NEKA SVA STVORENJA SLAVE GOSPODINA

Kateheza br. 25 – Himan: Sva stvorenja slavite Gospodina
Uvodno biblijsko čitanje: Dn 3, 52-57
“Blagoslovljen budi, Gospodine, Bože otaca naših, hvaljen i uzvisivan dovijeka!
Blagoslovljeno, slavno i sveto ime tvoje, hvaljeno i uzvisivano dovijeka! Blagoslovljen budi u Domu svete slave svoje, hvaljen i slavljen dovijeka! Blagoslovljen budi na prijestolju kraljevstva svoga, hvaljen i uzvisivan dovijeka!
Blagoslovljen, ti što istražuješ bezdane i sjediš nad kerubima, hvaljen i uzvisivan dovijeka!
Blagoslovljen budi na svodu nebeskom, hvaljen i slavljen dovijeka!
Sva djela Gospodnja, blagoslivljajte Gospoda: hvalite i uzvisujte ga dovijeka!”

1. Himan koji smo maločas čuli u svom je prvom dijelu sastavljen od dugoga i lijepog himna koji je grčka tradicija uvrstila u knjigu o Danielu. Pjevaju ga tri židovska mladića bačena u užarenu peć zbog toga što su odbili pokloniti se kipu babilonskog kralja Nabukodonozora. Dio istoga himna donosi časoslov u Jutarnjoj nedjelje prvog i trećeg tjedna liturgijskog psaltira.
Knjiga o Danielu, kao što je poznato, odražava težnje, nade ali i apokaliptička iščekivanja izabranog naroda, koji se, u doba Makabejaca (drugo stoljeće pr. Kr.), borio da može živjeti prema Božjem zakonu. Iz užarene peći trojica mladića, koji su na čudesni način bili očuvani od vatre, pjevaju pjesmu blagoslova Bogu. Taj je himan sličan litanijama, koje se ponavljaju ali su ujedno nove: njegovi se zazivi uzdižu Bogu kao krugovi dima tamjana, slični no nikada jednakih oblika. Molitva se ne boji ponavljanja, kao što se zaljubljeni ne ustručava bezbroj puta izjaviti ljubljenoj svoju ljubav. Stalno ponavljanje istih izjava znak je intenziteta i mnogostrukih nijansi u osjećajima, u unutarnjim impulsima i u ljubavi.

2. Čuli smo početak toga himna stvorenja, sadržanog u trećem poglavlju Daniela, recima 52-57. Uvod prethodi veličanstvenom nizanju stvorenja uključenih u hvalu. Panoramski pogled na čitav himan u njegovu litanijskom obliku daje nam otkriti slijed sastojnica koje čine “radnju” čitavoga himna. On započinje sa šest zaziva koji su izravno upravljeni Bogu; nakon njih slijedi univerzalni apel na “sva djela Gospodnja” da usta svoga duha otvore na blagoslov (usp. r. 57). To je dio koji danas promatramo i koji liturgija donosi u Jutarnjoj nedjelje drugoga tjedna. Nakon toga himan će se razvijati sabirući sva stvorenja na nebu i na zemlji da hvale i veličaju Gospodina.

3. Naš početni ulomak liturgija ponovno donosi u Jutarnjoj nedjelje četvrtoga tjedna. Sada ćemo izabrati samo neke sastojnice za naše razmišljanje. Prva je poziv na blagoslivljanje: “Blagoslovljen budi…”, koji će se na kraju pretvoriti u “blagoslivljajte…!” U Bibliji postoje dva oblika blagoslova, koji se među sobom isprepliću. S jedne je strane onaj koji dolazi od Boga: Gospodin blagoslivlja svoj narod (usp. Br 6,24-27). To je djelotvorni blagoslov, izvor plodnosti, sreće i napretka. S druge strane je blagoslov koji se izdiže sa zemlje u nebo. Čovjek, obdaren božanskom velikodušnošću, blagoslivlja Boga, hvaleći ga, zahvaljujući mu, slaveći ga: “Blagoslivljaj Jahvu, dušo moja” (Ps 102,1; 103,1). Božanski blagoslov često posreduju svećenici (usp. Br 6, 22-23.27; Sir 50,20-21) polaganjem ruku; ljudski se međutim blagoslov izražava u liturgijskom himnu, koji Gospodinu uzdiže zajednica vjernika.

4. Druga sastojnica koju promatramo u ulomku koji nam je predložen za meditaciju sačinjava antifona. Moglo bi se predstaviti solistu kako, u hramu ispunjenom narodom, pjeva blagoslov: “Blagoslovljen budi Gospodine…”, nabrajajući različita Božja čudesa, a zajednica vjernika za njim stalno ponavlja obrazac: “Hvaljen i slavljen dovijeka!” To se događa već u psalmu 135., tzv. “Velikom hallelu”, to jest velikom hvalospjevu, gdje narod ponavlja: “Vječna je ljubav njegova”, dok solist nabraja različita djela Spasenja koje je Gospodin učinio za svoj narod.
Predmet hvale, u našemu psalmu, jest prije svega ime Božje “slavno i sveto”, čije zazivanje odzvanja u hramu koji je i sam dom “svete slave”. Svećenici i narod, dok u vjeri razmatraju Boga koji sjedi “na prijestolju kraljevstva svoga”, primjećuju na sebi njegov pogled koji “istražuje bezdane” i ta svijest čini da iz njihova srca izvire hvala: “Blagoslovljen… blagoslovljen…”. Bog, koji “sjedi nad kerubima” i boravi na “svodu nebeskom” ipak je bliz svome narodu, koji se zbog toga osjeća zaštićenim i sigurnim.

5. Ponovno predlaganje toga himna u Jutarnjoj nedjelje, tjednog Uskrsa kršćana, poziv je otvoriti oči pred novim stvaranjem koje je započelo upravo Isusovim uskrsnućem. Grgur Niški, grčki crkveni otac iz četvrtoga stoljeća, tumači kako su Gospodinovim uskrsnućem “stvoreni novo nebo i nova zemlja… načinjen je drugačiji čovjek obnovljen na sliku svoga stvoritelja rođenjem odozgor” (usp. Iv 3,3.7). I nastavlja: “Kao što onaj koji promatrajući osjetni svijet prema ljepoti vidljivih stvarnosti zamišlja nevidljivu ljepotu… tako onaj koji promatra taj novi svijet crkvenog stvaranja vidi u njemu onoga koji je postao sve u svima vodeći razum za ruku, putem stvarnosti koje naša razumska narav može shvatiti, prema onomu koji nadilazi ljudsko shvaćanje” (Langerbeck H., Gregorii Nysseni Opera, VI, 1-22 i sl., str. 385).
Pjevajući taj himan kršćanski je vjernik dakle pozvan razmatrati svijet prvoga stvaranja, naslućujući obris drugoga, koje je započelo smrću i uskrsnućem Gospodina Isusa. Ta kontemplacija vodi sve za ruku da uđu, gotovo plešući od radosti, u jedinu Kristovu Crkvu.