NEMA MIRA BEZ PRAVDE, NEMA PRAVDE BEZ OPROŠTENJA

1. Ove godine Svjetski dan mira slavi se u sjeni dramatičnih događaja od 11. rujna. Toga je dana počinjen strašan zločin: u kratkom vremenu tisuće nevinih osoba različite etničke pripadnosti postali su žrtve groznog krvoprolića. Tada su ljudi diljem svijeta snažno osjetili koliko su ranjivi i obuzeo ih je novi duboki strah za budućnost. U ozračju toga stanja duše, Crkva je svjedočila svoju nadu, utemeljenu na uvjerenju da zlo, mysterium iniquitatis, nema posljednju riječ u ljudskom životu. Povijest spasenja, opisana u Svetome Pismu, baca jasno svijetlo na cijelu povijest svijeta i pokazuje nam da su ljudska zbivanja uvijek praćena milosrdnom providnošću Boga, koji poznaje načine kako dotaknuti čak i najokorjelija srca i učiniti da i na suhom i neplodnom tlu urode dobri plodovi.
To je nada koju Crkva gaji na početku 2002. godine: milošću Božjom svijet u kojem kao da moć zla još jednom ima prevlast bit će preobražen u svijet u kojem će najplemenitije težnje ljudskog srca trijumfirati, u svijet u kojem će prevladati istinski mir.

Mir: djelo pravde i ljubavi

2. Nedavna događanja, uključujući upravo spomenuta strašna krvoprolića, potiču me da se vratim temi koja često izvire iz dubine moga srca dok se prisjećam povijesnih događaja koji su označili moj život, osobito moju mladost.
Silna trpljenja narodâ i pojedinaca, čak i mojih prijatelja i poznanika, koje su prouzročili nacistički i komunistički totalitarizmi, uvijek su bili u mojim mislima i molitvama. Često sam se zadržavao u razmišljanju o pitanju: kako ponovno uspostaviti moralni i društveni poredak koji je bio izložen takvom užasnom nasilju? Uvjerenje do kojeg sam stigao u svojim razmišljanjima a koje potvrđuje i biblijska objava jest da se narušeni poredak može potpuno uspostaviti jedino savezom pravde i oproštenja. Stožeri istinskog mira su pravda i onaj osobiti oblik ljubavi koji predstavlja oproštenje.

3. Ali kako u trenutnim okolnostima govoriti o pravdi i oproštenju kao izvorima i preduvjetima mira? Možemo i moramo, bez obzira koliko to bilo teško i unatoč čestom mišljenju da su pravda i oproštenje nepomirljivi. No oproštenje se protivi mržnji i osveti, a ne pravdi. Doista, pravi mir je “djelo pravde” (Iz 32,17). Kao što je istaknuo II. vatikanski koncil mir je “plod reda što ga je u ljudsko društvo utisnuo njegov božanski Utemeljitelj i što treba da ga ostvare ljudi, koji žeđaju za sve savršenijom pravdom” (pastoralna konstitucija Gaudium et spes, 78). Već više od petnaest stoljeća Katolička crkva ponavlja nauk sv. Augustina iz Hipona koji nas je podsjetio da se mir, koji se može i mora izgrađivati zajedničkim prinosom, u ovome svijetu, sastoji u tranquillitas ordinis, miru poretka (usp. De civitate Dei, 19,13).
Pravi mir je prema tome plod pravde, dakle te moralne kreposti i zakonskog jamstva koje osigurava puno poštivanje prava i odgovornosti kao i pravednu raspodjelu koristi i obaveza. No kako je ljudska pravda uvijek krhka i nesavršena, podložna ograničenjima i sebičnostima pojedinaca i skupina, mora se ostvarivati i, na neki način, upotpunjavati oproštenjem koje ozdravlja rane i iz temelja ponovno uspostavlja narušene ljudske odnose. To vrijedi kako na području napetosti među pojedincima tako i na široj, čak međunarodnoj razini. Oproštenje se ni na koji način ne suprotstavlja pravdi, jer oprostiti znači odgovoriti na legitimne zahtjeve za ispravljanjem počinjene štete. Oproštenje smjera ostvarenju punine pravde koja vodi miru poretka koji je mnogo više no krhki privremeni prekid neprijateljstava i uključuje duboko ozdravljenje rana koje krvare u ljudskim srcima. Za to ozdravljenje bitni su i pravda i oproštenje.
To su dvije dimenzije mira o kojima želim govoriti u ovoj poruci. Svjetski dan mira ove godine čitavom čovječanstvu, a na osobit način vođama naroda, pruža mogućnost da razmišljaju o zahtjevima pravde i pozivu na oproštenje u ozračju teških problema koji nastavljaju mučiti svijet, među kojima nije na posljednjem mjestu nova razina nasilja što ju je uveo organizirani terorizam.

