PROGOVORIO NAM JE U SINU

Među najznačajnije svetopisamske tekstove koji se na Božić svečano u crkvama navješćuju svakako pripada i čitanje iz Poslanice Hebrejima, koje počinje riječima: “Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima u prorocima; konačno, u ove dane, progovori nam u Sinu” (Heb 1, 1-2). A sv. Ivan sažima glavnu poruku Božića u rečenicu: “I Riječ tijelom postade i nastani se među nama” (Iv 1, 14).

Bog začetnik razgovora

Može se reći da je, u svjetlu ovih riječi, smisao čitave povijesti spasenja, svega što je Bog tijekom povijesti poduzimao i činio u prilog čovjeku, obnova razgovora ili komunikacije Božje s čovjekom i čovjekove s Bogom. Razlog tomu nam je lako shvatljiv, ako znamo da su razgovor i komunikacija pretpostavke pravog i potpunog odnosa između osoba, pa tako i između čovjeka i Boga. Stoga Bog pokušava odmah nakon čovjekova grijeha, koji iz ove perspektive i nije ništa drugo nego prekid komunikacije, obnoviti s čovjekom iskren i otvoren razgovor. To počinje pitanjem čovjeku: “Gdje si?” (Post 3, 9). Ali ovaj nema snage prihvatiti Božju ponudu, nego podliježe napasti optuživanja Boga zbog toga što mu je dao ženu koja ga je navela na grijeh.
Božju ponudu obnove razgovora, koju je prvi Adam odbio, prihvatio je drugi Adam, Isus Krist, Sin Božji, vječna Riječ Očeva. I doista, nije po njemu samo Bog progovorio čovjeku, nego je i čovjek u njemu i po njemu odgovorio Bogu. U tom je smislu čitavo Isusovo javno djelovanje bilo u znaku govora – Božjega čovjeku i čovjekova Bogu. Isus u svim prigodama objavljuje Oca i njegov naum s ljudima, ali i Ocu neprestano govori u naše ime. Na taj je način on preuzeo na sebe ulogu posrednika između Boga i čovjeka.
Imajući tu posredničku Isusovu ulogu na umu, razumljive su nam tvrdnje u kojima on ono što govori pripisuje Ocu: “Riječ koju slušate nije moja, nego Oca koji me posla” (Iv 14, 24). Isto tako on u ime cijelog čovječanstva moli Oca da dođe njegovo kraljevstvo, da nam dadne kruh svagdanji, otpusti nam grijehe i sačuva nas od zla. Istovremeno se iz dana u dan susreće i razgovara sa svojim sugovornicima: Samarijankom, Zakejom, učenicima, farizejima i svećeničkim poglavarima. U skladu s time i svoj odlazak s ovoga svijeta shvaća kao prestanak svog govorenja: “Neću više s vama mnogo govoriti, jer dolazi knez ovoga svijeta” (Iv 14, 30), kaže učenicima neposredno prije svoje muke. Otad ulogu posrednika u govorenju prepušta Duhu Svetom, koji nadahnjuje učenike onim što trebaju govoriti, tako da ne govore oni “nego Duh Oca vašega govori u vama” (Mt 10, 20).

Crkva – posrednica razgovora otpočeta u Kristu

Bog želi da se u susret i razgovor između njega i čovjeka, koji je ostvaren u Isusu Kristu, uključe i svi ljudi, kako bi na svim razinama, na svakom mjestu i u svakom vremenu postojalo istinsko i sveopće razgovaranje i razumijevanje. Taj je zadatak on povjerio svojoj Crkvi, zajednici novog čovječanstva, rođenog iz Kristove spasonosne žrtve na križu i nadahnute njegovim Duhom. Crkva, po Božjoj volji, treba biti posrednik, inicijator i predvodnik razgovora ljudi s Bogom i međusobno, svugdje i u svako doba, bilo to zgodno ili nezgodno. Ako ona to ne bi bila, ako bi u njoj prevladao duh starog čovjeka, duh podjela i s tim povezana izopačena govora, iznevjerila bi Onoga koji ju je utemeljio i povjerio joj nastavak svog spasiteljskog djela u svijetu.

