Naše riječi imaju neizmjernu vrijednost i važnost

Čitanja: Iz 35,4-7a; Ps 146,6c-10; Jak 2,1-5; Mk 7,31-37

Predragi bistrički hodočasnici, dragi Zagrepčani, dragi mladi, draga braćo i sestre u vjeri!

1. Jedna od slika koja ostaje u sjećanju i koju ponovno susrećemo dolaskom u ovo Nacionalno marijansko svetište Majke Božje Bistričke jesu pločice na kojima su ispisane zahvale, prizori događaja iz konkretnih ljudskih života, zidovi ispisani imenima, godinama, bolima i pronađenom nadom.
U svakodnevnome životu često nam nedostaje riječ hvala, a ovo je mjesto, jer je mjesto susreta s Bogom, na osobit način i ponajprije mjesto zahvalnosti za dobivene darove. Neki su svoj susret s Bogom dali uklesati u kamen, drugi su pak svoje molitve pretopili u vosak i plamen svijeća ili se sakrili u inicijale, a neki su svoje molbe i zahvale povjerili mirisu cvijeća… Neki su ovdje ostavili tragove lica u znoju i suzama, tragove ruku u koje su urezana zrnca krunice te koljena na kojima je upisan zavjet, ali za svima je ostao trag vjere. Svetište, a napose ovo Svetište, jest mjesto mnoštva u kojemu se lako pronađe svaki pojedinac; mjesto molitava i ljudskih susreta u kojima odiše šutnja i dubina života.
Na ovome svetom mjestu od srca pozdravljam danas sve hodočasnike, naše Zagrepčane, mlade naše Nadbiskupije, naše planinare, sve vas koji ste došli pješice, osjetivši tako težinu puta i vrijednost zajedničkog podupiranja u naporu hoda. Pozdravljam oce biskupe, braću svećenike, đakone, redovnike i časne sestre redovnice; pozdravljam roditelje, očeve i majke, a posebno djecu. Pozdravljam sve vas koji ste ovaj molitveni skup ukrasili narodnim nošnjama i uniformama svojih društava. Pozdravljam i sve koji nam se pridružuju zahvaljujući posredovanju medija.
Draga braćo i sestre, na mnogim je spomen-zahvalnicama u ovome Svetištu ispisana zahvala za zdravlje, za uslišane molbe da Bog vrati vid i govor, za oslobođenje od zala, tako da su ti ljudi – iako mnogi od njih već odavno mrtvi – za sobom ostavili iskrenost svoje životne drame i svjedočanstvo susreta s Bogom osloboditeljem. Sve su te zahvalnice odjek Božje prisutnosti koja nam je naviještena u današnjoj Božjoj riječi.

2. Slušajući proroka Izaiju moguće je dodirnuti čudesnost života koji se ponovno rađa, pronalazeći svježinu i snagu izvora. On propovijeda preplašenim srcima (Iz 35,4), malodušnima koji su zatočeni u strahu. Taj strah dokida jedino Bog koji dolazi ususret svome narodu, želeći mu iscijeliti rane, ozdraviti ga, jer je postao gluh, slijep i nijem, zbog svoje nevjere, zbog nepouzdanja u Onoga koji je život svakoga od nas urezao ne u kamen, nego u dlan svoje ruke, u srce svoje vjernosti.
Osim proročkih riječi, pred nama je i ostvarenje tih riječi, a to je evanđeosko čudo govora. To nije čudo kojim se čovjeku vraća mogućnost da nešto kaže, nego čudo koje mu omogućuje da pravilno govori. Preduvjet pak pravilnoga govora, ljudskoga iskrenog govora nalazi se u slušanju i osluškivanju Božje riječi. Izaijino proroštvo i radosna vijest današnjeg evanđelja povjereni su našim rukama, a još više našemu srcu, jer samo ljubav može ponavljati Isusovo čudo. Kako bismo bili sposobni drugomu reći effata – otvori se (Mk 7,34), mi moramo biti sposobni slušati.