Stvarnost terorizma

4. Upravo mir utemeljen na pravdi i oproštenju danas je napadnut međunarodnim terorizmom. Posljednjih godina, osobito nakon završetka hladnoga rata, terorizam se razvio u sofisticiranu mrežu spleta političkih, gospodarskih i tehničkih utjecaja koja nadilazi nacionalne granice i širi se po cijelome svijetu. Riječ je o dobro organiziranim terorističkim skupinama koje mogu računati na ogromna financijska sredstva i razrađuju strategije na širokim razinama, kojima su pogođene nevine osobe koje nemaju ništa sa ciljevima kojima teroristi teže.
Kada terorističke organizacije koriste samé svoje sljedbenike kao oružja koja djeluju iznenada protiv nenaoružanih ljudi, jasno pokazuju želju za smrću koja ih hrani. Terorizam nastaje iz mržnje i rađa izolaciju, nepovjerenje i zatvorenost. Na nasilje se uzvraća nasiljem u tragičnoj spirali kojom bivaju zahvaćeni i novi naraštaji, koji tako nasljeđuju mržnju koja je dijelila one koji su im prethodili. Terorizam se temelji na preziru prema ljudskom životu. Upravo zato što ne samo da čini nesnosne zločine, već se i služi terorom kao političkom i ekonomskom strategijom sam je po sebi istinski zločin protiv čovječanstva.

5. Postoji zato pravo na obranu od terorizma. To je pravo koje se mora, kao i svako drugo, ostvariti u poštivanju moralnih i zakonskih granica u izboru ciljeva i sredstava. Krivci se moraju pravilno identificirati, jer je krivična odgovornost uvijek osobna i ne smije se proširiti na narod, etničku skupinu ili religiju kojima teroristi pripadaju. Međunarodna suradnja u borbi protiv terorističkih djelovanja mora također uključivati hrabro i odlučno zauzimanje na političkom, diplomatskom i ekonomskom području da bi se riješili problemi eventualne potlačenosti i marginalizacije zbog kojih je došlo do tih terorističkih nauma. Novačenje terorista, naime, mnogo je lakše provoditi u društvenim sredinama u kojima se prava krše a nepravde se previše i u dugom vremenskom razdoblju toleriraju.
Treba, ipak, jasno reći da se postojeće nepravde u svijetu nikada ne smiju koristiti kao izlika za terorističke čine. Osim toga, mora se istaknuti kako su žrtve radikalnog rušenja poretka, koji teroristi nastoje ostvariti, u prvome redu milijuni muškaraca i žena koji su manje kadri oduprijeti se kolapsu međunarodne solidarnosti. Tu mislim prije svega na ljude svijeta u razvoju, koji već žive na uskoj granici preživljavanja i koji će biti najteže pogođeni globalnim gospodarskim i političkim kaosom. Tvrdnje terorista da djeluju u ime siromašnih očita su laž.

Ne ubij u ime Božje!

