Budi dio naše mreže
Izbornik

Prešao je prag nade

Časni koncelebranti (usp. Iv 11,25)

Propovijed kardinala Angela Sodana na misi za "Ivana Pavla Velikog" na Trgu Sv. Petra u Vatikanu, 3. travnja 2005. - II. vazmena nedjelja

Časni koncelebranti, poštovani predstavnici vlasti, braćo i sestre u Gospodinu!

Danas pjesan Aleluja odzvanja svečanije nego inače. Ovo je II. vazmena nedjelja, Bijela nedjelja, blagdan bijele odjeće našega krštenja. Ovo je nedjelja Božanskoga milosrđa, kako smo to pjevali u Psalmu 118: “Zahvaljujte Gospodinu, jer je dobar, jer je vječna ljubav njegova…”

Istina, duša nam je potresena tužnim događajem: naš otac i pastir, Ivan Pavao II., nas je napustio. On nas je punih 26 godina uvijek pozivao promatrati Krista, jedini razlog naše nade.
Tijekom punih 26 godina on je na sve trgove svijeta donosio evanđelje kršćanske nade, poučavajući sve da naša smrt nije ništa drugo već prijelaz u nebesku domovinu. Ondje je naše krajnje odredište, gdje nas očekuje Bog naš Otac. Kršćaninova bol odmah se pretvara u stav duboke smirenosti. Taj stav proizlazi iz vjere u Onoga koji nam je rekao: “Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, neće umrijeti nikada” (usp. Iv 11,25-26).

Naravno, ljubav koju osjećamo prema dragim osobama mami iz naših očiju suze bola u trenutku rastanka, ali uvijek je aktualan poziv što ga je apostol Pavao uputio kršćanima u Solunu, dok ih je pozivao da ne tuguju “kao drugi koji nemaju nade”, “sicut coeteri, qui spem non habent” (1 Sol 4,13).

Vjera nas, moja braćo, poziva uzdići glavu i gledati daleko, gledati u vis!
I tako, danas, dok oplakujemo smrt Pape koji nas je napustio, otvorimo srce promatranju našeg vječnog odredišta.
U misama za pokojnike nalazi se ona lijepa rečenica iz predslovlja: “Tvojim se vjernima život mijenja, a ne oduzima”, “vita mutatur, non tollitur”! I dok se razara naše zemaljsko boravište, izgrađuje se drugo na nebu.
Time se objašnjava kršćaninova radost u svakom trenutku njegova života.

Čovjek zna da, premda je grešnik, uz njega je uvijek milosrđe Božanskog Oca koji ga očekuje. To je smisao blagdana Božanskog milosrđa, kojeg je ustanovio upravo pokojni papa Ivan Pavao II., kako bi podcrtao taj tako utješni vidik kršćanskoga otajstva.

Ove bi nedjelje bilo potresno ponovno iščitavati jednu od njegovih najljepših enciklika Dives in misericordia, koju nam je darovao već 1980., u trećoj godini svoga pontifikata.
Tada nas je Papa pozvao da promatramo Oca koji je “milosrdan i Bog svake utjehe, koji nas tješi u svakoj našoj nevolji” (usp. 2 Kor 1,3-4).
U istoj enciklici potom Ivan Pavao II. nas poziva da gledamo u Mariju, Majku Milosrđa, u nju koja je, za svoga pohođenja Elizabeti, veličala Gospodina kličući da je “od koljena do koljena dobrota njegova” (usp. Lk 1,50).
Isti naš ljubljeni Papa pozvao je također današnju Crkvu da bude dom milosrđa, da prihvati sve one koji trebaju pomoć, oproštenje i ljubav.

Koliko je put Papa u ovih 26 godina ponovio da se uzajamni odnosi među ljudima i narodima ne mogu temeljiti samo na pravednosti, već se moraju usavršavati milosrdnom ljubavlju, koja je vlastita kršćanskoj poruci. Ivan Pavao II., štoviše, Ivan Pavao Veliki postaje tako pjesnikom civilizacije ljubavi, promatrajući u tome izrazu jednu od najljepših definicija “kršćanske civilizacije”. Da, kršćanska civilizacija je civilizacija ljubavi, korijenito se tako razlikujući od onih kultura smrti koje su željeli uspostaviti nacizam i komunizam.

Sada, u predvečerje nedjelje Božanskog milosrđa Anđeo je Gospodnji prošao kroz Apostolsku palaču i rekao svojem dobrom i vjernom sluzi: “Uđi u radost gospodara svoga!” (usp. Mt 25,21).
Neka uvijek s neba bdije nad nama i pomaže nam “prijeći onaj prag nade” o kojem nam je toliko govorio.
Ova poruka neka ostane zauvijek urezana u srca ljudi današnjice. Svima, Ivan Pavao II. još jednom ponavlja Kristove riječi: “Sin Božji nije došao na svijet da sudi svijetu, nego da ga spasi” (usp. Iv 3,17).

Ivan Pavao II. proširio je svijetom to evanđelje spasenja, pozivajući čitavu Crkvu da se prigne nad današnjeg čovjeka kako bi ga zagrlila i pridigla otkupiteljskom ljubavlju.

Neka bude naš zadatak da prihvatimo poruku od onoga koji nam ju je ostavio te omogućimo da donese ploda za spasenje svijeta!

A svojem nezaboravnom ocu recimo riječima liturgije:

“U raj nebeski poveli te anđeli! – In Paradisum deducant te Angeli!”
Neka te raspjevani zbor primi i povede u Sveti grad, nebeski Jeruzalem, da ondje imaš vječni pokoj.

Amen!