Treba slušati da bi se (od)govorilo

Božić nam, dakle, postavlja, prije svega, pitanje o našem slušanju Božje riječi, kao i o našem razgovoru s Bogom. Bog nam govori trajno preko Svetog pisma koje je njegova objavljena riječ ljudima; govori nam preko Crkve, ali i posredstvom raznih životnih situacija, ljudi i događaja. Na koji god nam način govorio, uvijek svakome postavlja ono pitanje koje je postavio i prvom čovjeku nakon pada: “Gdje si?”, i uvijek nam se obraća da bi uspostavio s nama zajedništvo te postao “Bog s nama”.
Živimo, međutim, u vremenu velike buke i rastresenosti, kada je potrebno uložiti poseban napor da bi se taj Božji govor mogao čuti i razumjeti. Potrebno je, stoga, ugledati se u betlehemske pastire koji su bili toliko budni da nisu prečuli anđeoske glasove koji su im javili da im se rodio Spasitelj. Buka obližnjeg Betlehema nije u njima zaglušila dublje duhovno čulo.
Tko Boga ne čuje, kako može s njime razgovarati? Jedno je s drugim povezano. Gdje se ne čuje i ne razumije Božji govor, nema ni čovjekova odgovora. Onomu koga ne čujemo i ne razumijemo, tomu se ni ne obraćamo, ne molimo ga, niti s njime računamo. Iz krize slušanja proizlazi i kriza razgovora. Zbog toga ne možemo Božić slaviti a da ne mislimo i na tolike ljude koji naprosto Boga ne čuju, kojima se čini da on vječno šuti. Betlehemski pastiri su čuli nebeski govor i zato su uzvratili hvalospjevom i poklonom Djetetu u jaslama. Oni su učitelji i nama. Pozivaju nas da iziđemo izvan svojih “Betlehema”, svojih utvrda i zidina kojima smo se opasali, da iziđemo “na široka polja” i “pod vedro nebo”, a odonud, zajedno s njima, i dalje, vođeni i našom božićnom pjesmom: “Hajdemo dakle u veselju klanjati se Spasitelju!”
U onoj mjeri u kojoj čujemo Božju riječ i odgovaramo mu svojom riječi, slični smo Kristu, štoviše, on živi u nama i mi u njemu. A to je i preduvjet da bi preko nas vjernika i cijele Crkve odzvanjala u svijetu i u našem vremenu Božja riječ, kao što je odzvanjala iz Isusovih usta. Ako je najdublji smisao Božića uspostava iskrenog razgovornog, a to znači i prijateljskog, odnosa između čovjeka i Boga, i ako je Crkvi povjeren nastavak Isusovog posredovanja u ostvarivanju tog i takvog razgovora, ne možemo se ne upitati: Odzvanja li s naših vjerničkih usana doista Božja riječ? Zašto se često ljudima čini da Crkva govori jezikom koji nije njezin, koji joj ne priliči? Je li to zbog toga što ne žele čuti Božju riječ koju ona naviješta, možda zato što je to “tvrd govor”, ili je razlog za kritike i prigovore taj što njezina riječ nije Božja, nego nekoga drugoga? Doista, pred Bogom koji nam je progovorio u svome Sinu, vjerniku, iskrenom i zabrinutom za Božju stvar u svijetu, neminovno se postavljaju takva pitanja, kao što ga, dirnuta tolikom Božjom otvorenošću i razgovorljivošću, srce boli ako u samoj Crkvi nema dovoljno pravog razgovora. Zna, naime, da je to posljedica njezine nedovoljne otvorenosti nadahnućima Božjeg Duha i da joj to umanjuje uvjerljivost kad nastupa kao posrednica i promicateljica razgovora i dijaloga u društvu i svijetu.

Molitva i čestitka

Zaključujem, stoga, ovu poruku molitvom kako bi svi ljudi ovog Božića čuli Boga koji im je progovorio u Sinu, i kako bi mu iz dubine srca odgovorili, te bi se taj razgovor širio u našim obiteljima, bolnicama, staračkim domovima, među ljudima svake dobi i uzrasta, u svijetu politike i gospodarstva, svagdje gdje vladaju šutnja i nerazumijevanje, sumnja i nepovjerenje. Pritom poglavito mislim na osamljene i siromašne, bolesne i nemoćne, na djecu i mlade, ali i na sve koji šute, a trebali bi govoriti, kao i na one o kojima se nepravedno šuti, i molim da u ovim svetim božićnim danima čuju Boga koji im govori po Sinu, ali i susretnu ljude koji će čuti i razumjeti njihovu riječ i uzvratiti im svojom riječi. Neka u tome sveta Crkva Božja bude vjerodostojna posrednica, kako bi se po njezinom iskrenom i Bogom nadahnutom nastojanju srušili zidovi šutnje, gdje god oni bili, i uspostavili mostovi otvorenih razgovora i prijateljskih susreta između svih ljudi u našoj domovini i u cijelom svijetu.

S tim molitvama i željama čestitam svima radostan Božić i sretnu 2002. godinu!

† Ivan Devčić, riječki nadbiskup i metropolit