6. Oni koji ubijaju u terorističkim činima doista gaje osjećaje prezira prema čovječanstvu, životu i budućnosti. S njihova stajališta sve se mora mrziti i uništiti. Terorist smatra da su istina u koju vjeruje ili pretrpljena patnja toliko apsolutni da opravdavaju njihove reakcije uništavanja čak i ljudskih života. Terorizam je ponekad povezan s fanatičnim fundamentalizmom, koji nastaje iz uvjerenja da se drugome može silom nametnuti prihvaćanje vlastitog viđenja istine. No, istina se, čak i kada se do nje dopre – a to se može postići samo na ograničen i nesavršen način – nikada ne smije nametati. Poštivanje tuđe savjesti, u kojoj se odražava slika samoga Boga (usp. Post 1,26-27), znači da možemo istinu samo predložiti drugima, o kojima potom ovisi hoće li je i prihvatiti. Pokušati drugima nasiljem nametnuti ono što se smatra istinom uvreda je ljudskom dostojanstvu i, u konačnici, uvreda Bogu, na čiju je sliku čovjek stvoren. Zbog toga je fundamentalistički fanatizam stav koji se radikalno protivi vjeri u Boga. Terorizam ne iskorištava samo ljude, već i
Boga: na kraju ga pretvara u idol kojim se služi za vlastite ciljeve.

7. Zbog toga nijedan vjerski vođa ne smije opravdavati terorizam a još ga manje smije poticati. Proglasiti se teroristom u ime Božje i u to ime činiti nasilje nad drugima oskvrnjenje je religije. Terorističko nasilje je u proturječju s vjerom u Boga, Stvoritelja čovjeka, u Boga koji brine za čovjeka i voli ga. Ono se osobito protivi vjeri u Krista Gospodina, koji je svoje učenike učio moliti. “I otpusti nam duge naše kako i mi otpustismo dužnicima svojim” (Mt 6,12).
Nasljeđujući Isusov nauk i primjer kršćani su uvjereni da pokazati milosrđe znači vlastiti život živjeti u istini: možemo i moramo biti milosrdni, jer nam je ukazano milosrđe Boga koji je milosrdna ljubav (usp. 1 Iv 4,7-12). Bog koji je ušao u povijesti da nas otkupi i po drami Velikog petka pripravio pobjedu Uskrsa, Bog je milosrđa i oproštenja (usp. Ps 103 [102], 3-4-10-13). A Isus onima koji su mu prigovarali što jede s grešnicima ovako govori: “Hajdete i proučite što znači: milosrđe mi je milo, a ne žrtva. Ta ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike” (Mt 9,13). Kristovi učenici, kršteni u njegovoj smrti i u njegovu uskrsnuću, moraju uvijek biti muškarci i žene milosrđa i opraštanja.

Nužnost oproštenja

8. Ali što, konkretno, znači oprostiti? I zašto oprostiti? Razmišljanje o oproštenju ne smije zaobići ta pitanja. Vraćajući se onomu što sam pisao u svojoj poruci za Svjetski dan mira 1997. (“Oprosti i primit ćeš mir”) želim ponovno potvrditi da oproštenje ima svoje sjedište u čovjekovu srcu prije no što postane društvena činjenica. Samo u stupnju u kojem prevladavaju etika i kultura oproštenja može se nadati “politici” oproštenja, izraženoj kroz društvena vladanja i zakone, tako da po njima sama pravda poprimi čovječniji značaj.
Oproštenje je ponajprije osobni izbor, odluka srca da ide protiv prirodnog nagona vraćanja zlim za zlo. Mjera za tu odluku je ljubav Boga koji nas prihvaća unatoč našim grijesima. Ona svoj savršen primjer ima u Kristovu opraštanju, koji je na križu molio: “Oče, oprosti im, ne znaju što čine!” (Lk 23,34).
Oproštenje ima dakle božanski izvor i mjerilo. To ipak ne znači da je njegovo značenje nedokučivo ljudskom razumu. Tu se u prvome redu misli na iskustvo što ga čovjek ima kada počini neko zlo. Tada iskusi vlastitu slabost i želi da drugi budu blagi prema njemu. Zašto onda ne činiti drugima ono što želimo da oni čine nama? Svaki čovjek zamjećuje u sebi nadu da je sposoban uvijek početi iznova i ne ostati zauvijek zatočenik vlastitih pogrešaka i krivnje. Želi uzdići svoj pogled prema budućnosti i otkriti nove mogućnosti povjerenja i zauzetosti.

