Pismo biskupa Badurine Zvonimiru Šeparoviću

Povijest Knina u šibenskoj biskupiji – statistike katolika u tome kraju – biskupovi susreti sa srpskim vlastima

Poštovani gospodine profesore!

Zahvaljujem Vam na pozivu da osobno sudjelujem u svjedočenju o žrtvama rata na području Knina što ga priređujete u Europskom domu u Zagrebu. Nije mi moguće za tu prigodu dođi u Zagreb pa se pismeno pridružujem svjedočenjima izravno pogoćenih.
Za katolike Knina i njegove okolice preuzeo je šibenski biskup pastoralnu skrb godine 1688, kada je Knin osloboćen od Turaka. Stara kninska biskupija osnovana 1185. godine nije se viče obnavljala. Vjersko stanje toga područja moglo bi se od tada pratiti posebno preko pastirskih pohoda šibenskih biskupa. Moja je služba šibenskog biskupa započela u siječnju 1988. godine. Tada su katolici, nastanjeni u tadašnjoj kninskoj općini, jednim manjim dijelom pripadali splitskoj nadbiskupiji, drugim nešto većim dijelom pripadali su zadarskoj nadbiskupiji, najvećim dijelom u sastavu su šibenske biskupije. Tamo su tri nače župe: Knin, Vrpolje Kninsko i Kijevo. Na oko 30.000 stanovnika tog dijela općine, katolika je, uglavnom Hrvata, bilo oko 4.000 (u ostalim dijelovima biskupije, popis iz 1991. iskazao je oko 125.000 stanovnika, od toga oko 14.000 pravoslavnih). Župama upravljaju franjevci provincije Presvetog Otkupitelja. Crkava u kojima se redovito ili povremeno vršilo bogoslužje bilo je osam. U Kninu je i samostan školskih sestara franjevki splitske provincije, koje su kroz dugi niz godina djelovale u kninskoj bolnici.
Do kolovoza 1990. godine u Knin sam odlazio češće i bez poteškoća. Na prve sam poteškoće naišao u nedjelju 19. kolovoza 1990. Zaustavili su me, legitimirali i pregledali kola naoružani ljudi u civilu. Toga sam dana služio svetu misu u crkvi sv. Ante u Kninu i zapazio sam da je strah, već i u crkvi. Istog dana uputio sam pismo tamošnjem predsjedniku općine Knin g. Babiću i tadašnjem episkopu dalmatinskom, vladiki Nikolaju. Predočio sam im stanje koje sam zatekao i pozvao se na njihovu odgovornost za sigurnost naših ljudi. G. Babić je telefonom poručio da je primio pismo i da mi se ne treba bojati. Vladika Nikolaj pozvao se preko Radio Knina na moje pismo i potaknuo slušatelje da ne bi zlo nanosili svojim sugrađanima.
Stvari su se, međutim, odvijale drugačije. Dok je bilo moguće i nadalje sam odlazio u Knin, Vrpolje, Kijevo, uza sve neprilike na putu. Posljednji put bio sam u Kninu – uz pratnju vojske – 27. srpnja 1991. godine. U međuvremenu sam se, dok je bilo moguće, tj. do pred kraj kolovoza 1991. – telefonski obraćao ljudima odgovornima u općini, vojsci, policiji tražeći informacije o zatočenima, pokušavajući intervenirati za ugrožene. Bilo je i obećanja, ali ne i odgovarajućih rezultata. Tako sam neka obećanja bio dobio i od generala Vukovića u razgovoru koji smo vodili 22. listopada 1991. u Pakovu Selu. Opet bez rezultata. Nitko od naših svećenika nije tamo mogao ostati. Nije bilo opstanka ni časnim sestrama. Ljudi su izbjegli. Posebno je masovan bio egzodus poslije Masleničke akcije kada su naši ljudi oružjem tjerani iz svojih kuća. Nitko ih nije zaštitio. UNPROFOR i promatrači EZ skupili su ih i evakuirali prema Splitu i Šibeniku. Da li je tko još tamo ostao meni je teško saznati.
Dne 17. svibnaj 1994. bilo mi je – zauzimanjem sadačnjeg episkopa dalmatinskog g. Longina – omogućeno pohoditi župnu kuću i župnu kuću u Vrpolju. Kuća je zaposjednuta, crkva iznutra demolirana. Isto tako sam posjetio crkvu sv. Ante u Kninu i pogledao dio samostana. Crkva je zapaljena, strče začaćeni zidovi. Pustoš na svetome mjestu! Samostan je zaposjednut. Obližnji samostan časnih sestara takoćer je zaposjednut. O stradanju drugih naših crkava nešto znadem, ali ne kao očevidac. Biskupu se u Hrvatskoj danas priječi posjećivanje njegovih postradalih župa!
Pitanje katoličke zajednice u Kninu i okolici, ukoliko pripada šibenskoj biskupiji, u viče sam navrata imao prilike postaviti odgovornima izravno ili preko posrednika. Uspoređivao sam stanje pravoslavnih crkvenih zgrada u Šibeniku. One su sve sačuvane što služi na čast građanima našeg grada. I pravoslavni je svećenik ostao viče od godinu dana nakon rujna 1991. u Šibeniku, a i kasnije je navraćao bez ikakvih smetnji. Zajamčeno mu je da se može i trajno nastaniti u Šibeniku. To sam s ponosom isticao u različitim prigodama i susretima s pravoslavnima, protestantima ali i s katolicima iz Europe i svijeta. Zašto takva razlika između Šibenika i Knina? Kada će biti moguće obnoviti sveto bogoslužje u našim crkvama Knina i okolice? Do sada nema odgovora. No pitanje ostaje i mi ne odustajemo!
Ovo su neki elementi moga osobnog svjedočenja o našim stradanjima u Kninu i okolici. Oni koji su osobno pogođeni u tijelu, u dostojanstvu, u imanju… svjedočit će neposredno. Oni koji poznaju povijest, kulturu, društveni život Knina tokom stoljeća, posebno nakon 1688. godine, dat će svoj prilog općoj slici toga dijela nače domovine. Neka bude na čast i ponos svima dobrima i na sramotu svima koji su se tako teško ogriješili o Boga i o čovjeka.
Prevladati zlo i uspostaviti dostojanstvo čovjeka, nadoknaditi Božjoj pravdi za svetogrđe počinjeno u Kninu i u drugim dijelovima Hrvatske, ostaje poziv i obveza, posebno Kristovih vjernika. Božja prava nitko ne može gaziti a da mu se to ne vrati kao prokletstvo pojedinaca i zajednice. To vrijedi i za Knin!
Uz izraze poštovanja prema Vama osobno, gospodine profesore, i uz pozdrav svim nazočnima, želim uspjeh u plemenitoj inicijativi.
Krk, 2. veljače 1995.

+ Srećko Badurina, biskup šibenski