O pričešćivanju vjernika koji su rastavljeni i ponovno vjenčani

Preuzvišeni!

1. Međunarodna godina obitelji nudi nam iznimno važnu prigodu otkriti svjedočanstva ljubavi i skrbi Crkve za obitelj (1). A istodobno je prilika za ponovnu ponudu neprocjenjivog bogatstva kršćanskog braka, koji čini temelj obitelji.

2. U tom kontekstu posebnu pozornost zaslužuju poteškoće i trpljenja onih vjernika koji se nalaze u neredovitim bračnim situacijama (2). Pastiri su pozvani uprisutniti Kristovu ljubav i majčinsku blizinu Crkve: prihvaćati ih s ljubavlju, poticati ih da se pouzdaju u milosrđe Božje, i predlagati im, s razboritošću i poštovanjem, konkretne putove obraćenja i sudjelovanja u životu crkvene zajednice (3).

3. Svjesni, ipak, da istinsko razumijevanje i pravo milosrđe nisu nikada odijeljeni od istine (4), pastiri su dužni tim vjernicima dozivati u pamet crkveni nauk o slavljima sakramenata, i na poseban način, primanju Euharistije. U svezi s tim, zadnjih godina, u raznima područjima, dati su razni pastoralni prijedlozi, po kojima zasigurno ne bi bilo moguće opće pripuštanje rastaljevnih i ponovno vjenčanih na pričest, ali bi oni mogli pristupati u određenim slučajevima, kad bi se po sudu njihove savjesti smatrali za to ovlaštenima. Tako, na primjer, kad bi bili potpuno nepravendo napušteni, ili kada su se potpuno iskreno trudili spasiti prijašnji brak, ili pak, kada bi bili uvjereni u ništavnost prijašnjeg braka, a ne mogu to dokazati na van, ili kad bi već prošlo duže razdoblje premišljanja i pokore, ili takoder, kad, zbog moralno valjanih razloga ne mogu zadovoljiti obvezu rastave.
S nekih je strana, također, bilo predloženo, da bi se objektivno ispitala njihova prava situacija, rastavljeni i ponovno vjenčani, trebali bi obaviti jedan razgovor s razboritim i stručnim svećenikom. Taj bi svećenik, pak, trebao poštivati njihove eventualne odluke savjesti da pristupe Euharistiji, bez da bi to uključivalo službenu potvrdu.
U tim i sličnim slučajevima radilo bi se o tolerantnoj i dobrohotnoj pastoralnoj praksi koja smjera opravdati različite situacije rastavljenih i ponovno vjenčanih.

4. Premda je očito da su neki crkveni oci sugerirali slične pastoralne prijedloge, a koji su u nekoj mjeri ušli u praksu, ipak ti prijedlozi nisu postigli suglasnost Otaca, te ni na koj način nisu postali dio općeg crvenog nauka, niti su određivali stegu.
Od općeg se crkvenog Učiteljstva očekuje, u vjernosti Svetom pismu i Tradiciji, učiti i tumačiti vjerodostojno “depositum fidei”.
Pred gore spomenutim, novim pastoralnim prijedlozima, ova Kongregacija drži, stoga, potrebnim, ponovo dozvati u pamet crkveni nauk i stegu u ovom predmetu. Vjerna riječi Isusa Krista (5), Crkva potvrđuje da ne može priznati valjanom novu vezu, ukoliko je bila valjana prijašnja ženidba. Pa iako su rastavljeni ponovno građanski vjenčani, ipak se nalaze u situaciji objektivno protivnoj zakonu Božjem, pa stoga ne mogu pristupiti pričesti, tako dugo dok traje takva situacija (6).
Takva norma nema kazneno značenje, niti pak diskriminatorno, prema rastavljenima i ponovno vjenčanima, nego radije izražava objektivnu situaciju prema kojoj je nemoguć pristup pričesti: “Oni su sami sebe učinili nesposobnima da budu pripušteni, jer je njihovo stanje i njihov životni položaj u objektivnoj supronosti sa zajedništom ljubavi izmedu Krista i Crkve, što je označeno i uprisutnjeno u Euharistiji. Postoji i još jedan osobiti pastoralni razlog: ako se te osobe pripuste Euharistiji, vjernici bi bili uvedeni u zabludu i krivo bi shvaćali crkveni nauk o nerazrješivosti ženidbe” (7).
Vjernicima koji ostaju u takvoj bračnoj situaciji, pristup pričesti otvoren je jedino nakon sakramentalnog odrješenja, a koje može biti udijeljeno “jedino onima koji su se pokajali da su pogazili znak Saveza i vjernosti Kristu te su iskreno spremni provoditi takav život koji nije u suprotnosti s nerazrješivošću ženidbe. Konkretno to znači da muž i žena – kada iz teških razloga – na primjer radi odgoja djece – ne mogu ispuniti obvezu rastave, “preuzmu obvezu da žive u potpunoj suzdržljivosti, to jest da se uzdržavaju od čina koji su pridržani samo bračnim drugovima”” (8). U tom slučaju oni mogu pristupiti pričesti, što ujedno sadrži postojanu obvezu izbjegavanja sablazni.