9. Kao ljudski čin oproštenje je nadasve osobna inicijativa. No pojedinci su bitno društvena bića, na temelju čega pletu mrežu odnosa kroz koje ispoljavaju svoju dobrotu ali, nažalost, i zlo. Kao posljedica toga oproštenje je apsolutno nužno također na društvenoj razini. Obitelji, skupine, društva, države i sama međunarodna zajednica trebaju oproštenje kako bi obnovili prekinute veze, prevladali situacije besplodnog uzajamnog optuživanja i pobijedili napast da druge isključe na dajući im mogućnost da se brane. Sposobnost opraštanja je u temelju svakog projekta budućeg društva označenog pravednošću i solidarnošću.
Nasuprot tome, izostanak oproštenja, osobito kada služi nastavku sukoba, ostavlja neizmjerne negativne posljedice na razvoj naroda. Resursi se koriste za ratne troškove namjesto za razvoj, mir i pravednost. Kolike samo patnje trpi čovječanstvo jer se nije znalo pomiriti! Koliko je samo štete naneseno napretku jer se nije znalo oprostiti! Mir je bitni preduvjet razvoja, no istinski je mir moguć samo po oproštenju.

Oproštenje, najuzvišeniji put

10. Oproštenje nije ponuda koja se može neposredno razumjeti ili lako prihvatiti; s različitih vidika to je paradoksalna poruka. Oproštenje naime uvijek podrazumijeva prividni kratkotrajni gubitak dok na duži rok jamči stvarni dobitak. Nasilje čini upravo suprotno: izabire prividni kratkotrajni dobitak no dugoročno donosi stvarni i trajni gubitak. Oproštenje se može činiti slabošću, no u stvari, bilo da se traži ili prihvaća, iziskuje veliku duhovnu snagu i moralnu hrabrost. Može se činiti kako ono na određeni način umanjuje osobu, no u stvari oproštenje vodi čovjeka punijem i bogatijem čovještvu, kadrom u sebi odražavati zraku Stvoriteljeve svjetlosti.
Moja služba evanđelju obvezuje me, i istodobno mi daje snagu, da insistiram na nužnosti opraštanja. Činim to i danas u nadi da ću moći pobuditi ozbiljna i zrela promišljanja o tome pitanju u pogledu sveobuhvatne obnove u srcima ljudi i u odnosima među narodima svijeta.

11. Razmišljajući o pitanju oproštenja, moramo spomenuti određene prilike sukoba, koji već predugo hrane duboke mržnje i razdore uzrokujući nezaustavljivi slijed osobnih i kolektivnih tragedija. Tu osobito mislim na ono što se događa u Svetoj Zemlji, blagoslovljenom i svetome mjestu susreta Boga s ljudima, gdje je Isus, Knez mira, živio, umro i uskrsno od mrtvih.
Trenutne osjetljive međunarodne prilike potiču snažni poziv na žurnost rješavanja arapsko-izraelskog sukoba, koji sada traje već više od pedeset godina, s većim ili manjim napetostima. Neprestano pribjegavanje terorističkim činima ili ratu, koji svima otežavaju situaciju i umanjuju nade, mora konačno prepustiti mjesto pregovorima. Ako i kada kod svih prevlada volja za pravdom i pomirenjem morat će se povesti primjereno računa i odmjeriti na pravedan način prava i traženja svih strana. Ljubljenim narodima Svete Zemlje iznova upućujem žurni poziv da se zauzmu za novo doba uzajamnog poštivanja i konstruktivnog sklada.

Međuvjersko razumijevanje i suradnja

12. U tome velikom nastojanju vjerske vođe imaju veliku odgovornost. Različite kršćanske vjeroispovijesti kao i velike svjetske religije trebaju međusobno surađivati na uklanjanju društvenih i kulturalnih uzroka terorizma. Oni će to činiti poučavajući o veličini i dostojanstvu ljudske osobe i šireći jasniju svijest o jedinstvu ljudskoga roda. Riječ je o osobitom području ekumenskog i međureligijskog dijaloga i suradnje, žurnom služenju koje religije mogu pružiti svjetskom miru.
Osobito sam uvjeren da židovske, kršćanske i muslimanske vođe moraju prednjačiti u javnoj osudi terorizma i uskraćivanju teroristima svakog vjerskog ili moralnog odobravanja.

