OBJAVLJENO PAPINO APOSTOLSKO PISMO "U OBRANI VJERE" Apostolskim pismom u obliku "motu propria" Papa želi ispuniti praznine Zakonika kanonskog prava kako onoga Zapadnih tako i istočnih Crkava

Vatikan, 1. 7. 1998. (IKA) – Pod naslovom “Ad tuendam fidem” (U obranu vjere) Ivan Pavao II. objavio je u srijedu, 30. lipnja, apostolsko pismo u obliku “motu propria” kako bi ispunio praznine Zakonika kanonskog prava kako onoga Zapadnih tako i Istočnih Crkava i u kojemu je posebno spomenuta ispovijest vjere i obećanje vjernosti onih koji obavljaju neku crkvenu službu naučavanja. Dokument želi odgovoriti na nužnost otklanjanja i pobijanja teoloških mišljenja koja su u suprotnosti s osobitom kategorijom istine – naime onih istina koje se odnose na vjeru i običaje predložene od Crkve na konačni ali ne i na formalni način kao objavljene i koje od vjernika traže postojan i konačni pristanak.
Dok su istine, koje su predložene kao formalno objavljene i koje od vjernika zahtijevaju pristanak vjere, uz cenzuru krivovjerja u slučaju njihova nijekanja, kao i istine predložene kao “istinite i sigurne”, premda ne kao konačne i koje od vjernika traže iskazivanje vjerskog poštivanja uz pristanak vjere i razuma, jasno spomenute u kanonskom zakonodavstvu s pripadajućim kaznama, istine na kojima je gore stavljen naglasak – naime one koje su predložene na konačni ali ne formalni način kao objavljene – ne spominju se u samome zakonodavstvu. Otud nužnost i skrb Pape da apostolskim pismom “Ad tuendam fidem” upotpuni postojeće nedostatke na zakonodavnom području.
Kako bi se dala daljnja pojašnjenja istina o kojima je riječ u apostolskom pismu istog je dana objavljena i pojašnjavajuća naukovna bilješka Kongregacije za nauk vjere u kojoj se pojašnjava da je riječ o svim onim istinama koje pripadaju području dogmatike i morala, koje su nužne za vjerno očuvanje i izlaganje pologa vjere unatoč tome što ih Crkva nije predložila kao formalno objavljene. Budući da učiteljstvo te istine može na svečan način utvrditi, ili ih pak ono samo može objaviti, kao pripadajuće pologu vjere, svaki je vjernik dužan dati svoj stalni i konačni pristanak – ističe se u bilješci – utemeljen na vjeri u pripomoć Duha Svetoga Učiteljstvu Crkve i katoličkome nauku o nepogrešivosti učiteljstva na tome području. Onaj koji bi ih nijekao zauzeo bi stav odbacivanja istina katoličkog nauka i stoga ne bi više bio u zajedništvu sa Crkvom.
Bilješka pruža i neke primjere tih istina, ne nastojeći biti iscrpna ili potpuna. Među njima spominje učenje o svećeničkom ređenju pridržanom samo za muškarce kao nauku koji je Ivan Pavao II. ponovno potvrdio kao konačni (1994). Drugi primjer se odnosi na nauk o nedopuštenosti eutanazije predložen kao konačni u enciklici “Evanđelje života”. Potom nauk o nedopuštenosti prostitucije i nedopuštenosti bluda. Posljednja dva primjera istina moraju se smatrati konačnima budući da su povezana s objavom ne iz teoloških razloga već zbog povijesne nužnosti: proglašenje svetih i izjava Lava XIII. o nevaljanosti anglikanskih ređenja. Pojašnjava se da, prema kanonu 833. Zakonika kanonskog prava, ispovijest vjere i obećanje poslušnosti, osim biskupa, kardinala, apostolskih upravitelja, generalnih vikara i biskupijskih vikara, dužni su polagati također i župnici, rektori i profesori filozofije i teologije u sjemeništima, rektori i predavači tečajeva iz vjere i običaja na crkvenim sveučilištima, poglavari u redovničkim ustanovama i kleričkim družbama apostolskog života.