3. Današnji nas evanđeoski odlomak prati od našega krštenja, kada je Bog i na nama ostvario ono što smo čuli u naviještenoj Riječi. U krštenju djece nalazi se obred pod imenom effata u kojemu se – obnavljajući Isusovu gestu – palcem dodiruju uši i usta djeteta govoreći: “Gospodin Isus, koji je dao gluhima sluh i nijemima govor, udijelio ti da uskoro možeš primati njegovu riječ svojim ušima i ispovijedati vjeru na hvalu i slavu Boga Oca”. Time se naglašava važnost slušanja i ispovijedanja Božje riječi.
Ne zaboravimo taj krsni obred u kojemu je Bog otvorio naše uši i usta. U njemu se nalazi istina da je svakomu od nas dan sluh za poteškoće u Crkvi i društvu, da nam je udijeljen govor koji se oslanja na ono što Bog govori. Isus ozdravljenjem upozorava ljude na razne iskrivljenosti u ljudskoj civilizaciji i u međusobnim odnosima. Ova se evanđeoska stranica prvotno ne odnosi na one koji su tjelesno uskraćeni, nego na sve Isusove učenike kojima je darovan Duh.
Kršćanska je ljubav produžetak Kristove prisutnosti koja se daruje. Krist želi po kršćanima širiti dobro među ljudima. On to želi i u naše vrijeme. Isus želi i danas oslobađati ljude od bolesti, kako tjelesnih, tako i duhovnih. Uistinu, najveće svjedočanstvo od Boga darovane ljubavi kršćanin pruža onda kada svojom ljubavlju pritječe u pomoć najpotrebnijima. Činiti dobro na nesebičan način predivan je put oslobađanja ljudi. Kao vjernici ne možemo zaobići pitanje: jesam li svjestan i uvjeren da proslavljeni Krist po meni nastavlja biti prisutan među ljudima čineći dobro?
Isus nam je objavio tajnu čuda koje i mi možemo i moramo ponavljati. Međutim, naša gluhoća i nijemost ili pak mucanje Radosne vijesti odviše su prisutni u svijetu. Zbog toga je nužno znati se udaljiti od mnoštva; biti licem u lice s Učiteljem. Na taj način, neposredno vraćamo i ponovno zadobivamo sposobnost slušanja i mogućnost, štoviše, pravo na govor.

4. Oko nas žive tolike osobe koje su zatvorene u sebe, odijeljene od drugih u svojoj samoći. Možda i sami osjećate nesposobnost komuniciranja slušanjem i riječima. Nije li tužno i bolno kada se i među bližnjima, čak u obitelji dogodi da nema spremnosti za razgovor, za slušanje, nego se živi u neprobojnoj nijemosti i gluhoći. Ponekad je za takvo stanje teško naći odgovorne. I prije negoli pokažemo prstom u druge, dobro se zapitajmo o vlastitim stavovima i ponašanju. Možda druge na šutnju osuđujemo svojim ponosom, osjećajem nadmoći, ravnodušnošću koju očitujemo prema drugima, živeći kao da ne postoje. S istim se poteškoćama možemo susretati u svojim kršćanskim zajednicama, kao što nas opominje apostol Jakov u svojoj poslanici.
Gluhi mucavac slika je svih ljudi koji su zbog svojih ili tuđih grijeha i pogrješaka doživjeli otuđenost. Bez susreta niti jedan čovjek ne može živjeti. Zbog toga se lako razumije ljepota i stvarateljska snaga riječi evanđelja: Effata! Otvori se! To je riječ koja odjekuje u nama poput riječi upućene Lazaru: Iziđi! (usp. Iv11,43)!
Effata! Otvori se! To je riječ koja govori: postoji netko tko ti želi progovoriti riječ života i tko te želi slušati, ako si spreman mijenjati svoj život. To je, braćo i sestre, ostvarivanje proroštva i ulaženje Boga u naše vrijeme.
Gluhog mucavca Isus odvodi nasamo, daleko od mnoštva. Kao da želi naglasiti nužnost svoga izravnoga, osobnog susreta s bolesnikom; kao da mu želi reći da mu je u tome trenutku baš on najdraži. Čuda se, naime, događaju u ozračju dubokoga prijateljstva i pouzdanja u Boga. Tamo, gdje su bili u samoći, ali u punini susreta, Isus izgovara samo jednu riječ: “Effata!” Jednu jedinu riječ, provrelu iz srca prepuna Božje ljubavi. Zar i mi u svakome euharistijskome slavlju ne ponavljamo parafraziranu stotnikovu (usp. Mt 8,8) molbu: “… samo reci riječ i ozdravit će duša moja”?
Toga je dana u području današnjega južnoga Libanona Bog došao spasiti čovjeka od njegove bolesti – samo jednom riječju. Dosta je jedna evanđeoska riječ da bi promijenila, preobrazila čovjeka i njegov život. Na području Libanona je upravo sada toliko potreban mir i otvorenost srca za tu jednu Božju riječ: mir. Stoga za mir u Libanonu i čitavom Bliskom istoku želimo žarko moliti u ovoj Euharistiji.

