Poruka pape Ivana Pavla II. za korizmu 2005.

1. Svake godine Korizma je prava prigoda da osnažimo svoju molitvu i produbimo pokoru, otvarajući srce za poučljivo prihvaćanje božanske volje. U njoj nam je naznačen duhovni put koji nas pripravlja da ponovno proživimo veliko otajstvo smrti i uskrsnuća Kristova, osobito putem još zauzetijeg slušanja Božje Riječi i velikodušnijeg vježbanja u mrtvenju, koje nam omogućuje da još obilnije pružimo pomoć bližnjemu u potrebi.

Želja mi je, draga braćo i sestre, da vam ove godine svratim pozornost na izuzetno aktualnu temu, koja je dobro oslikana retcima Ponovljenog zakona: “On je život tvoj, tvoj dugi vijek” (30,20). Radi se o riječima što ih Mojsije upravlja narodu dok ga poziva da sklopi savez s Jahvom u moapskoj zemlji, “ljubeći Gospodina, Boga svoga, slušajući njegov glas, prianjajući uz njega, da živiš ti i tvoje potomstvo” (30,19-20). Vjernost ovome božanskome savezu jamstvo je budućnosti za Izrael, “da bi mirno mogao boraviti na zemlji za koju se Gospodin zakle ocima tvojim Abrahamu, Izaku i Jakovu da će im je dati” (30,20). Dostići zrelu dob, prema biblijskome viđenju, znak je blagoslovne dobrostivosti Svevišnjega. Dugi vijek tako predstavlja poseban božanski dar.
Želim stoga pozvati da se o ovoj temi razmišlja za vrijeme predstojeće Korizme, kako bi se moglo još bolje shvatiti ulogu što je starije osobe imaju u društvu i u Crkvi, te se raspoložiti za njihovo prihvaćanje u ljubavi, kakvo im uvijek treba biti pruženo. U današnjemu društvu, zahvaljujući i doprinosu znanosti i medicine, svjedoci smo produženja ljudskoga života i, shodno tome, povećanja broja starijih osoba. To zahtijeva da se sasvim osobita pozornost dade svijetu takozvane “treće” dobi, kako bi se pomoglo onima koji je čine da žive u punini svojih mogućnosti, stavljajući ih u službu čitave zajednice. Skrb za starije osobe, osobito kad prolaze kroz teške trenutke, mora biti na srcu vjernicima, posebice u crkvenim zajednicama zapadnoga društva, gdje je taj problem osobito izražen.

2. Ljudski je život dragocjeni dar kojega valja voljeti i štititi u svim njegovim etapama. Zapovijed “Ne ubij!” zahtijeva da ga se poštuje i promiče uvijek, od njegova početka do njegova prirodna zalaska. To je zapovijed koja vrijedi i kad se radi o bolestima i kad slabljenje tjelesnih moći ljudskome biću ograniči sposobnost samostalne brige za sebe. Ako se starenje, sa svojim neizbježnim uvjetovanostima, smireno prihvati u svjetlu vjere, ono može postati dragocjena prilika da se još bolje shvati otajstvo Križa, koje daje puni smisao ljudskome postojanju.
Staroj je osobi u tom smislu potrebno razumijevanje i pomoć. Želim ovdje izreći svoje priznanje svima koji se zauzimaju da iziđu ususret ovim potrebama, te potičem i ostale koji su voljni da nastoje iskoristiti ovu korizmu te u tome daju i svoj osobni doprinos. To će omogućiti tolikim starijim osobama da se ne osjećaju teretom za svoju zajednicu, a katkad čak i za vlastite obitelji, u stanju osamljenosti koje ih izlaže napasti zatvaranja u sebe i obeshrabrenja.

Potrebno je u javnome mnijenju ojačati svijest da starije osobe u svakom slučaju predstavljaju vrijednost kojoj valja pridati svu važnost. Stoga treba pojačati ekonomsku potporu, kao i podnijeti zakonske prijedloge koji će im omogućiti da ne budu isključeni iz društvenoga života. Istini za volju, posljednjih desetljeća društvo je postalo pozornije na njihove potrebe, a medicina je razvila olakšavajuće postupke koji, uz cjeloviti pristup bolesniku, pružaju blagotvornu pomoć trajno nepokretnim osobama.

3. Više raspoloživog vremena u ovom životnom razdoblju pruža starijim osobama priliku da se suoče s temeljnim pitanjima koja su možda do tada, zbog drugih važnih potreba ili interesa za koje se smatralo da imaju prvenstvo, bila zanemarena. Svijest o blizini posljednjega odredišta potiče starije osobe da se usredotoče na ono što je bitno, dajući važnost onome što prolaznost vremena ne uništava.

Upravo zbog takva svoga stanja starija osoba može odigrati svoju ulogu u društvu. Ako je istina da čovjek živi od nasljeđa što su mu ga ostavili njegovi prethodnici, a njegova budućnost ovisi o načinu na koji su mu prenijete kulturalne vrijednosti naroda kojemu pripada, mudrost i iskustvo starijih osoba mogu prosvijetliti njegov hod na putu napretka prema još potpunijem obliku civilizacije.
O, kako je važno iznova otkriti ovo međusobno obogaćenje različitih naraštaja! Korizma, sa svojim snažnim pozivom na obraćenje i solidarnost, upućuje nas ove godine da stavimo u žarište promišljanja ovu važnu tematiku koja se tiče svih. Što bi bilo kad bi se Božji narod predao pred određenim danas prisutnim mentalitetom koji ovu našu braću i sestre, kojima su smanjene sposobnosti zbog neprilika, dobi ili bolesti, smatra gotovo beskorisnima? Kako će društvo, međutim, biti drugačije, počevši od obitelji, ako bude nastojalo ostati uvijek za njih otvoreno i ugodno!

4. Draga braćo i sestre, za ove korizme, potpomognuti Riječju Božjom, razmišljajmo koliko je važno da svaka zajednica, uz razumijevanje puno ljubavi, prati sve koji stare. Potrebno je, usto, navići se s pouzdanjem razmišljati o otajstvu smrti, kako bi se konačni susret s Bogom dogodio u ozračju nutarnjega mira. Moramo biti svjesni da koji nas prima jest onaj koji nas je “satkao u krilu majčinu” (usp. Ps 139,13b) i koji je htio da budemo njegova “slika, njemu slični” (usp. Post 1,26).

Marija, naš putokaz na korizmenom putovanju, neka vodi sve vjernike, osobito one ostarjele, prema sve dubljem poznavanju Krista umrloga i uskrsloga, koji je posljednji smisao našega postojanja. Ona, vjerna službenica svoga božanskoga Sina, zajedno sa sv. Anom i Joakimom, neka se zauzme za svakoga od nas “sada i na času smrti naše”.

Svima moj blagoslov!

Vatikan, 8. rujna 2004.
Ivan Pavao II.