Nemojmo, pod plaštem sekularizacije, brisati spomene naše katoličke kulture

1. Predraga braćo i sestre, liturgija ove svete noći Vazmenoga bdijenja toliko je bogata znakovima, riječima i gestama da su riječi homilije u službi njihova objašnjavanja gotovo nepotrebne. Ali ipak želim vam uputiti nekoliko riječi kako bih podcrtao tri detalja iz evanđelja po Luki, što nam ga je đakon pjevanjem upravo navijestio. Neka nam to pomogne još dublje razumjeti vazmeno bogoslužje. Prvi detalj opisuje ukazanje u kontekstu vremena: nakon subote, prvoga dana u tjednu. Drugi je detalj sjećanje žena na Isusove riječi što im ih je priopćio počevši od propovijedanja u Galileji. A treći je Petrovo čuđenje nad onim što se zbilo, nakon što je ugledao prazan grob i povoje na zemlji.

2. Najprije kontekst vremena: “prvoga dana u tjednu”. Moramo priznati da je pomalo neobičan takav način izražavanja. Nije rečeno: prvoga dana novoga tjedna, koji je Židovima započinjao nakon blagdana, točnije nakon subote. Čini se kao da se nije željelo naglasiti kako, nakon subote, s Isusovim uskrsnućem započinje novi tjedan, već da započinje prvi dan koji nikada neće prestati, dan koji će otvoriti vječnost i trajati beskonačno.

“Ovo je dan što ga učini Gospodin: kličimo i radujmo se u njemu”, pjevamo u uskrsnoj liturgiji. To je dan u kojemu Isus iz Nazareta, utjelovljeni Sin Božji, prelazi s ovoga svijeta k Ocu, ulazi sa svojom ljudskom naravi u Božji svijet Presvetoga Trojstva, sjedi s desne Ocu. “Što tražite Živoga među mrtvima? Nije ovdje, nego uskrsnu” (Lk 24,5), rekoše dva čovjeka u blistavoj odjeći ženama koje su došle na grob. No, s Isusom smo i mi prešli k Ocu, i mi živimo dan koji ne poznaje zalaska, i za nas se otvorila vječnost.

Na to nas pak podsjeća odlomak iz poslanice svetoga Pavla apostola koji smo slušali prije evanđelja. Ako smo krštenjem zajedno s Kristom ukopani u smrt – poput oko dvjesto katekumena u našoj Zagrebačkoj Crkvi koji ove noći u našim župama primaju krštenje – sudjelujemo i u njegovu uskrsnuću i već odsada hodimo u novosti života, života uskrslih s Kristom, što znači da živimo u Božjem svijetu. Ostanimo u tom svijetu, mi doista živimo u ovom prolaznom svijetu, ali istodobno i u Božjem svijetu. Živimo životom, koji nam je Krist svojom smrću i uskrsnućem darovao. Kršćani su hodočasnici na zemlji i sugrađani Božji.

3. Draga braćo i sestre, nalazimo se u noći koju već rasvjetljuje dan. U tami smo, ali svjetlo će doći, ubrzo će doći. Žene su veoma rano došle na grob. Iako je tama još prekrivala zemlju, već je svitalo. Svitala je zora. To je stanje u kojemu se i mi nalazimo: živimo u noći, svjesni da će joj uskoro doći kraj. Doista je tako. To znamo i to živimo, ali samo u vjeri. Često, vrlo često čini nam se da noć nikada neće proći jer je tako gusta tama u koju smo uronjeni, tako ukorijenjeno i snažno izgleda zlo u svijetu, tako se neuništivom očituje mržnja koja razdvaja ljude, obitelji, narode i čitav svijet. Ponekad se tako snažno i neometano pokazuje djelovanje Sotone u srcima ljudi. Čini se ponekad da je nada luksuz bez smisla, da je u konačnici za mudre ovoga svijeta ona ludost.

Ali u vjeri već naziremo zoru, u vjeri znamo da noći dolazi kraj, da je na pomolu nov, neprolazan dan koji je započeo Kristovim uskrsnućem. Noćas smo započeli liturgijsko slavlje paljenjem uskrsne svijeće. U noći vremena uzdigli smo neugasivo svjetlo. Zajedno smo pjevali “Svjetlo Kristovo” i u upaljenoj svijeći prepoznali znak Krista, razmatrali Uskrsloga i doživjeli živi susret s Gospodinom.
4. Sveti Luka u evanđelju izvješćuje da su žene – dok još nisu opazile da je grob prazan – ugledale dva čovjeka u blistavoj odjeći koji su im rekli da je Isus uskrsnuo. I za nas je liturgija ove noći odgovor na naše nesigurnosti koja dolazi od sumnje da će noć trajati u gustoj tmini. Liturgija vazmenog bdjenja je radosni navještaj Gospodinova uskrsnuća i početka dana kojemu nema zalaza. I nama se, kao i ženama, razotkrio nebeski svijet; i mi, iako smo još na ovoj zemlji, sudjelujemo u anđeoskom gledanju. Da, draga braćo i sestre, mi već živimo susret s Uskrslim. Živimo ga u polusjeni vjere, živimo ga još uvijek uronjeni u tamu noći, živimo ga tek naslućujući svjetlo novoga dana.

