PASTORALNA SKRB ZA ISELJENIKE – OBLIK ISPUNJENJA POSLANJA CRKVE DANAS

1. “Isus Krist jučer i danas isti je – i uvijeke” (Heb 13,8). Te riječi apostola Pavla, izabrane za geslo upravo završenog Velikoga Jubileja, dozivaju u pamet poslanje Isusa, Riječi utjelovljene za spasenje svijeta. Vjerna svojoj zadaći u službi Evanđelja, Crkva se nastavlja približavati ljudima svih narodnosti da im donese radosnu vijest spasenja.
Ovom porukom, prigodom Svjetskoga dana iseljenika, želim se zadržati u razmišljanju o evangelizacijskom poslanju Crkve u odnosu na veliku i složenu pojavu selilaštva i kretanja osoba. Ove je godine za taj Dan izabrana tema “Pastoralna skrb za iseljenike – oblik ispunjenja poslanja Crkve danas”. To je područje kojem pastoralni djelatnici posvećuju veliku pozornost, itekako svjesni mnogostrukih problema koji se tu susreću i različitih prilika koji prisiljavaju muškarce i žene da napuste svoju zemlju. Jedno je, naime, migracija koja je rezultat slobodnog izbora, a sasvim drugo kada je prouzročena prisilom ideološke, političke ili gospodarske naravi. To se ne smije zanemariti u planiranju i ostvarivanju odgovarajuće pastoralne skrbi za različite skupine selilaca i putnika.
S ovim nazivom tijelo, čija je institucionalna zadaća izraziti skrb Crkve za osobe uključene u tu pojavu, obuhvaća u cijelosti pojavu seljenja osoba. Izrazom “migrant” misli se ponajprije na izbjeglice i prognanike u potrazi za slobodom i sigurnošću izvan granica vlastite domovine. Međutim taj se izraz odnosi i na mlade ljude koji studiraju u inozemstvu i sve one koji odlaze iz svoje zemlje da bi negdje drugdje pronašli bolje životne uvjete. Pojava selilaštva je u stalnom širenju i to postavlja pitanja i izazove pastoralnom djelovanju crkvene zajednice. Drugi vatikanski koncil u dekretu Christus Dominus, ističe kako “posebnu brigu treba voditi o vjernicima koji zbog svojih životnih prilika nisu u mogućnosti da se dovoljno koriste redovitom i općom pastirskom službom župnika ili su posve bez nje. Ovamo možemo ubrojiti brojne emigrante, prognanike i izbjeglice” (CD br. 18).
U toj se složenoj pojavi isprepliću brojne sastojnice: težnja za pospješivanjem pravnog i političkog jedinstva ljudske obitelji, znatan porast kulturalnih razmjena, uzajamna ovisnost država, osobito na gospodarskom području, liberalizacija tržišta i nadasve kapitala, sve veći broj multinacionalnih tvrtki, neravnoteža između bogatih i siromašnih zemalja, razvoj sredstava komunikacije i prijevoza.

2. Splet tih sastojnica uzrokuje kretanje masa s jednoga dijela planeta na drugi. Premda u različitim oblicima i razmjerima, seljenje je tako postalo opća značajka čovječanstva, u koju je izravno uključeno mnoštvo osoba a neizravno još brojne druge. Širina i složenost te pojave pozivaju na temeljitu analizu strukturalnih promjena koje su se dogodile, poput globalizacije gospodarstva i društvenog života. Konvergencija rasa, civilizacija i kultura unutar istih pravnih i društvenih poredaka postavlja žurni problem suživota. Granice teže nestajanju, daljine se smanjuju, a posljedice pojedinih zbivanja mogu se odraziti i na najudaljenija područja.
Svjedoci smo duboke promjene u načinu razmišljanja i življenja, koja, uz pozitivne sastojnice, sadrži i dvojake vidike. Težnja privremenom, primjerice, poziva dati povlašteno mjesto novinama, katkad na štetu postojanosti i jasne hijerarhije vrijednosti. Istodobno, duh postaje znatiželjniji i otvoreniji, osjetljiviji i spremniji za dijalog. U takvome ozračju čovjek može biti potaknut produbiti vlastita uvjerenja, ali također može upasti u površni relativizam. Selilaštvo uvijek podrazumijeva iskorijenjenje iz prvobitne okoline, što se često pretvara u iskustvo izrazite usamljenosti sa opasnošću nestajanja u anonimnosti. Iz takvih prilika može proizići odbacivanje nove sredine, ali i njezino nekritičko prihvaćanje, u uspoređivanju s prethodnim iskustvom. Katkad se javlja i spremnost pasivnog prihvaćanja suvremenih tekovina, koje lako može postati izvorom kulturalnog i društvenog otuđenja. Seljenje ljudi podrazumijeva višestruke oblike otvaranja, susretanja i okupljanja, no ne može se zanemariti da ono također pobuđuje pojave individualnoga i kolektivnog odbacivanja, što je plod zatvorenih mentaliteta koji se sreću u društvima izmučenim neravnotežama i strahovima.

