jeruzalemu gdje se treba ispuniti njegov Vazam, tj. “izlazak” i “prijelaz” k Ocu. U skladu s time sv. Luka čitavo Isusovo javno djelovanje prikazuje kao putovanje ili hod iz Galileje prema Jeruzalemu, gdje će Isus biti uhićen, osuđen, mučen i razapet, ali gdje će i uskrsnuti i kao Uskrsnuli ukazati se svojim učenicima. Putujući Isus propovijeda radosnu vijest, liječi bolesne, oprašta grijehe, rehabilitira odbačene i prezrene, poziva i okuplja svoje učenike i sljedbenike. A onima koji mu se žele pridružiti, postavlja uvjet: “Ako tko hoće ići za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka me slijedi!” (Mt 16, 24). Prema tome, da bi netko postao Isusov učenik, nije dosta krstiti se i biti upisan u knjigu njegovih sljedbenika, nego je potrebno ozbiljno se dati na duhovno putovanje, poći za Isusom dijeleći s Njime tegobu i nepredvidljivost, ali i radost hoda prema Vazmu. U to je, dakako, uključeno i činjenje onoga što je sam Isus činio: pozivanje na obraćenje i propovijedanje Kristove radosne vijesti ljudima koje na putu (tj. u životu) susrećemo, okupljanje zajednice Isusovih učenika i nastojanje oko uvođenja novih članova u nju, briga za siromahe, zauzimanje za isključene i odbačene, stvaranje preduvjeta za pomirenje i mir. Ukratko, kako je već rečeno, htjeti hodati za Isusom prema Vazmu znači i htjeti činiti na svom putu sve ono što je i kako sam Isus činio na svome putovanju ovim svijetom u Očevu slavu.
Korizmeni hod kao simbol našeg životnog hoda prema Vazmu

Kao što put u Jeruzalem, gdje će mu se dogoditi prijelaz k Ocu, simbolizira čitav Isusov život na zemlji, tako je i naš korizmeni hod ne samo nešto što se događa četrdeset dana, i onda prestaje, nego ono što traje koliko i naš život, jer taj hod i jest naš život ukoliko smo Isusovi učenici. Ali, budući da smo, kao slabi ljudi, uvijek u opasnosti tapkanja na mjestu, kretanja u krugu, okretanja natrag ili usporavanja hoda i skretanja s puta, potrebni su nam od vremena do vremena izričitiji podsjetnici na to što znači biti Isusov učenik, kao i snažniji poticaji da to doista i budemo. Upravo je zato Crkva ustanovila četrdesetdnevno vrijeme pripreme za Uskrs koje nas treba, iz godine u godinu, podsjećati na činjenicu da naš kršćanski život nije u stajanju na mjestu ili u vrćenju u krugu, nego u hodanju naprijed, ali ne u nekom besciljnom tumaranju, nego u hodanju za Isusom, u putovanju s Njim i pod uvjetima koje nam On određuje ili preporučuje. A to su slušanje Božje riječi, molitva, vršenje djela pokore i ljubavi prema bližnjemu.

Hodočašća Čudotvornom raspelu

Mi, vjernici Riječke nadbiskupije imamo, pored toga, svake godine u našim korizmenim hodočašćima Čudotvornom raspelu, koje se čuva u našoj katedrali u Rijeci, snažan podsjetnik na to da je naš život prvenstveno hod za Isusom prema njegovu i našem Vazmu. Naše nas putovanje od kuće i župe gdje živimo do naše katedrale podsjeća na Isusovo putovanje iz Galileje u Jeruzalem, gdje je On po križu prešao u slavu Očevu. Ali ono nam je također podsjetnik da je s nama uvijek na našem životnom putu Isus, tako da je naš put i njegov, a njegov i naš. Tu neraskidljivu povezanost života i sudbine s Isusom svaki vjernik najživlje osjeća dok obavlja pobožnost križnog puta ili dok razmatra Isusovu muku, jer uvijek to doživljava ne samo kao Isusov križni put i njegovu muku nego i kao nešto svoje, nešto u čemu i sam sudjeluje. Slično proživljavamo i dok slavimo nekrvnu Kristovu žrtvu na oltaru. U tom je smislu hodočašće izvrsna prigoda da se sjetimo svoje povezanosti s Isusom i ucijepljenosti u Njega, što je On sam opisao u prekrasnoj slici o trsu i mladicama: “Kao što mladica ne može sama od sebe, ako ne ostane na trsu, roditi roda, tako ni vi, ako ne ostanete u meni” (Iv 15, 4). Zato vas, braćo i sestre, pozivam da, predvođeni svojim župnicima, i ove godine u što većem broju sudjelujete u našim korizmenim nadbiskupijskim hodočašćima Čudotvornom raspelu u katedrali sv. Vida. Podsjećam vas da ne zaboravite povesti sa sobom na put i svoju djecu i mlade. Neka i oni s vama osjete radost hoda za Isusom! Ujedno sve pozivam da naša ovogodišnja hodočašća Čudotvornom raspelu u katedrali namijenimo za nova duhovna zvanja, posebno za one koji će u Kristovo ime, kao dionici njegova svećeništva, predvoditi narod Božji na njegovu hodočasničkom putu.