13. U zajedničkom svjedočenju moralne istine prema kojoj je namjerno ubojstvo nevinoga uvijek, posvuda i bez iznimke, teški grijeh svjetske vjerske vođe pomoći će formiranju moralno ispravnog javnog mišljenja. To je nužni preduvjet za izgradnju međunarodnoga civilnog društva sposobnog težiti mirnom poretku u pravdi i slobodi.
U vršenju te zadaće različite religije moraju ići putom oproštenja, koji vodi uzajamnom razumijevanju, poštivanju i povjerenju. Pomoć koju religije mogu dati miru a protiv terorizma sastoji se upravo u njihovu poučavanju opraštanju, jer oni koji opraštaju i traže oproštenje shvaćaju da postoji uzvišenija istina i da prihvaćajući tu istinu mogu nadići same sebe.

Molitva za mir

14. Upravo zato molitva za mir nije nešto što slijedi nakon zauzimanja za mir. Naprotiv ona je u samome središtu izgradnje mira u redu, pravdi i slobodi. Moliti za mir znači otvoriti ljudsko srce da u njega prodre Božja snaga koja sve obnavlja. Životvornom snagom svoje milosti Bog može otvoriti prostor za mir i tamo gdje se čini da postoje samo prepreke i zatvorenosti. On može osnažiti i proširiti solidarnost ljudske obitelji unatoč našim beskrajnim podjelama i borbama. Moliti za mir znači moliti za pravdu, za pravične odnose unutar i među nacijama i narodima. To znači moliti za slobodu, osobito za vjersku slobodu koja je temeljno ljudsko i građanskog pravo svakog pojedinca. Moliti za mir znači moliti od Boga oproštenje i istodobno moliti za hrabrost da oprostimo onima koji su nam nanijeli zlo.
Zbog svih tih razloga pozvao sam predstavnike svjetskih religija da 24. siječnja iduće godine dođu u Asiz, grad sv. Franje, kako bi molili za mir. Time želimo pokazati da je istinska vjera neiscrpni izvor uzajamnog poštivanja i sklada među narodima: ona je štoviše glavni lijek protiv nasilja i sukoba. U ovome vremenu teške zabrinutosti, ljudsku obitelj treba podsjetiti na sigurne razloge naše nade. Upravo to hoćemo izreći u Asizu, moleći Svemogućega Boga – prema divnom izrazu samog svetoga Franje – da nas učini oruđem svoga mira.

15. Nema mira bez pravde, nema pravde bez oproštenja: to je ono što želim u ovoj poruci poručiti vjernicima i nevjernicima, muškarcima i ženama dobre volje, kojima je na srcu dobro ljudske obitelji i njezina budućnost.
Nema mira bez pravde, nema pravde bez oproštenja: na to želim podsjetiti one na kojima leži odgovornost za budućnost ljudske zajednice, potičući ih da uvijek, u svojim lakim i teškim odlukama, budu vođeni svjetlom istinskog čovjekova dobra, u pogledu zajedničkog dobra.
Nema mira bez pravde, nema pravde bez oproštenja: to upozorenje neumorno ću ponavljati onima koji, iz ovoga ili onog razloga, gaje u sebi mržnju, želju za osvetom ili volju za razaranjem.
Neka se u ovome Danu mira iz srca svih vjernika uzdigne snažnija molitva za sve žrtve terorizma, za njihove obitelji pogođene tolikom tragedijom kao i za sve ljude koje terorizam i rat nastavljaju ranjavati i potresati. Neka se svjetlo naše molitve proširi i na one koji teško vrijeđaju Boga i čovjeka tim nemilosrdnim činima, da uzmognu zaviriti u svoja srca, uvidjeti zlo koje su počinili, odustati od svih nasilničkih nakana i tražiti oproštenje. Neka u ovim nemirnim vremenima cijela ljudska obitelj uzmogne pronaći istinski i trajni mir, koji jedino može izniknuti iz pravde i milosrđa.

Iz Vatikana 8. prosinca 2001.

Ivan Pavao II.