Prof. Šuljić: Osuditi valja sve zločine

Na veličanje zločina potrebno je i ukazati i ograditi se od takvih poruka, ostavljajući ipak mogućnost da čovjek popravi svoju pogrešku, izjavio je u razgovoru za riječki Novi list (31. siječnja) predstojnik Tiskovnog ureda HBK i ravnatelj IKA-e prof. Anton Šuljić, koji je nedavno izrazio neslaganje s “govorom mržnje i bilo kakvim dovođenjem u vezu Katoličke crkve i kršćanskih vrijednosti kao takvih” s porukama i sadržajem pjesama Marka Perkovića Thompsona, posebno “Jasenovac i Gradiška Stara”, apostrofirajući da je veličanje bilo kojeg zločina kršćanski i civilizacijski nedopustivo. Osvrnuvši se na taj slučaj, u razgovoru za Novi list, prof. Šuljić ocijenio je da je i Perkoviću postalo jasno kamo to vodi, izrazivši nadu da će on smoći snage da se odrekne tih svojih stavova.

Prof. Šuljić upozorio je pri tome kako “recidivi zlih stanja dotle mogu živjeti u javnosti dokle god se ne osude svi i svačiji zločini, dokle god to ne učine one institucije i osobe koje su najpozvanije to učiniti i dokle god se našoj javnosti, dobrim dijelom i medijskim manipulacijama, ne prestanu servirati poluistine, kao i jednostrane i lažne činjenice”. Ne opravdavajući sadržaj navedene pjesme, prof. Šuljić zapitao se zbog čega se takvi sadržaji pojavljuju, prokomentiravši da u svijestima ljudi koji pjevaju takve pjesme, odnosno onih koji gaje takve misli, još uvijek postoji trag nepravde. Pojasnio je pri tome da se nepravda može utvrditi u podsvijesti ili čak u nesvjesnome području i tada kada se osuđuju zločini jednih, a prešućuju zločini drugih i iz tih razina one su permanentna prijetnja i opasni neupaljeni fitilj. Govoreći o stanovitoj vrsti zaborava ili amnezije, spomenuo je amneziju koja je nastala u našoj javnosti, “u velikoj mjeri indoktriniranoj i isprepletenoj mrežom tajnih kanala i čudesnih sprega političkih i gospodarskih lobija”, s obzirom na zločine komunizma. Ustvrdio je da ta amnezija kod dijela populacije vjerojatno potencira osjećaj nemoći pa se pojedini ljudi kao spasa hvataju neke davne zločinačke ideologije kako bi možda zadovoljili svoju potrebu za pravdom. Pogrešno, ali vidimo da ipak postoji, prokomentirao je.

Zbog toga, smatra prof. Šuljić, treba ponovno javno i jasno postaviti pitanje: “Tko je ikad odgovarao za tisuće i tisuće zločina koje su počinile komunističke vlasti? Je li ikad itko, osim Pape, osudio komunističku ideologiju? Je li ikad itko odgovarao za zločine Gologa otoka, Svetoga Grgura, za smaknuća u vrijeme Informbiroa, za smaknuća Hrvata u inozemstvu od strane tajnih službi? Je li ikad itko odgovarao za poslijeratna ubojstva tisuća svećenika? I je li se uopće pokušalo i te zločine pobrojati i dati im ime? Zbog čega, primjerice, gospodin Ivan Fumić uporno ponavlja teze o tzv. klerofašizmu i zbog čega mediji o tome izvješćuju sramežljivo ili šute, a relevantne institucije prelaze preko takvih i sličnih kvalifikacija?”. Dok se na ta pitanja ne odgovori činjenicama, imat ćemo opasnu amneziju, upozorio je prof. Šuljić. Razlog takvoj amneziji, prema njegovu mišljenju, može biti i u prevladavajućoj indoktrinaciji naše medijske javnosti, ipak uglavnom odgojene u komunističkome vremenu, a dobrim dijelom danas i u uskoj sprezi sa starim i novim (tajnim?) centrima moći, te će se tako, kako je kazao, daleko snažnije reagirati na pojavu Thompsona i uporno će se izvlačiti Jasenovac, ali će se o Križnom putu, Jazovki, Golom otoku i sličnim stratištima govoriti škrto i gotovo stidljivo.

Na upit zašto iz Crkve – koju Thompson drži svojim svjetonazorskim backgroundom – nije reakcija stigla i ranije, odgovorio je da se Crkva uglavnom ne zalijeće i nastoji djelovati prema savjesti pojedinca, što je i u slučaju Thompsona na stanovit način činila i čini. Ukazao je pri tome da i kad osuđuje nečiji grešni čin, Crkva ipak ne sudi čovjeka. “Na Thompsonovim koncertima zaista je bilo ustaške ikonografije, ali mislim da se to do pojave otvorenoga govora mržnje i veličanja zločina moglo smještati u kontekst bunta, rastućeg nezadovoljstva i uopće jednog subkulturalnog društvenog miljea koji na takav način izražava neku svoju orijentaciju. Upozoravanja na takve pojave bilo je i u katoličkome tisku”, kazao je prof. Šuljić, dodavši da kad je bilo potrebno Crkva se oglasila kao što se oglašava i o nekim pitanjima koja ne nailaze na posve nepodijeljene ocjene u javnosti. “Crkvu ćete teško moći shvatiti ako je promatrate kao gasitelja požara. Ona može biti i to kad je nužno, ali njena je zadaća mnogo suptilnija i kapilarnija jer djeluje, rekao bih, preventivno. A to čini svojom katehezom, svojim programima odgoja i mlađih i starijih, svojim neumornim pozivanjem na Evanđelje. Ako uvijek i ne uspije, Crkva u tome svom poslanju ne sustaje”, pojasnio je.
Na upit kako tumači činjenicu da su Thompsonova publika mlađi ljudi, a da koncerte prate simboli ustaštva, odgovorio je da je možda ipak riječ o buntu, podsjećajući da naša raspoloženja pa i reakcije uglavnom imaju duboko skriveni uzrok koji nam na prvi pogled ne mora uopće biti jasan ili prepoznatljiv, ocijenivši da je tako vjerojatno i kod mlađe generacije kad je u pitanju izražavanje nečeg od njihovih nesvjesnih ili podsvjesnih motivacija. Mislim da bismo svi takve pojave trebali shvatiti više kao lakmus-papir i ne “piliti” toliko na posljedicama, prokomentirao je, podsjećajući da se mnoge posljedice vrlo lako uklone ako se prepoznaju ili eliminiraju njihovi uzroci. (ika-kj)