5. Isus se ne obraća čitavomu čovjeku i to tako da najprije bolesniku dotiče uši, jer je potrebno da se čovjek otvori slušanju Božje riječi. Ne ozdravlja mu najprije govor, kako bi on sam rekao što mu je potrebno, nego sluh, kako bi – nakon što čuje Božju riječ – pravilno govorio.
Postoji uska povezanost između slušanja riječi i sposobnosti komuniciranja. I u vjeri je tako: onaj tko ne sluša, ostaje nijem. Ovo Isusovo čudo navodi nas na razmišljanje o odnosu koji postoji između naših riječi i Božje riječi. Isus na drugome mjestu veli: “Tvoje će te riječi opravdati i tvoje će te riječi osuditi” (Mt 12, 37). Zbog toga je nužno poglavito slušati Božju riječ, kako bi ona pročistila i oplodila naše riječi, naš govor, naš način izražavanja.

U našem se društvu izgubila pozornost na težinu koju imaju riječi, za vrijednost ljudskoga govora. Zbilja, često čujemo loš govor, korištenje riječi koje ne odgovaraju istini; uronjeni smo u bujicu riječi koje se i ne mogu više zvati govorom, zaboravljajući da riječi imaju veliku moć izgrađivanja, ali isto tako razaranja i uništavanja. Koliko je samo života poljuljano, ranjeno i dovedeno na rub očaja, zbog neodgovornosti prema riječi, kako izgovorenoj, tako i napisanoj.
Izvrgnuti smo riječima koje nas zapljuskuju, slikama koje su nam nametnute. I dok nam se čini kako suvremeno društvo svakomu daje mogućnost da dođe do riječi, lako otkrivamo da i nije tako. Riječi i mišljenja, perfidno šireni u službi neistine, pokušavaju čovjeku oduzeti govor i ušutkati ga.
Naše riječi imaju neizmjernu vrijednost i važnost. Ne izgleda li da toliko puta ni mi ne uzimamo ozbiljno evanđeoske riječi, da možda ne bismo remetili društvenu ravnotežu ili svoj vlastiti mir. Jer teško nam je shvatiti da djeca nisu samo primatelji kojima valja upućivati riječ, nego učitelji koje često puta valja slušati; teško nam je prihvatiti da je grješnik, prije negoli je predmet koji treba otkupiti i popravljati, osoba koju treba slušati; teško nam je prepoznavati evanđeosku mudrost koja omogućuje pravo poštivanje i vrednovanje svakoga čovjeka.

6. Draga braćo i sestre! Danas smo na 275. jubilarnom zavjetnom hodočašću nas, vjernika Grada Zagreba. Naši su stari prije mnogo godina našli dovoljno razloga da u postojanoj zahvalnosti dolaze pred lice nebeske Majke te u vjeri, ispunjenoj nadom, posvjedoče lice Crkve. Kao vjernici Zagrebačke nadbiskupije u godinama smo sinodskoga hoda i znamo da je on utemeljen u vjeri i da ga ta vjera čini nepoljuljanim u nadi evanđelja (usp. Kol 1,23). No, ipak, zapitajmo se: kakvo je lice ovogodišnjega zagrebačkog zavjeta; što smo donijeli i što ostavljamo danas u ovome Svetištu kao zahvalnicu ili molbu; po čemu ćemo biti prepoznatljivi kao oni koji ostaju nepoljuljani u nadi evanđelja? Koje bi to riječi mogle ostati uklesane za ovu godinu u kamenu Svetišta?
Hoće li do nas dovoljno glasno doprijeti riječi da svoju vjeru u Krista ne miješamo s pristranošću? To znači da budemo spremni slušati Riječ i da ne očekujemo Boga koji će podilaziti našim željama, nego da svoje želje podvrgnemo snazi evanđelja koje nas ispituje do dna bića. Hoće li evanđeoska nada biti dovoljno nepoljuljana da nas bujica riječi, sebičnih igara u političkim, gospodarskim i općedruštvenim pitanjima lako odmakne od zahtjevnosti da se trajno otvaramo Bogu? Hoćemo li biti sposobni lomiti okove šutnje isključenih i neprihvaćenih?

