Poruka pape Ivana Pavla II. za XII. Svjetski dan bolesnika

1. Svjetski dan bolesnika, koji se svake godine proslavlja na drugom kontinentu, ovaj put dobiva posebno značenje, jer će se ove godine slaviti u Lurdu, u Francuskoj, na mjestu gdje se 11. veljače 1858. ukazala Djevica i koje je otada postalo ciljem tolikih hodočašća. Majka Božja je htjela u tom brdovitom kraju pokazati svoju majčinsku ljubav osobito prema napaćenima i bolesnima. Otada ona ostaje prisutna svojom neprekinutom brigom.
Izabrano je upravo to svetište, jer se 2004. godine slavi 150. obljetnica proglašenja dogme o Bezgrešnom začeću. Bilo je to 8. prosinca 1854., kada je moj prethodnik blage uspomene blaženi Pio IX., dogmatskom bulom Ineffabilis Deus potvrdio kao “od Boga objavljeni nauk koji drži da je preblažena Djevica Marija u prvom trenutku svoga začeća, jedinstvenom milošću i povlasticom Svemogućega Boga, u predviđanju zasluga Isusa Krista spasitelja ljudskog roda, bila očuvana od svake ljage Istočnoga grijeha” (DS 2803). U Lurdu je, govoreći mjesnim narječjem, Marija rekla: “Que soy era Immaculada Coucepciou”.

2. Nije li blažena Djevica tim riječima htjela izraziti i vezu koja je spaja sa zdravljem i životom? Ako je Istočnim grijehom u svijet ušla smrt, zaslugama Isusa Krista Bog je očuvao Mariju od svake ljage grijeha, te nam je tako došlo spasenje i život (usp. Rim 5,12-21).
Dogma o Bezgrešnom začeću uvodi nas u srce otajstva stvaranja i otkupljenja (usp. Ef 1,4-12; 3,9-11). Bog je htio ljudskom stvorenju darovati život u izobilju (usp. Iv 10,10), tražeći ipak za tu svoju inicijativu odgovor slobodan i ljubavlju potaknut. Odbijajući taj dar neposluhom koji je doveo do grijeha, čovjek je tragično prekinuo životni dijalog sa Stvoriteljem. Tome “da” što ga je izrekao Bog, izvor punine života, suprotstavlja se čovjekovo “ne” potaknuto oholom samodostatnošću, prethodnicom smrti (usp. Rim 5,19).
Čitav je ljudski rod bio duboko upleten u tu zatvorenost prema Bogu. Samo je Marija iz Nazareta, u predviđanju zasluga Kristovih, bila začeta očuvana od Istočnoga grijeha i sasvim otvorena božanskome naumu, tako da je nebeski Otac mogao u njoj ostvariti nakanu koju je imao za ljude.
Bezgrešno začeće prethodi skladnom vezu Božjega “da” i “da” što će ga s potpunim predanjem izreći Marija kada joj anđeo donese nebeski navještaj (usp. Lk 1,38). To njezino “da”, u ime čitavoga čovječanstva, zahvaljujući utjelovljenju Božje Riječi u njezinu krilu djelovanjem Duha Svetoga, ponovno otvara svijetu vrata raja, (usp. Lk 1,35). Izvorna nakana stvaranja tako je obnovljena i osnažena u Kristu, a u toj nakani svoje mjesto nalazi i ona, Djevica Marija.

3. U tome je ključ preokreta u povijesti: Marijinim bezgrešnim začećem započelo je veliko djelo Otkupljenja, koje se ostvarilo u predragocjenoj krvi Kristovoj. U njemu je svaka osoba pozvana da se u punini ostvari, do savršenstva svetosti (usp. Kol 1,28).
Bezgrešno začeće je, stoga, obećavajuća zora sjajnoga dana Kristova. On je svojom smrću i uskrsnućem ponovno uspostavio puni sklad između Boga i čovječanstva. Ako je Isus izvor života koji pobjeđuje smrt, Marija je brižna mati koja izlazi ususret očekivanjima svoje djece, te im ishodi zdravlje duše i tijela. To je poruka što je uvijek iznova hodočasnicima prenosi lurdsko svetište. To je također i značenje tjelesnih i duhovnih izliječenjâ koja se bilježe u spilji Massabielle.
Od dana ukazanja Bernardici Soubirous, Marija je na tome mjestu “liječila” patnje i bolesti, vraćajući tolikoj svojoj djeci i tjelesno zdravlje. Čudesa, međutim, koja još više iznenađuju izvela je u dušama vjernih, otvarajući njihovu dušu susretu sa svojim sinom Isusom, istinskim odgovorom na najdublja očekivanja ljudskoga srca. Duh Sveti koji ju je osjenio u trenutku Utjelovljenja Riječi preoblikuje duše bezbrojnih bolesnika koji joj se utječu. I kada ne zadobiju dar tjelesnoga ozdravljenja, uvijek mogu dobiti onaj drugi, mnogo važniji: obraćenje srca, izvor mira i nutarnje radosti. Taj dar preoblikuje njihov život, a njih čini apostolima Kristova križa, barjaka nade, makar kroz najteže kušnje.