Naše prvo nadbiskupijsko hodočašće u Lourdes

Budući da biti kršćanin u svojoj biti znači biti u pokretu, na putu prema Vazmu, na hodočašću u nebesku domovinu pod Isusovim vodstvom, odlučili smo, a u želji da tijekom godine imamo još jedan snažan podsjetnik na tu dimenziju našeg kršćanskog bića, da od ove 2005. godine ubuduće organiziramo godišnje nadbiskupijsko hodočašće u neko svetište ili sveto mjesto u zemlji ili inozemstvu. U vremenu koje nam uporno sugerira kako čovjek nema nikamo ići, jer nema nikakva drugog ni života ni boravišta osim ovog zemaljskog, potrebno je na sve načine, a hodočašće je jedan od najboljih, dozivati u svijest temeljnu istinu naše vjere o čovjeku, tj. da smo na zemlji samo putnici i hodočasnici, jer je naša trajna domovina na nebesima.
Kao cilj našeg prvog nadbiskupijskog hodočašća izabrali smo Lourdes. Na takav su nas izbor ponukala posebno dva razloga. Prvi je povezan s velebnom crkvom Gospe Lurdske u Rijeci, za koju je temeljni kamen položen prije sto godina (tj. 10. veljače 1904.). U našoj Nadbiskupiji imamo više crkava posvećenih Mariji, kao što su Marijina svetišta na Trsatu, na Svetoj gori kod Gerova i u Mrkoplju, pa župne crkve Uznesenja Marijina u Rijeci (najstarija riječka crkva i župa), Crikvenici i Opatiji, ali i mnoge druge crkve i kapele u mnogim našim gradovima i selima. U tom bisernom nizu marijanskih crkava na poseban se način ističe već spomenuta kapucinska crkva Gospe Lurdske na Žabici u Rijeci, koja nam neprestano doziva u svijest istinu o bezgrešnom začeću Marijinu, što ju je Crkva svečano proglasila prije sto pedeset godina, ali i svu majčinsku skrb i ljubav prema suvremenom čovječanstvu, koju nam je Marija u Lourdesu objavila i posvjedočila svojim ukazanjima, praćenima mnogim čudesnim znacima. Doista, u tjeskobama našeg zemaljskog puta prema Vazmu, poći na mjesto tolikih nebeskih milosti, može svakome biti ohrabrenje i poticaj na ustrajan hod prema tom konačnom cilju našeg života.
Pored toga, u Mariji imamo izvrsnu učiteljicu hodočasničkog umijeća. Evanđelja je prikazuju kako ide u pohode svojoj rođakinji Elizabeti i kako zajedno s dječakom Isusom i sv. Josipom hodočasti u jeruzalemski hram. Ne smijemo zanemariti ni činjenicu da je ona Isusa rodila dok je bila na putu. A ako je itko vjerno išao za Isusom, to je bila ona, njegova Majka. I ako je itko na tom putovanju činio ono što i Isus, opet je to bila ona koja je pomno u svom srcu čuvala sve što se o Njemu govorilo, ali i što je i On sam govorio i naviještao, te poput Njega pomagala potrebnima koje je na svom hodočasničkom putu susretala, potičući također sve da čine ono što im On govori i zapovijeda. I ako je itko ustrajao do kraja u hodu za Isusom, opet je to bila ona koja Ga je slijedila sve do Kalvarije i ondje puna boli sudjelovala u njegovu trpljenju i umiranju. Vjera nas također uči da je ona također jedina već stigla i na ono vječno odredište u nebeskoj slavi, prema kojemu svi mi još hitamo.

Zato vas, braćo i sestre, već sada pozivam da, koji možete, sudjelujete na našem prvom nadbiskupijskom hodočašću u Lourdes, kojim poglavito želimo sebi i drugima dozvati u svijest da biti kršćanin znači s Isusom hodati prema njegovu i našemu Vazmu. Tu našu nakanu, kao i naš ovogodišnji korizmeni hod prema Vazmu, povjeravam Mariji, putnici i hodočasnici. Neka nas ona hodu za Kristom uvijek uči, na njemu pomaže i prati!

U Rijeci na blagdan Prikazanja Gospodinova, godine Gospodnje 2005.

Vaš nadbiskup
Ivan Devčić