3. Crkva u svojem pastoralnom djelovanju nastoji neprestano voditi računa o tim teškim problemima. Navještaj evanđelja upravljen je cjelovitom čovjekovu spasenju, njegovu istinskom i stvarnom oslobođenju, putem dostizanja uvjeta primjerenih njegovu dostojanstvu. Shvaćanje čovjeka, koje je Crkva stekla u Kristu, potiče je proglašavati temeljna ljudska prava i dizati svoj glas kada su ona povrijeđena. Ona stoga neumorno potvrđuje i brani dostojanstvo ljudske osobe, ističući neotuđiva prava koja iz njega proizlaze. To su, osobito, pravo na vlastitu zemlju, na slobodan život u vlastitoj zemlji, na zajednički život sa svojom obitelji, na raspolaganje sredstvima nužnim za dostojanstven život, na očuvanje i razvoj vlastite etničke, kulturne i jezične baštine, na javno ispovijedanje svoje vjere, na priznanje i ophođenje primjereno dostojanstvu čovjeka kao ljudskoga bića u svim okolnostima.
Ta prava imaju svoju konkretnu primjenu u pojmu univerzalnoga općeg dobra. Ono obuhvaća cijelu obitelj naroda, iznad svake nacionalističke sebičnosti. U tom se kontekstu mora promatrati pravo na iseljeništvo. Crkva ga priznaje svakom čovjeku u dvostrukom vidiku mogućnosti izlaska iz zemlje i mogućnosti ulaska u drugu zemlju u potrazi za boljim životnim uvjetima. Sigurno da ostvarenje toga prava treba regulirati, kako njegova nesustavna primjena ne bi nanijela štete općem dobru zajednicama koje primaju selioca. Pred mnogostrukim interesima koji se isprepliću usporedo sa zakonima pojedinih zemalja, potrebne su međunarodne odredbe kadre urediti prava svih, kako bi se spriječile jednostrane odluke na štetu najslabijih.
U tome pogledu, u poruci za Dan iseljenika g. 1993. podsjetio sam da, premda je istina da visoko razvijene zemlje nisu uvijek u stanju primiti sve one koji emigriraju, ipak treba istaknuti kako mjerilo za određivanje praga prihvatljivosti ne može biti samo očuvanje vlastitog blagostanja, zanemarujući stvarne potrebe onih koji su iz dramatičnih razloga prisiljeni tražiti gostoprimstvo.