5. U postkoncilskom vremenu, ovaj su nauk i stega, opširno izloženi u Apostolskoj pobudnici “Familiaris consortio”. Među inim, Pobudnica podsjeća pastire da su obvezni, u ljubavi prema istini, različite situacije dobro razlučivati, i potiče ih da rastavljene i ponovno vjenčane ohrabruju na sudjelovanje u različitim prigodama crkvenog života. U isto vrijeme, obrazlažući, potvrđuje trajnu i sveopću praksu “zasnovanu na Svetom pismu, prema kojoj se ne može pripustiti pričesti razvedene i ponovno vjenčane” (9). Struktura Pobudnice i sadržaj njezinih riječi, daju jasno razumjeti da takva praksa, predstavljena kao obvezujuća, ne može biti preoblikovana na temelju različitih situacija.

6. Vjernik koji redovito zajedno živi “more uxorio” s osobom koja nije njegova zakonita žena, ili njezin zakoniti muž, ne može pristupati pričesti. Ukoliko bi takva osoba taj čin smatrala ipak mogućim, pastiri i ispovjedinici, vodeći računa o težini materije i zahtjevima duhovnog dobra osobe (10), kao i općeg dobra Crkve, imaju tešku dužnost upozoriti da je takav sud savjesti u otvorenoj suprotnosti s crkvenim naukom (11). Trebaju takoder, u naučavanju, podsejćati na ovaj nauk sve vjernike koji su im povjereni. To ne znači da Crkvi nisu pri srcu situacije tih vjernika, koji, inače, nisu sasvim isključeni iz crkvenog zajedništva. Crkva se brine da hi pastoralno prati i poziva na sudjelovanje u crvenom životu, u mjeri u kojoj je to spojivo s uredbama božanskog prava, nad kojim Crkva ne posjeduje nikakvu moć oprosta (12). S druge strane, potrebno je, vjernike kojih se to tiče, prosvjetljivati, kako ne bi držali da je njihovo sudjelovnje u crkvenom životu isključivo svedeno samo na pitanje primanja pričesti. Vjernici moraju biti pomognuti u produbljivanju njihova shvaćanja vrijednosti sudjelovanja u Kristovoj misnoj žrtvi, duhovnog zajedništva (13), molitve, razmatranja Riječi Božje, karitativnih djela i promicanja pravde (14).

7. Pogrešno uvjerenje, da može pristupiti pričesti vjernik rastavljen i ponovno vjenčan, redovito pretpostavlja da se osobnoj savjesti pripisuje sposobnost da odlučuje u konačnoj prosudbi, na temelju vlastitog uvjernenja (15), o postojanju ili ne postojanju prijašnjeg braka i o valjanosti novog veza. No, takvo je pripisivanje neprihvatljivo (16). Brak je, ustvari, ukoliko je slika zaručničkog saveza između Krista i Crkve, temeljna jezgra i važni faktor u životu građanskog društva, i bitno je javna stvarnost.

