POVJERENJE U BOGA

Kateheza br. 27 –Želja za Gospodinom i hramom njegovim
Uvodno biblijsko čitanje: Psalam 42 (41)

1. Žedna košuta, suhoga grla, upućuje svoju jadikovku pred isušenom pustinjom žudeći za svježim vodama potočića. Tom poznatom slikom započinje Psalam 42 (41), kojega su nam upravo otpjevali. U toj slici gotovo da možemo vidjeti simbol duboke duhovnosti ovoga sloga, pravoga dragulja vjere i poezije. Zapravo, prema stručnjacima koji se bave Psaltirom /Psalmima/, naš se psalam treba tijesno združiti sa sljedećim, 43 (42), od kojega je odijeljen kada su psalmi bili raspoređivani po redu da bi se složila molitvena knjiga Božjega naroda. Naime, oba psalma – osim što su ujedinjeni temom i njezinim razvijanjem – vođeni su ritmom iste antifone: “Što si mi, dušo, klonula i što jecaš u meni? U Boga se uzdaj, jer opet ću ga slaviti, spasenje svoje, Boga svog!” (Ps 42, 6.12; 43,5). To zazivanje, ponovljeno dva puta u našem psalmu i treći puta u sljedećemu psalmu, poziv je koji molitelj upućuje sebi samome kako bi odagnao snuždenost povjerenjem u Boga koji će se jamačno ponovno očitovati kao Spasitelj.

2. No, vratimo se početnoj slici psalma, o kojoj bi se uživajući moglo meditirati s glazbenom pozadinom gregorijanskog pjevanja ili pak onoga polifonijskog remek-djela kakvo je “Sicut cervus” Pierluigija iz Palestrine. Naime, žedna košuta, simbol molitelja koji se cijelim sobom, tijelom i duhom, napinje prema Gospodinu kojega osjeća dalekim i istodobno nuždnim: “Žedna mi je duša Boga, Boga živoga: o kada ću doći i lice Božje gledati?” (Ps 42,3). Na hebrejskom samo jedna riječ, nefesh, istodobno znači “duša” i “grlo”. Možemo dakle reći da su duša i tijelo molitelja uključeni u prvotnu, spontanu, sržnu želju za Bogom (usp. Ps 63,2). Ne bez razloga postoji duga tradicija koja molitvu opisuje kao “dah”: ona je izvorna, potrebna, temeljna kao i životni dah. Origen, veliki kršćanski autor iz III. stoljeća, pokazivao je da je čovjekovo traganje za Bogom nikad dovršeni pothvat, jer su novi napretci uvijek mogući i potrebni. U jednoj od svojih homilija o Knjizi Brojeva piše: “Oni koji prolaze putem traganje mudrosti Božje ne grade stalne nastambe, već pokretne šatore, jer žive od stalnih putovanje idući naprijed, i što više napreduju, to se više hoda otvara pred njima razastirući obzorje koje se gubi u neizmjernosti” (Homilija XVII, In numeros, GCS VII, 159-160).

3. Nastojmo sada shvatiti radnju te molbe, misleći da je povjerena trima činima, od kojih se dva nalaze u našem psalmu dok će se jedan otvoriti u sljedećem psalmu, 43, kojega ćemo razmatrati kasnije. Prvi prizor (usp. Ps 42, 2-6) izražava duboku nostalgiju pobuđenu sjećanjem na prošlost koju su sretnom činila sada nedostupna liturgijska slavlja: “Duša moja gine kada se spomenem kako koračah u mnoštvu predvodeć ih k Domu Božjem uz radosno klicanje i hvalopojke u povorci svečanoj” (r. 5). “Dom Božji” sa svojom liturgijom onaj je jeruzalemski hram u kojega je vjernik nekada išao, ali je i sjedište prisnosti s Bogom, “Izvorom vode žive”, kako pjeva Jeremija (2, 13). Sada je jedina voda koja se pojavljuje na njegovim zjenicama voda suza (Ps 42, 4) zbog udaljenosti od izvora života. Ondašnju blagdansku pjesmu, koja se uzdizala Gospodinu u tijeku bogoslužja u hramu, zamijenio je sada plač, jadikovka, zazivanje.

4. Nažalost, žalosna se sadašnjost suprotstavlja onoj radosnoj i vedroj prošlosti. Psalmist se sada nalazi daleko od Siona: obzorje koje ga okružuje je Galileja, sjeverno područje Svete zemlje, kako sugerira spominjanje izvora Jordana, brda Hermona iz kojega izvire ta rijeka, i druge jedne nama nepoznate planine – Misara (usp. r. 7). Nalazimo se, dakle, više – manje na području u kojemu su slapovi Jordana, mali vodopadi kojima počinje tijek te rijeke koja prolazi cijelom Obećanom zemljom. No, te vode ne utažuju ne gase tako žeđ kao one sa Siona. U očima Psalmista one su sličnije kaotičnim vodama poplave koje uništavaju sve. On osjeća da mu udaraju u leđa kao silna bujica koja uništava život: “Sve vode tvoje i vali preko mene prijeđoše” (r. 8). Naime, u Bibliji kaos i zlo ili sam božanski sud prikazani su kao poplava koja stvara uništenje i smrt (Post 6, 5-8; Ps 69, 2-3).

5. Ta poplava kasnije se pojašnjava u njezinoj simboličkoj vrijednosti: riječ je o izopačenima, protivnicima molitelja, možda i poganima koji stanuju na tome udaljenom području u kojemu je vjernik zatočen. Oni podcjenjuju pravednika i ismijavaju njegovu vjeru ironično ga pitajući: “Gdje ti je Bog tvoj?” (r. 11; usp. r. 4). A on upućuje Bogu svoje tjeskobno pitanje: “Zašto me zaboravljaš?” (r. 10). “Zašto” upućen Gospodinu, kojega čini se da nema u dan kušnje, tipičan je za biblijska zazivanja. Hoće li pred tim suhim ustima koja viču, pred tom ispaćenom dušom, tim licem koje će biti prekriveno morem blata, Bog moći ostati nijem? Jamačno ne! Molitelj se stoga ponovno potiče na nadu (usp. rr. 6.12). Treći čin, sadržan u sljedećem Psalmu 43, bit će pouzdani zaziv upućen Bogu (Ps 43, 1.2a.3a.4b) i upotrijebit će radosne i zahvalne riječi: “I pristupit ću Božjem žrtveniku, Bogu, radosti svojoj.”.