4. Svojim pastoralnim djelovanjem Crkva nastoji da seliocima ne uzmanjka svjetlo i potpora evanđelja. Vremenom je rasla njezina pozornost prema katolicima koji su napuštali svoju zemlju. Iz Europe, nadasve krajem 19. stoljeća, bezbrojna mnoštva katolika plovila su preko oceana, našavši se katkad u uvjetima opasnim za njihovu vjeru zbog nedostatka svećenika i struktura. Kako nisu poznavali mjesni jezik i stoga se nisu mogli koristiti redovitom pastoralnom skrbi zemlje u koju su uselili, bili su prepušteni samima sebi.
Migracija je tako predstavljala opasnost za vjeru, što je izazvalo zabrinutost mnogih pastira koji su, u nekim slučajevima, čak obeshrabrivali njezin razvoj. Kasnije je, međutim, postalo jasno da se ta pojava ne može zaustaviti. Crkva je tada nastojala uvesti prikladne oblike pastoralnog djelovanja, naslućujući da bi selilaštvo moglo postati djelotvoran način širenja vjere u drugim zemljama. Na temelju iskustva koje je sazrijevalo kroz dugi niz godina, Crkva je potom razradila sustavnu pastoralnu skrb za selioce te je g. 1952. objavila apostolsku konstituciju Exsul Familia Nazarethana. U njoj se tvrdilo da se iseljenicima mora zajamčiti ista pastoralna skrb i pomoć koju uživaju domaći kršćani, primjenjujući na stanje katoličkog selioca strukturu redovitog pastorala predviđenog za očuvanje i rast vjere krštenika.
Nakon toga je Drugi vatikanski koncil razmišljao o pojavi selilaštva pod različitim vidicima: doseljenici, selioci, izbjeglice, prognanici, strani studenti, s pastoralnoga gledišta združeni u kategoriju onih koji, boraveći izvan svoje zemlje, ne mogu se koristiti redovitom pastoralnom skrbi. Oni se opisuju kao vjernici koji, boraveći izvan svoje vlastite zemlje ili naroda, trebaju osobitu pomoć svećenika koji govori njihovim jezikom.
Od razmišljanja o vjeri u opasnosti prelazimo na primjereniji osvrt na pravo selioca da se poštuje, također u pastoralnoj skrbi, njegova kulturalna baština. U tome pogledu nestaje i granica, koju je postavila Exsul Familia, pastoralne skrbi do trećeg naraštaja te se potvrđuje pravo na pružanje pomoći seliocima sve dok za to postoji stvarna potreba.
Selioci ne predstavljaju neku kategoriju koja bi se mogla usporediti sa kategorijama koje čine župsku zajednicu – djeca, mladež, oženjeni, radnici, zaposleni itd. – koje imaju istu kulturu i jezik. Oni pripadaju drugoj zajednici, na koju treba primijeniti pastoral sa sastojnicama sličnim onima zemlje podrijetla s obzirom na poštivanje kulturalne baštine, nužnost svećenika koji govori njihovim jezikom te zahtjev za trajnim specifičnim strukturama. Potrebno je postojano dušobrižništvo, koje će voditi brigu o osobi i zajednici, spremno pomoći katoličkim vjernicima u potrebi, sve do njihova uključivanja u mjesnu Crkvu, kada će biti u stanju koristiti redovitu službu svećenika u župi toga područja.

5. Ta su načela prihvaćena u važećim kanonskim propisima, koji su pastoral selilaca uvrstili u redoviti pastoral. Osim pojedinih uredbi, ono što karakterizira novi Zakonik, također što se tiče pastoral selilaštva, ekleziološko je nadahnuće Drugoga vatikanskog koncila na kojem počiva.
Pastoralna skrb za iseljenike je tako postala institucionalizirana djelatnost, upravljena vjerniku, kojeg se ne smatra toliko pojedincem koliko članom određene zajednice, za koju Crkva organizira posebnu pastoralnu službu. Ipak, ta je služba, po svojoj naravi, privremena i prolazna, premda zakon ne utvrđuje konačni termin njezina prestanka. Organizacijski ustroj te službe nije zamjena, već je sastavni dio župskog dušobrižništva nekog područja, za koji je predviđeno da mu se može prije ili kasnije pridružiti. Zapravo, premda pastoralna briga za iseljenike vodi računa o činjenici da neka određena zajednica ima vlastiti jezik i vlastitu kulturu, koji se ne smiju zanemariti u svakodnevnom apostolskom radu, ipak si ne postavlja za posebni cilj njihovo očuvanje i razvoj.