4. U Apostolskom pismu Salvifici doloris primijetio sam kako patnja pripada čovjekovoj povijesnoj stvarnosti, a on mora naučiti kako da je prihvati i nadiđe (usp. br. 2: AAS 576 [1984], 202). No, kako će to učiniti, ako ne putem Kristova križa?
U Otkupiteljevoj smrti i uskrsnuću ljudska patnja nalazi svoje najdublje značenje i svoju spasenjsku vrijednost. Sva težina patnji i muka čovječanstva skupljena je u otajstvu Boga koji se, prihvativši našu ljudsku narav, toliko ponizio da se učinio “grijehom za nas” (2 Kor 5,21). Na Golgoti On je preuzeo krivice svakog ljudskog stvorenja te je, u samoći svoje napuštenosti, uzviknuo Ocu: “Zašto si me ostavio?” (Mt 27,46).
Iz paradoksa Križa izvire odgovor na naša najuznemirujuća pitanja. Krist trpi za nas: On uzima na se patnju svih i otkupljuje ju. Krist trpi s nama, dajući nam mogućnost da s njime podijelimo svoje patnje. Sjedinjena s Kristovom, ljudska patnja postaje sredstvo spasenja. Eto zašto vjernik može skupa sa sv. Pavlom reći: “Radujem se sada dok trpim za vas i u svom tijelu dopunjam što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu” (Kol 1,24). Bol, vjerom prihvaćena, postaje vrata koja vode u otajstvo Gospodinova otkupljujućeg trpljenja. To je trpljenje koje više ne oduzima mir i radost, jer je prosvijetljeno sjajem uskrsnuća.

5. Podno Križa u tišini Marija pati, ona koja je na osobiti način sudionica patnji Sina, postavljena da bude majka čovječanstva, spremna zauzeti se da svaka osoba postigne spasenje (usp. Ivan Pavao II., Ap. pismo Salvifici doloris [11. veljače 1984], 25: AAS 76 [1984], 235-2380.
U Lurdu nije teško shvatiti to jedinstveno sudioništvo Majke Božje u spasenjskoj ulozi Kristovoj. Čudo Bezgrešnoga začeća podsjeća vjernike na jednu temeljnu istinu: spasenje se može postići samo poučljivim sudioništvom u naumu Oca, koji je htio otkupiti svijet po smrti i uskrsnuću svoga jedinorođenoga Sina. Po krštenju vjernik je uključen u taj spasenjski naum te je oslobođen od Istočnoga grijeha. Bolest i smrt, iako i dalje ostaju dio zemaljskoga postojanja, ipak gube svoj negativni smisao. U svjetlu vjere, tjelesna smrt, pobjeđena onom Kristovom (usp. Rim 6,4), postaje obavezni prijelaz u puninu besmrtnoga života.

6. U naše su vrijeme napravljeni veliki koraci u znanstvenom shvaćanju života, temeljnoga Božjega dara čiji smo mi upravitelji. Život se mora prihvatiti, poštivati i štititi od svoga početka do prirodnoga zalaska. Skupa s njime mora biti zaštićena obitelj, kolijevka svakoga novorođenoga života.
Već se uobičajio govor o “genetskome inženjeringu” misleći na izvanredne mogućnosti što ih danas nudi znanost zahvaćajući u izvore samoga života. Svaki istinski napredak na tome polju ne može a da ne bude ohrabren, dokle god poštuje prava i dostojanstvo osobe od njezina začeća. Nitko si, doista, ne može uzeti vlast da uništi život ljudskoga bića ili da njime neograničeno manipulira. Poseban zadatak djelatnika na polju pastorala zdravlja jest senzibilizacija svih koji rade u tom osjetljivom sektoru, kako bi uvijek osjećali dužnost da se stave u službu života.
Prigodom Svjetskoga dana bolesnika želio bih zahvaliti svim djelatnicima u pastoralu zdravlja, osobito biskupima koji su u pojedinim biskupskim konferencijama zaduženi za ovaj sektor, kapelanima, župnicima i ostalim svećenicima zauzetima na tome području, redovima i redovničkim družbama, volonterima i svima koji, pred patnjom, boli i smrti, neumorno pružaju dosljedno svjedočanstvo Gospodinove smrti i uskrsnuća.
Htio bih proširiti svoje priznanje i na zdravstvene djelatnike, medicinsko i pomoćno medicinsko osoblje, na znanstvenike, osobito one koji istražuju nove lijekove, i na sve one koji se brinu za proizvodnju lijekova dostupnih i manje imućnima.
Sve povjeravam Presvetoj Djevici, čašćenoj u lurdskom svetištu po svome Bezgrešnom začeću. Neka ona pomogne svakome kršćaninu kada svjedoči da je jedini pravi odgovor na bol, na patnju i na smrt Krist, naš Gospodin, umrli i uskrsnuli za nas.
S ovim mislima, rado upućujem Vama, časni brate, kao i svim sudionicima Svjetskoga dana bolesnih, osobiti apostolski blagoslov.

Iz Vatikana, 1. prosinca 2003.