Postupci koji slijede nakon papine smrti
Vatikan-Zagreb, (IKA) – Prigodom smrti Svetog Oca stupa na snagu niz propisa koji djelomično proizlaze iz tradicije, a djelomično iz normi koje su tijekom stoljeća odredili pape.
Zamjenik državnog tajnika nadbiskup Leonardo Sandri službeno obavještava kamerlenga kardinala Eduarda Martineza Somala da je Papa umro. Kamerlengo u prisutnosti Maestra liturgijskih slavlja, tajnika i kancelara Apostolskog dvora mora službeno ustanoviti da je Papa stvarno mrtav. To je danas formalni čin, jer to ustanovljuju liječnici, a nekada je kamerlengo udarao srebrnim čekićem po njegovom čelu, zovući ga po imenu. Kancelar sastavlja dokument o Papinoj smrti. Kamerlengo zatvara Papinu spavaću i radnu sobu te postavlja na vrata pečatom označenu traku. On preuzima u vlasništvo baziliku Sv. Ivana Lateranskog, jer je to sjedište rimskog biskupa kao i papin ljetnikovac Castel Gandolfo. Potom prenosi vijest o papinoj smrti vikaru grada Rima, koji je posebnim priopćenjem prenosi pučanstvu Rimske biskupije, jer je Papa između ostalog i biskup Rima. Na isti način priopćava tu vijest i vikaru grada Vatikana jer je Papa i poglavar države.
Desno krilo brončanih vrata – službenog ulaska u Vatikan – se zatvara. Zvona Sv. Petra daju znak da je Papa umro. Nakon službenog prepoznavanja Papina tijela liječnici ga sređuju i oblače u papinske paramente: kazulu crvene boje (ta je boja znak žalosti za pape), palij, bijeli ovratnik s crnim križevima (simbolom dostojanstva), a na glavu mu stavljaju bijelu mitru. Nakon sređivanja Papino mrtvo tijelo biva tri dana izloženo u bazilici Sv. Petra, kako bi mu vjernici mogli odati počast. Bez dozvole kamerlenga nitko ne može slikati umrlog Papu. Kamerlengo može dati dozvolu za fotografiranje tijela zbog dokumentacije, ali samo nakon što je obučeno u papinsko ruho.
U slučaju da Papa ne umre u Vatikanu, kao što je bilo kad su umrli Pio XII. i Pavao VI., jer su obojica umrla u Castel Gandolfu, Kardinalski zbor sprema prijevoz Papina tijela u Vatikan. U oba slučaja tijelo nije bilo izloženo u rimskoj katedrali Sv. Ivana Lateranskog.
Kardinali devet dana prikazuju sv. misu za preminulog Papu. U prijelaznom razdoblju između papine smrti i izbora novog pape, Crkvom upravlja Kardinalski zbor koji obavlja redovite poslove. Kardinalski zbor je zadužen za uništenje “ribarskog prstena”, koji predstavlja apostola Petra i u svoje je vrijeme služilo kao pečat za odašiljanje apostolskih pisama. Pogrebne svečanosti moraju se održati u roku od četiri do šest dana. Tehničari Instituta za legalnu medicinu s Rimskog sveučilišta moraju provjeravati da tijelo ostane dobro očuvano. U prošlosti su se odstranjivali unutarnji organi kako bi balzamirno tijelo duže trajalo.
Pontifikalna sveta misa odnosno pogrebna svečanost služi se u crkvi Sv. Petra u nazočnosti predstavnika Diplomatskog zbora akreditiranih pri Svetoj stolici. Posmrtni Papini ostaci postavljaju se u trostruki lijes, jedan od čempresa, drugi od cinka i treći od oraha i pokapa se na mjestu, koje je Papa naznačio u oporuci. Posljednji su pape pokopani ispod bazilike Sv. Petra. Pape mogu odlučiti da budu pokopani i na drugim mjestima i na druge načine. Pavao VI. je primjerice želio biti pokopan u zemlju, a ne u sarkofag. Brojni su pape pokopani u katakombama, rimskim bazilikama i crkvama, posebno u crkvi Sv. Ivana Lateranskog i Svete Marije Velike.
Ako je Papa napravio oporuku i imenovao oporučnog izvršitelja, dotični mora izvršiti taj mandat i kasnije obavijestiti novog papu. Nakon pogreba pape i za vrijeme izbora novog pape u prostorijama Papina apartmana nitko ne može stanoviti. Časne sestre, tajnik i ostala posluga mogu ostati u svojim prostorijama, dok ne bude izabran novi Papa, koji onda sebi izabire novo osoblje.
Propisima, koje je uveo papa Ivan Pavao II. za upravu Crkve tijekom “sedesvakancije” (ispražnjene stolice) odnosno prijelaznog razdoblja, poništavaju se imenovanja svih upravnih mjesta u ustanovama Rimske kurije. Na snazi ostaje samo ovlast kamerlenga svete Rimske crkve – a sada je to Španjolac Eduardo Martinez Somalo, zatim vrhovni penitencijer Amerikanc James Stsffort te vikar rimske biskupije Camillo Ruini. Na snazi ostaju i dužnosti zamjenika državnog tajnika – nadbiskupa Sandrija – i tajnika za odnose s državama – nadbiskupa Lajole. Prvi obavlja dužnost ministra unutarnjih, a drugi ministra vanjskih poslova, dok kamerlengo na neki način jamči redovitu upravu cijelog prijelaznog razdoblja. Svi izvanredni postupci kao što su sinode, koncili i slično moraju prestati sa svojim radovima. U tom prijelaznom razdoblju ne može se izmijeniti ništa u crkvenoj upravi, pa ni imenovati biskupe. (ika-servis/as-aš)