6. Povijest pokazuje da tamo gdje su katolički vjernici bili duhovno zbrinuti tijekom njihova prilagođivanja u novim zemljama, ne samo da su sačuvali vjeru, nego su bili našli i plodno tlo za njezino produbljivanje, poosobljenje i svjedočenje životom. U tijeku stoljeća migracije su uvijek posredovale naviještanje kršćanske poruke cijelim područjima. Danas se slika migracija korjenito mijenja: s jedne strane opada priliv katoličkih iseljenika a s druge strane raste broj nekršćanskih iseljenika koji se naseljavaju u zemlje s katoličkom većinom.
U enciklici Redemptoris missio podsjetio sam na zadaće Crkve u pogledu nekršćanskih doseljenika, ističući kako oni svojim naseljavanjem stvaraju nove prigode za kulturalne susreta i razmjene, koji potiču kršćansku zajednicu na prihvaćanje, na dijalog, na pomoć i na bratstvo. To pretpostavlja dublje posvješćivanje važnosti katoličkog nauka o nekršćanskim religijama (usp. izj. Nostra Aetate), kako bi se mogao uspostaviti pozoran i stalan međureligijski dijalog pun poštivanja kao sredstvo uzajamnog upoznavanja i bogatstva. “U svjetlu cjelokupna rasporeda spasenja”, pisao sam u spomenutoj enciklici Redemptoris missio, “Crkva ne vidi nesklad između naviještanja Krista i međureligijskog dijaloga; naprotiv, osjeća potrebu da ih uklopi unutar svoje misije ad gentes. Treba naime da ta dva elementa zadrže svoju unutrašnju povezanost i, u isto vrijeme, svoju različitost. Zato se ne smiju ni pomiješati, ni instrumentalizirati, niti smatrati istoznačnima tako da bismo ih smjeli naprosto zamjenjivati” (br. 55).

7. Prisutnost nekršćanskih iseljenika u zemljama drevnoga kršćanstva izazov je za crkvene zajednice. Ta pojava nastavlja u Crkvi odjelotvorivati ljubav s obzirom na prihvaćanje i pružanje pomoći braći i sestrama u potrazi za poslom i smještajem. To je djelovanje, na stanoviti način, dosta slično onomu koji mnogi misionari ostvaruju u misijskim zemljama, skrbeći za bolesne, siromašne i nepismene. To je stil učenika: on izlazi ususret očekivanjima i potrebama bližnjemu u potrebi. Temeljni je cilj njegova poslanja ipak navještaj Krista i njegova evanđelja. On zna da je naviještanje Isusa prvi čin ljubavi prema čovjeku, iznad bilo koje geste solidarnosti koliko god ona bila velikodušna. Doista, nema istinske evangelizacije “ako se ne naviještaju ime, nauk, život, obećanje, kraljevstvo i otajstvo Isusa iz Nazareta, Sina Božjega” (apostolska pobudnica Evangelii nuntiandi, br. 22).
Katkad, zbog sredine u kojoj prevladavaju sve raširenija ravnodušnost i vjerski relativizam, teško izlazi na vidjelo duhovna protega karitativnog rada. Neki se pribojavaju da bi ih njihova dobrotvorna djelatnost u pogledu evangelizacije mogla izložiti optužbama za prozelitizam. Naviještati i svjedočiti evanđelje ljubavi predstavlja vezivno tkivo dušobrižništva selilaca (usp. apostolsko pismo Novo millennio ineunte, br. 56).
Tu bih želio odati počast mnogim apostolima koji su svoj život posvetili toj misionarskoj zadaći. Želim također podsjetiti na napore koje je Crkva poduzela da bi izašla ususret seliocima. Među njima s radošću spominjem Međunarodni katolički odbor za iseljenike koji će 2001. slaviti 50-tu obljetnicu svog osnutka. Utemeljen je, naime, g. 1951. na poticaj ondašnjega zamjenika državnog tajnika mons. Giovannija Battiste Montinija. Taj je Odbor imao za cilj pružiti odgovor na potrebe selilačkih pokreta prouzročenih nužnošću ponovnog pokretanja proizvodne mašinerije uništene u ratu i dramatičnim prilikama u kojima su se našli čitava pučanstva prisiljena iseliti zbog novoga geopolitičkog poretka koji su diktirali pobjednici. Pedeset godina povijesti te udruge, s prilagodbama uvedenim radi boljeg suočavanja s promijenjenim prilikama, svjedoče koliko je njezino djelovanje bilo višestrano, pozorno i temeljito. Govoreći na inauguracijskoj sjednici održanoj 5. lipnja 1951. budući papa Pavao VI. zadržao se na potrebi rušenja zapreka koje su sprječavale migracije da bi se nezaposlenima pružila mogućnost da rade, a beskućnicima krov nad glavom, dodajući da je svrha novoutemeljenog Međunarodnog odbora za iseljeništvo istovjetna onoj Kristovoj. Te riječi su u potpunosti sačuvale svoju aktualnost.
Dok zahvaljujem Gospodinu za zauzeto služenje, želim da spomenuti Odbor može nastaviti svoje zauzimanje pozornosti i pomoći izbjeglicama i seliocima sa snagom koja će biti toliko brižnija koliko budu teži i nesigurniji uvjeti tih kategorija osoba.