Uostalom, i ne može biti drukčije. Budući da smo na ovoj zemlji, ne bismo mogli izdržati puninu svjetla Uskrsloga, ne bismo mogli podnijeti potpuni susret s Božjim svijetom koji je, po riječima Svetog pisma, poput ognjenog plamena. Svoj susret s Gospodinom moramo živjeti u poniznosti vjere i strpljivom iščekivanju susreta koji će biti bez vela. Moramo živjeti, ponavljajući riječi pozdrava prvih kršćana: “Evo, Gospodin dolazi”. “Amen, dođi, Gospodine Isuse”: Maranatha. Možemo iščekivati Gospodina jer već živimo susret s Njim, jer znamo i kušamo da dolazi.

5. Moći ćemo sa sigurnošću izgovarati riječi vjere i nade samo ako prihvatimo drugi detalj iz navještenog Lukina evanđelja, na koji vam želim svratiti pozornost. Žene se sjetiše riječi Isusovih koje je govorio učenicima tijekom svoga javnog života, sve od Galileje, i zato vjeruju, štoviše, postale su nositeljicama uskrsne poruke učenicima i samim apostolima.

Sjetiti se Isusovih riječi i razmatrati ih u svjetlu Pisama: to su učinile žene i samo su zato bile sposobne razumjeti poruku dvojice u blistavoj odjeći. Samo se tako može biti dionicima svijeta Uskrsloga. Sjetiti se Gospodina: čuvati spomen na njegove riječi. To mora postati kršćanskom vježbom. Ako želimo živjeti kao kršćani, ne smijemo zaboraviti Gospodina. Ako želimo biti u zajedništvu s Kristom uskrslim, moramo se prisjetiti njegovih riječi, i onih iz evanđelja, i onih za koje možemo tvrditi da nam ih je osobno uputio, koje su se duboko urezale u naš život, i onih koje nam neprekidno, u svakidašnjem životu, dolaze – samo moramo pozornije slušati – od ljudi s kojima se susrećemo i događaja koje proživljavamo.

I ja, vaš nadbiskup, svoju biskupsku službu shvaćam kao zadaću buđenja spomena na Boga – što je svima nama krštenicima u srcu, kao i spomena kršćanstva, koji živi i prenosi se od naraštaja do naraštaj u našim župnim zajednicama. I ove noći vam poručujem: njegujmo spomen na Boga, živimo od toga, ne zaboravimo nikada riječi evanđelja i nemojmo, pod plaštem sekularizacije, brisati spomene naše katoličke kulture. Kršćanstvo je jedino sposobno postaviti temelje prave civilizacije, istinske solidarnosti i trajne sloge u hrvatskom društvu. Samo snagom toga spomena moći ćemo dati svoj, možda mali ali istinski doprinos miru i zajedništvu u našoj Domovini.

6. I na kraju, samo nekoliko riječi o trećem detalju koji sam spomenuo. Petar se vratio kući čudeći se tome što se zbilo. Čuđenje potiče Petra da se upita i obnovi sjećanje na Isusove riječi, otvara ga susretu s Uskrslim Gospodinom. Još je Aristotel govorio da je divljenje temelj spoznaje, bez čuđenja nema poznavanja, ako nešto želimo upoznati, treba to najprije primijetiti i dopustiti da nas zahvati. Isto vrijedi i za kršćanski život. Moramo pozorno pratiti Božje zahvate u nama i oko nas, treba umjeti prepoznati nježan i tajnovit trenutak u kojemu Božji svijet dotiče naš svijet, treba se diviti kako bismo vjerovali, treba biti pažljiv prema Gospodinu, kako bismo Ga primijetili i ušli u njegov svijet koji je naša prava domovina, naša trajna radost i nepomućeni mir.

Molimo Presvetu Bogorodicu Mariju da nam po vazmenom otajstvu pomogne prihvatiti Krista Uskrsloga.
Svima od srca čestitam Uskrsnuće Gospodina našega Isusa Krista. Amen.