8. Zasigurno je točno da sud o vlastitoj odluci, glede pristupanja pričesti, mora izreći primjereno odgojena moralna savjest. Međutim, takoder je istina da privola, kojom je sklopljena ženidba, nije samo jedna privatna odluka, budući da svakom od supruga, i samom bračnom paru, stvara specifičnu crkvenu i društvenu situaciju.
Stoga se sud savjesti, o svojem vlastitom bračnom stanju, ne tiče samo izravnog odnosa izmedu čovjeka i Boga, kao da bi se moglo mimoići crkveno posredovanje, koje uključuje kanonske zakone, koji obvezuju u savjesti. Nepriznavanje tog bitnog vida značilo bi nijekanje činjenice da ženidba postoji kao stvarnost Crkve, to jest, kao sakrament.

9. Uostalom, Pobudnica “Familijaris consortio”, kada poziva pastire da dobro razlučuju različite situacije rastavljenih i ponovo vjenčanih, podsjeća takoder i na slučaj onih koji su subjektivno sigurni, u savjesti, da prethodna ženidba, nepopravljivo uništena, nije bila nikada valjana (17). Zaista, treba razlučivati, bi li na vanjskom području, ustanovljenom od Crkve, objektivno postojala takva ništavnost ženidbe. Crkvena stega, dok potvrđuje isključivu mjerodavnost crkvenih sudova pri ispitivanju, kod katolika, valjanosti ženidbe, također nudi nove putove za dokazivanje ništavosti prijašnje veze, u cilju isključenja, koliko je god to moguće, raskoraka izmedu provjerljive istine u postupku, i objektivne istine koju spoznaje ispravna savjest (18).
Pridržavati se crkvenog suda i opsluživati važeću crkvenu stegu o obveznosti kanonske forme, ukoliko je nužna za valjanost katoličkih brakova, ono je što uistinu koristi duhovno dobru dotičnih vjernika. Doista, Crkva je Tijelo Kristovo te življenje u crkvenom zajadništvu i življenje u Tijelu Kristovu znači hranjenje samim Tijelom Kristovim. Primajući sakrament Euharistije zajedništvo s Kristom Glavom ne može nikada biti odijeljeno od zajedništva s njegovim udovima, to jest s njegovom Crkvom. Zbog toga je sakrament ujedinjenja s Kristom ujedno i sakrament jedinstva Crkve. Primati, pak, pričest u suprotnosti s normama crkvenog zajedništva, u sebi je protuslovna činjenica. Sakramentalno jedinstvo s Kristom uključuje i pretpostavlja opsluživanje, premda je ponekad i teško, uređenja crkvene zajednice, i ne može biti ispravno i plodonosno, ukoliko vjernik, htijući pristupiti izravno Kristu, ne poštuje to uređenje.

10. U suglasju s već rečenim, i potpunoma ostvarujući izraženu želju Biskupske sinode, koju je otvorio sam Sveti Otac Ivan Pavao II, a koja je ostvarena zauzetošću i hvalevrijednim inicijativama biskupa, svećenika, redovnika i vjernika laika: Činiti sve što je moguće, s brižnom ljubavlju, da se ojačaju u ljubavi Kristovoj i ljubavi Crkve, vjernici koji se nalaze u nepravilnim ženidbenim situacijama. Samo će tako za njih biti moguće prihvatiti potpunoma poruku kršćanske ženidbe i podnositi u vjeri trpljenja koja proizlaze iz te situacije. U pastoralnom djelovanju tebat će uložiti veliki napor kako bi se razjasnilo da se ne radi ni o kakvoj diskriminaciji, nego o potpunoj vjernosti volji Kristovoj, po kojoj nam je ponovno dana, i iznova povjerena, ženidbena nerazriješivost, kao dar Stvoritelja. Bit će potrebno da pastiri i vjernička zajednica trpi i ljubi zajedno s onima kojih se tiče, kako bi mogli usred svog bremena prepoznati Kristov slatki jaram i lako breme (19). To njihovo breme nije slatko i lagano jer je maleno i beznačajno, nego postaje lagano jer ga Gospodin – zajedno s cijelom Crkvom – s njima dijeli. Zadaća je pastoralnog djelovanja, koje treba biti izvršeno s potpunim predanjem, ponuditi pomoć utemeljenu na istini, kao i na ljubavi.