Danas molimo snagu da i u budućnosti naša Crkva zna prepoznati povlašteno mjesto Božjega spasenja: siromaštvo i trpljenje, kako među našim najbližima, tako i u cijelome Zagrebu i hrvatskoj Domovini. Kad god se izgovori Božje ime, potlačeni bi trebali podignuti glavu, očajni pronaći utjehu, poniženi dostojanstvo. Kad god se izgovori Božje ime, žrtve bi trebale dodirnuti nadu; trebao bi se čuti proročki glas koji siromaha stavlja u središte i istinom zaglušuje viku prodavačā površnosti. Kad god se izgovori Božje ime, vjernik u radosti ponire u sebe i otkriva svoju nedostatnost i grijeh pred Božjim darom.
Nažalost, to Božje ime i dalje se blati. Stoga je potrebno upozoravati na psovku koja je protugovor ljudskomu govoru, a svaki dan ispunja naše uši na hrvatskim ulicama, u obiteljima i na radnim mjestima; i dalje je potrebno biti prorokom i službenikom lijepe riječi koja je kadra obnavljati svijet.
Došli smo na zavjetno hodočašće kako bismo se osposobili za nepokolebljivost i nepoljuljanost u nadi evanđelja (usp. Kol 1,23), kako bismo se znali oduprijeti nepoštenju i dvojbenim savezništvima u našim životima i kako bismo vidjeli da se ni u čijim ponudama i prijedlozima nama kao crkvenoj zajednici ne smije izgubiti siromah. Crkva ne poznaje niti jedan put kojim bi išla, a na kojemu bi bili isključeni ljudi u potrebi. Upravo je ovo Svetište mjesto na kojemu nas Bog trajno opominje da je “izabrao one koji su u svijetu siromašni da budu bogataši u vjeri i baštinici Kraljevstva”.
Predragi zagrebački vjernici, pred nama se prije svega nalazi kušnja da budemo zatvoreni životu. I dok gledamo kako su nam na početku školske godine klupe sve praznije; dok sve više nedostaje dječjega smijeha i dok se u mnogim krajevima Hrvatske zatvaraju školska vrata, jer nema đaka, kao kršćani ne možemo biti radosni. Nije u pitanju brojnost koja bi težila k premoći, nego život i odgovornost za njega. Ta gorka činjenica pred nas stavlja dublja pitanja o spremnosti na žrtvu i o spremnosti na ljubav.

7. Dragi mladi vjernici, i danas se posebno obraćam vama. Neki ste već započeli školsku godinu, dok se drugi pripremate za akademsku godinu, a drugi opet pokušavate svjedočiti kršćanstvo na radnim mjestima i u raznim poslovima. Radujem se što ste ponovno došli ovamo učvrstiti svoju vjeru. Crkva će svoju budućnost živjeti od vaše velikodušnosti i spremnosti da se otvarate Bogu. Svatko tko osjeti što znači biti obdaren susretom sa živim Bogom, znat će da je pozvan drugima darivati svoj život. Možda će se još uvijek netko usuditi nazivati vas staromodnima ili nazadnima, zbog toga što vjerujete u Krista. Ne bojte se i ne sramite se! U takvim ljudima najčešće ne progovara ništa drugo doli praznina, a vi ste im izazov i istinsko pitanje svojom kršćanskom radošću. I njih povedite nasamo (usp. Mt 20,17) i poglavito svojim darom ljubavi otvorite im blago Radosne vijesti.

Na sinodskome putu potičem sve vas, zagrebački vjernici, a posebno vas, mladi, da u svojim vjerničkim zajednicama, osobito župnima, gradite duh dragovoljstva, volonterstva koji će se očitovati na svim razinama. Znam da se okupljate s vršnjacima u mnogobrojnim športskim, kulturalnim i općedruštvenim aktivnostima; znam da imate svoja povlaštena mjesta zabave, no danas dublje razmislite na koji način snaga darivanja drugima u okvirima evanđeoske nade, može roditi nepatvoren govor Crkve svim ljudima, pa kada je to potrebno biti i životna kritika društvenim i političkim zabludama.
Nađite i gradite prostore u Crkvi u kojima ćete dragovoljnim radom na dobro drugih, osobito siromašnih, pronaći dubinu, nedostupnu onima koji vama žele manipulirati. Stvorite okvire, povezujte se u zajednice i udruge mladih katolika, u kojima ćete u Kristovu duhu moći propitivati ponude koje se u buci riječi i obilju slika svakoga dana neprovjereno, a rekao bih i koristoljubno stavljaju pred vas. Crkva je mjesto na kojemu, sa svim svojim nedostacima i nejasnoćama, grijehom i strahovima, možete pronaći nepoljuljanost i biti zaštita jedni drugima, u zajedništvu protiv izgubljenosti i razočaranosti u kojima se olako posegne za kraćim putovima, najčešće s okusom droge ili zadahom alkohola.
Drage djevojke i mladići, želim biti produženi glas proroka i ohrabriti preplašena, malodušna srca, te vas pred malodušjem pozivam na velikodušnost. Zato vam na srce stavljam organiziranje prostora zajedništva i dragovoljstva unutar župa, širite ih na području dekanata, grada, regije, u povezanosti s cijelom Nadbiskupijom i Crkvom u svijetu. Samo onaj tko je zahvaćen slobodom evanđelja, otvoren za slušanje, ne će biti plijenom lovaca vaše mladosti; samo takvima će vam biti dana odvažna riječ koja proniče društvenu zbilju i protivi se svemu što je oprečno Božjemu planu stvaranja i spasenja.
Dragi mladi vjernici, grad Zagreb i Zagrebačka nadbiskupija bit će od 28. prosinca ove godine do 1. siječnja 2007. domaćin europskog susreta mladih: “Hodočašće povjerenja na zemlji” koje organizira ekumenska zajednica iz Taizea. Već Vas sada pozivam: budite izvrsni domaćini svojim vršnjakinjama i vršnjacima iz cijele Europe. Posvjedočite im svoju vjeru u Isusa Krista. Na vas računamo jer vi ćete tih dana predstavljati Hrvatsku pred mladima Europe.