8. Danas naviještanje evanđelja ljubavi ogromnom i raznolikom svijetu selilaca zahtijeva osobitu pozornost prema kulturalnom okruženju. Za mnoge od njih odlazak u stranu zemlju znači susret s načinima života i razmišljanja koji su im strani te pobuđuju različite reakcije. Gradovi i nacije sve više postaju multietničke i multikulturalne zajednice. To je veliki izazov također za kršćane. Ozbiljno razmatranje tih novih prilika iznosi na vidjelo mnoge vrijednosti koje zaslužuju da budu visoko cijenjene. Duh Sveti nije uvjetovan etničkim skupinama ili kulturama te prosvjećuje i nadahnjuje ljude na različite tajanstvene načine. Raznim putovima on svakoga približava spasenju, Isusu, utjelovljenoj Riječi, koja je “ispunjenje čežnje prisutne u svim religijama čovječanstva: to je ispunjenje djelo Božje i nadilazi svako ljudsko očekivanje” (apostolsko pismo Tertio millennio adveniente, br. 6).
To će tumačenje sigurno pomoći nekršćanskom iseljeniku da svoju vlastitu religioznost vidi kao snažnu sastojnicu kulturalnoga identiteta, a istodobno će ga moći osposobiti da otkrije vrijednosti kršćanske vjere. U tu svrhu bit će korisnija više no ikada uzajamna suradnja mjesnih Crkava i misionara koji poznaju kulturu doseljenika. Riječ je o uspostavljanju veza između zajednice doseljenika i zajednica u njihovim matičnim zemljama, istodobno informirajući zajednice u koje dolaze o kulturama i religijama doseljenika, kao i o razlozima zbog kojih su iselili.
Važno je pomoći zajednicama koje prihvaćaju iseljenike ne samo da se otvore karitativnom gostoprimstvu već također suradnji i razmjeni; prikladno je, osim toga, otvoriti put pastoralnim djelatnicima koji iz matične zemlje dolaze u zemlje prihvata kako bi djelovali među svojim zemljacima. Bilo bi itekako korisno za njih utemeljiti prihvatne centre koji bi ih pripremali za njihove buduće zadaće.

9. Taj obogaćujući interkulturalni i međureligijski dijalog pretpostavlja ozračje požeto uzajamnim povjerenjem i poštivanjem vjerske slobode. Stoga je upravo sloboda, osobito sloboda vjeroispovijesti – gdjekad još ograničavana i sputavana – koja je preduvjet i jamstvo svakog istinskog oblika slobode, među područjima koje treba osvijetliti Kristovim svjetlom. U pogledu istinske vjerske slobode, pisao sam u Redemptoris Missio, “nije riječ o pitanju religije većine ili manjine, nego o neotuđivom pravu svake ljudske osobe” (br. 39).
Sloboda je konstitutivna dimenzija same kršćanske vjere, budući da nije prenošenje ljudskih predaja ili polazište filozofskih postavki, već besplatni Božji dar, koji se iskazuje u poštivanju ljudske savjesti. Gospodin je taj koji djeluje učinkovito svojim Duhom; On je pravi protagonist. Ljudi su oruđa kojima se služi, dodjeljujući svakome njegovu zadaću.
Evanđelje je za sve: nitko nije isključen iz mogućnosti sudjelovanja u radosti Božjega Kraljevstva. Poslanje današnje Crkve je upravo u tomu da svakom ljudskom biću, bez obzira na uljudbu ili rasu, pruži konkretnu mogućnost da susretne Krista. Svim srcem želim da se ta mogućnost pruži svim seliocima i za to jamčim svoju molitvu.

Povjeravam pothvate i velikodušne nakane onih koji vode brigu o seliocima Mariji, Majci Isusovoj, poniznoj službenici Gospodnjoj, koja je sama proživjela boli iseljeništva i progonstva. Neka ona u novom tisućljeću vodi selioce prema onomu koji je “svijetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka” (Iv 1,9).
S tim željama, svim djelatnicima na tome važnom području pastoralnog djelovanja od srca podjeljujem posebni apostolski blagoslov.

Iz Vatikana, 2. veljače 2001.

Ivan Pavao II.