Ujedinjeni zajedničkom zauzetošću da zasja istina Isusa Krista u životu i djelovanju Crkve, molim vas, Preuzvišenosti, da primite izraze moje pune odanosti u Kristu.

Joseph Kard. Ratzinger
Prefekt
+ Alberto Bovone
Naslovni nadbiskup Cezareje Numidijske
Tajnik

Vrhovni svećenik Ivan Pavao II, tijekom audijencije za Kardinala Prefekta, odobrio je ovo pismo, zaključeno na redovitoj sjednici ove Kongregacije, i odredio da se objavi.

U Rimu, iz sjedišta Kongregacije za nauk vjere, 14. rujna 1994, na blagdan Uzvišenja svetog Križa.

BILJEŠKE

Napomena: Kod navođenja papinskih dokumenata koji su prevedeni na hrvatski jezik, u izdanju Kršćanske sadašnjosti, Glasa Koncila ili IKA-e, donosimo samo naziv dokumenta i tekući broj pod kojim se nalazi navod.

(1.) Usp. Ivan Pavao II, Pismo obiteljima, br. 3.
(2) Usp. Ivan Pavao II, Apostolska pobudnica Obiteljska zajednica, br. 79-84.
(3) Usp. isto, br. 84; Pismo obiteljima, br. 5; Katekzam Katoličke Crkve, br. 1651.
(4.) Usp. Pavao VI, Enciklika Humanae vitae, br. 29; Ivan Pavao II, Apostolska pobudnica Pomirenje i pokora, br. 34; Enciklika Veritatis splendor, br. 95.
(5) Mk 10,11-12: “Tko otpusti svoju ženu pa se oženi drugom, čini prema prvoj preljub. I ako žena napusti svoga muža pa se uda za drugoga, čini preljub.”
(6) Usp. Katekizam Katoličke Crkve, br. 1650; također br. 1640; i Trdentinski koncil, sess. XXIV: Denz.-Schoenm. 1797-1812.
(7) Apostolska pobudnica Obiteljska zajednica, br. 84.
(8) Isto, br. 84; usp. Ivan Pavao II, Homilija na zatvaranju VI. Biskupske sinode, br. 7: AAS 72 (1982) 1082.
(9) Apostolska pobudnica Obiteljska zajednica, br. 84.
(10) Usp. 1 Kor 11,27-29
(11) Usp. Zakonik kanonkog prava, kan. 978 § 2.
(12) Usp. Katekizam Katoličke Crkve, br. 1640.
(13) Usp. Kongregacija za nauk vjere, Pismo biskupima Katoličke Crkve o nekim pitanjima glede euharistijskog službenika, III/4: AAS 74 (1983) 1007; Sv. Terezija Avilska, Camino de perfección, 35, 1; Sv. Alfons Liguori, Visite al SS. Sacramento e a Maria Santissima.
(14) Usp. Apostolska pobudnica Obiteljska zajednica, br. 84.
(15) Usp. Enciklika Veritatis splendor, br. 55.
(16) Usp. Zakonik kanonskog prava, kan. 1085 § 2.
(17) Usp. Apostolska pobudnica Obiteljska zajednica, br. 84.
(18) Usp. Zakonik kanonskog prava, kan. 1536 § 2 i kan. 1679 i Zakonik kanonskog prava istočnih Crkava, kan 1217 § 2 i kan 1365 o dokaznoj snazi izjava onih stranaka kojih se tiču takvi postupci.
(19) Usp. Mt 11,30