8. Predragi vjernici, gluhoća u odnosu prema Božjoj riječi vrelo je pogrješnih koraka i odluka. Kao Crkva pozvani smo tražiti čovjeka u mnoštvu, ali ne smijemo se zavaravati da ćemo ga izliječiti ostajući tamo, u mnoštvu, na trgovima, u bezimenom zbroju imena. Nedvojbeno je da treba biti i pomiješan s ljudima u mnoštvu, treba ponekad biti zaglušen bukom, da bismo iskušali svoju nepoljuljanost, ali nismo pozvani tamo i ostati. Naša zadaća i naš smisao nisu u tome da budemo konkurencija trgu, niti da nas uljulja pljesak, ili pak zarazi prolazna popularnost.

Kad je Crkva obasjana i okupana reflektorima, čini se da ne iscjeljuje gluhoću i nijemost čovjeka, već i sama postaje gluhom i nijemom. Poistovjećena s mnoštvom, Crkva je tek jedna među mnogima koji nemaju što reći, a uz to ne uspijeva ni slušati ni razumjeti. Njoj su potrebni prostor i vrijeme koje evanđelje naziva nasamo, kako bi pronašla sebe i čovjeka. Taj nasamo nalazi se u svetištima, na hodočašćima, ali tijekom godine taj nasamo na najizvrsniji način jest nedjelja i nedjeljno župno euharistijsko slavlje.
Kao kršćani i kao Crkva mi se ne mirimo s neriješenim pitanjem glede rada nedjeljom i upozoravat ćemo trajno da je pogubna neosjetljivost za humanu, društvenu, kulturalnu i vjerničku vrijednost nedjelje. Neprestano dolaze do nas vapaji onih koji su na tom području zakinuti u ostvarivanju temeljnih ljudskih prava.
Rekao sam da je kršćanin prožet velikodušnošću, a ona živi od oduševljenja. Što je s našim oduševljenjem, predraga braćo i sestre? Možemo li očekivati nove ljude, bolje društvo, bez oduševljenja? Nedjeljna Euharistija nas uči da je život susret u zajedništvu koje svoje temelje ima u Isusu Kristu, jer on je ponio naše brige, naše tegobe. Nedjelja nam nudi iscjeljenje i uči nas da su za susret s Bogom potrebni ljudi, a za čudo u nama, osobni susret s njim. Iz toga se osobnoga susreta rađa duboka sućut prema ljudskoj bijedi, a samo je ona sposobna poticati zalaganje za čovjeka nasuprot ravnodušnosti. Kao vjernici nećemo uspjeti stvoriti novi život, ako ne oživimo nedjeljno slavlje koje oduševljava.

Zato, na kraju, žarko molim zagovor Bogorodice Marije, Majke Božje Bistričke, blaženoga Alojzija Stepinca i blaženoga Ivana Merza za sve nas, za naš Grad Zagreb, za vaše drage, osobito bolesne, stare i osamljene. Posebno molim za djecu i mlade koji ovih dana započinju novu školsku, vjeronaučnu i akademsku godinu. Ujedno molim da danas u ovome slavlju, ali prije svega u našemu srcu, ostane upisan nepoljuljan zavjet, koji će, došavši ovamo, moći pročitati svaki čovjek, ali jednako tako dolazeći u Zagreb i u druge župe naše Nadbiskupije moći prepoznati i osjetiti svaki građanin i svaki gost: Budite stalni i nepoljuljani u nadi evanđelja! Ne bojte se! (Kol 1,23; Iv 6,20) Amen.